četvrtak, 25. rujna 2014.

Zeleni vrtovi

Divno jutro, sunce obasjava zrakama cijeli grad.Idem ulicom , sa mapom u ruci. Na njoj su obilježena sva mjesta koja su zanimljiva i koja svakako vrijedi posjetiti.
Pažnju mi je privuklo jedno mjesto na mapi pod nazivom "Zeleni vrtovi".
Kako se nalazilo par minuta hoda  od mjesta gdje sam trenutno bila uputih se ka njemu.
Uz put sam sretala neobične ljude, koji su vođeni svojim mislima koračali kroz grad.
Kad sam stigla preda mnom je bila velika kapija. 
Još nekolicina ljudi je stajala i čekala da se kapija otvori, što je bio znak da posjetioci mogu 
ući u prostor gdje se vrtovi nalaze.
Kada je stigao radnik koji radi kao vodič, otključao nam je kapiju i mogli smo slobodno krenuti u obilazak.
Kako su se vrata otvarala, tako se pred nama ukazivala sve veća ljepota tih vrtova.
Pažljivo sam slušala sve što je vodič govorio o legendama koje su bile vezane za svaki od tri vrta koliko ih se nalazilo na tom području.
Jedna od legendi kaže kako su ti vrtovi bili zarasli u korov i zaboravljeni. Sve dok jednog dana tim putem nije naišao jedan mladić i otvorio kapiju.Kažu da je dugo lutao i tražio cilj svog puta sve dok nije stigao do tog mjesta.
Naime bio je umoran i iscrpljen od raznih putovanja i stalne potrage za srećom.
Gdje god bi došao nije sebe vidio ni u jednom od odredišta koja su mu drugi ljudi preporučili i gdje oni sami svoju sreću pronađoše.
Ovo odredište je bilo zapravo njegov izbor.
Kada su se vrata vrtova pred njim otvorila vidio je samo korov. Kako je bio jako vrijedan čovjek odlučio je da krene u avanturu.U obližnjoj trgovini kupio je od još preostalog novca materijal i počeo sa radovima.
Mnogi su mu govorili kako uzalud troši vrijeme, i da su ti vrtovi ništa drugo do tek bezvrijedno mjesto obraslo korovom. No nije mnogo mario za sve ono što su mu govorili. On je vidio smisao i svu ljepotu koja je bila samo dobro skrivena.A  koju je on iz dana  u dan otkrivao. Radio je od jutra do mraka, počinjao sa prvim zrakama sunca pa sve do noći kad se već mjesec lagano počinjao pojavljivati.
Njegovoj avanturi pridružila se i jedna djevojka njegovih godina.
Jedino je ona uspijevala da mu priđe i tek bi sa njom prozborio po koju riječ.
Kako je svaki od vrtova vremenom dobivao svoj izgled a sav korov odlazio u unepovrat , tako je i on počinjao više govoriti.
Sad su ljudi već vidjevši da njegov trud ne bi uzaludan govorili:"Vidi ti ovog mladića ko bi rekao da su mu ruke ovako zlatne? "
Ne zaboravite dodao je jedan od njih:" Nitko od nas nije vjerovao sem njega i djevojke da će se sav onaj korov i raslinjem obrasli vrtovi zaboravljeni od svih postati čudo kojem se svi sad divimo ."  
Radovi su trajali mjesecima, sve više ljudi je navraćalo da se divi ljepoti koja se nalazila iza velike kapije.
U međuvremenu između djevojke i mladića se rodilo prijateljstvo koje je kasnije preraslo u ljubav.
Zajedno su stvorili svoj svijet.
Bili su u pravo vrijeme, na pravom mjestu.
Sam mladić je spoznao da su svi putevi vodili ka onom pravom.
No da se vratim u ovo vrijeme danas i prenesem vam riječima slike vrtova.
Mali kamenom posuti putići vode do svakog od vrtova. Sa strana se nalazi trava, sa cvijetovima kakve samo možete zamisliti.U središtu najvećeg vrta je fontana koja je djelo ruku tog mladića. 
Tu se nalaze i velike ljuljaške.Divili smo se prirodi i zelenilu, leptirima koji su zaštitni znak tog grada.Inače običaj je da ko god posjeti vrt obavezno zasadi cvijet ili neko drvce. I da mu da ime.
Bila je to odlična ideja. Svi smo prionuli na posao. Ja lično odlučih da zasadim jedno malo drvce i da mu dam ime "Vilino drvo". Iz razloga što mi je legenda o porijeklu ovih vrtova i njegovim stvaraocima djelovala kao djelo vilenjaka.Iako su tek obični ljudi radili svojim rukama bez čarobnih štapića.
U svu tu ljepotu treba dodati i malo čarolije.
Za uspomenu na ovu nezaboravnu posjetu odlučila sam se uraditi nešto kreativno i napraviti mali vrt.Minijaturni ručni rad koji će služiti kao ukras i podsjetnik na " Zelene vrtove".
Poruka bi bila: Koliko god korova da vidite pred sobom, možete ga pretvoriti u cvijet.
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav svima!
"Zeleni vrtovi"





subota, 13. rujna 2014.

Trgovina Jesenjih čarolija

Jesen se bliži polako.Nekako mnogi jesen vole.Kažu njene boje i plodovi koje
 ona sa sobom nosi su čarobni.Lišće koje opada i vjetar ga raznosi.
 Jeste, ima nešto u toj gospođi zvanoj Jesen.
Već prohladna septembarska jutra i noći ,prve vatrice se već lože.
Miris zimnice , gdje god kreneš.Vrijedne domaćice se pripremaju za zimu.
Razmišljam tako i vratim se u ono prošlo vrijeme i sjetim se kako je samo bio ljep onaj pekmez od šljiva.
Te dječje radosti kad ga treba praviti.Pučimo šljive pa ih sameljemo  ne mi ručno već mašina.
Založimo vatricu, takozvanu miješaju u ruke svi u red i počinje avantura zvana Pekmez.
Sad tu i tamo zaradi se i poneka lakša opekotina dok se miješa ali vrijedi.
Traje to tako satima od jutra pa skoro do sutra.Kažu treba ga dobro ukuhati da se ne pokvari .Ako se pokvari đžaba sav trud.
Teglice se pripreme i dobro zagriju , poklopci ili celofan i gumice.
Pekmez gotov valja ga spakovati.
Djeca stoje i čekaju da probaju još onako topao,da je bar topao već vruć.
Ali djeca kao djeca ne mogu čekati.
Kad ustanovimo da je dobro kuhan i dovoljno sladak , kreće se sa punjenjem tegli.
Okupimo se svi oko vatrice i kaznja ili šerpe sve zavisi gdje smo pekmez kuhali!
Brojimo koliko je već tegli puno i radujemo se.
To su bila vremena. Ne kažem da i danas nije tako,raduju se djeca ali više ne tako kao nekad.
Razumljivo, drugo vrijeme je danas.
Sad dok mi dočekamo da on malo odstoji do prve prave degustacije , prođe neko vrijeme.
Čekamo mi i dočekamo. Nema ljepše užine od parčeta hljeba ili tople pogače 
sa pekmezom i to uz dodatak maslaca. Sav trud se tada isplati. Sve je nekako ukusnije i ljepše jer smo svi učestvovali u pripremi. U tom i jeste čarolija jeseni. U tom periodu se pripremamo za zimu  i njeni plodovi su blagodat.
Bila sam nedavno u obilasku  jednog malog gradića. Posjetila sam jednu trgovinu gdje se proizvodi isključivo domaća zimnica.
Sve je djelo ruku jedne divne,  male , ali složne porodice.
Imaju svoje voćnjake i povrtnjake.
Sve što proizvode tokom godine prerađuju u gotove proizvode po starinski tako mi rekoše.
Imaju veliki broj recepata što za ajvar, krastavce, paprike, marmelade, pekmeze, džemove i ostalo.
Sami izrađuju ambalaže i veoma kreativno pristupaju kompletnoj proizvodnji.
Trgovina je  prepuna stalaža na kojim se nalazi mnoštvo teglica, raznih veličina.
Na svakoj pojedinačno je ručno ispisano o kom je proizvodu riječ .
Ima i ukrasnih detalja koji proizvod čine jedinstvenim.
Pridružila sam se izradi par teglica i pakovala sam ih zajedno sa njima. Sve rade složno uz pjesmu i dogovor.
Vjerovatno su zato i uspješni. Iako znamo zimnica je ljepa ali je nije lako pripremiti.
Bili su jako ljubazni i poklonili mi kao znak pažnje par recepata i obožavani pekmez od šljiva.
Inače ljudima koji su vjerni kupci poklone uvjek neku sitnicu ili poklon.
Sami mi nisu spomenuli ali mi je jedna gospođa rekla kako uvijek ljudima kojim je potrebno rado pomažu.
Na samom pultu stoji jedna velika tegla u kojoj skupljaju priloge i
tako obraduju poklonima ljude ne samo u vrijeme praznika već svakodnevno.
Pomažu im kupujući  hranu, odjeću i šta god im je potrebno.
Divni ljudi pomislih, čine dobra djela i na sebi svojstven način mijenjaju svijet.
Mali koraci, velika djela!
Pozdravila sam se sa tim dobrim ljudima i krenula put sljedećeg odredišta.
Pomozite drugim ljudima, vratite im osmjeh na lice!
Osvrnite se oko sebe i pogledajte kome možete pomoći.
Ne mora to biti isključivo pomoć u vidu hrane i odjeće.
Nekad su ljepa riječ, podrška i razgovor nekome vrlo važni.
Uživajte u pripremi zimnice, sa dragim ljudima i radujte se kao što to djeca znaju.
Pozdrav svima!
Slika je preuzeta sa interneta!



ponedjeljak, 1. rujna 2014.

Jezero labudova

Sjećate li se onomad dok smo još djeca bili, priče o Ružnom pačetu?
Bila je to jedna od omiljenih priča koju smo mi djeca rado slušali i molili
roditelje da nam je iznova čitaju.
To malo sivo pače je bilo odbačeno od drugih da bi se kasnije pretvorilo u prekrasnog bijelog labuda.
Pitate li se,otkuda izvukoh baš ovu priču iz šešira?
Čitala sam članak u novinama o bajkama,
 među njima je bila i ova o Ružnom pačetu.
Vjerovatno poruku koju ova priča sa sobom nosi svi dobro znaju?
Uzmemo li u obzir ljude nije li tako i u ovom našem svijetu, gdje život nije bajka?
Nekad se pače pretvori u labuda,nekad ostane pače.
Znate šta nije uopšte loše biti "Ružno pače" u prenesenom značenju.
Jeste različiti, nema veze to ste vi, jedinstveni ste.
Prihvatite to i vjerujte ako se i ne pretvorite u labuda vaš život hoće!
Čad iako ne bude onako kako ste željeli, budite ono što jeste.
Nitko ne vidi unutrašnju ljepotu, što je i logično oči posmatrača  nemaju mogućnost gledati u dušu.One doživljavaju ono što vide u trenutku.Opet oči su ogledalo duše.
Dozvolite da sva ljepota vaše duše izađe vani i obasja vas.
Koliko god vam se to činilo nemogućim, ako jako želite moguće je.
No da  vam ispričam priču o patkama i labudovima koje sretoh na jednom od mojih putešestvija.Oni žive u savršenom skladu na jezeru koje posjetih jednom prilikom.Rano jutro.
Sunce se pomolilo i prve jutarnje zrake obasjaše prozor moje sobe.
Bili smo smješteni u drvenim barakama koje su kao mali hotel.
Sve je urađeno kao što je bilo u nekim starim dobrim vremenima.
A prilagođeno vremenu u kom živimo.
Svud oko nas su same prirodne ljepote.
Zelenilo,drveće, cvjetovi svih mogućih boja ,ptice.U blizini se nalazi i prirodno jezero.
Nakon doručka krenula sam u šetnju uputivši se prema jezeru.Mala uzana staza, već utabana koracima putnika i posjetioca vodila je prema jezeru.Sa obje strane staze nalazilo se drveće kroz  čije debele  krošnje su probijale sunčeve zrake.Putem me pratiše leptiri i pjev ptica.
Kako sam se približavala jezeru sve više sam se divila ljepoti koja se nalazila preda mnom.
Na samom jezeru se nalazilo mnoštvo labudova što crnih, što bijelih.Sa velikom gracioznošću su se kretali jezerom.Gledala sam ih sa oduševljenjem.Tu među njima su bile i patke.Zajedno su izgledali kao potpuno ravnopravni jedni sa drugima.Rekoh sebi priroda je napravila ravnotežu.Žive pod istim nebom istim jezerom plove u potpunom skladu.Bio je to predivan prizor koji se mogao vidjeti.U tom trenutku nisam imala fotoaparat ali moj pribor za kreativne radove je bio uz mene.Tako da sam uzela potreban materijal i počela sa izradom.Za izradu sam uzela teglicu,dva labuda od kojih je jedan bijele a drugi crne boje.Na dno teglice sam stavila plave perle koje predstavljaju jezero.Dodala sam i par cvjetova i još poneki detalj.
Teglicu sam zatvorila celofanom koji sam vezala ukrasnim trakama.
Umjesto fotoaparatom,kreativnim radom sam stvorila sliku koja će podsjećati na jezero prepuno labudova i još jedno divno odredište.
Pozdrav svima!
Labudovi




Ljudi nisu etikete, oni su ljudi

Ponekad tužna, ponekad sa osmjehom na licu. Ponekad sretna, ponekad sjetna. Slijed nadasve logičan, a opet za druge sam čovjek neobičan. ...