utorak, 28. listopada 2014.

Putokazi

Idem ulicom još jednog u nizu gradova.U prolazu srećem ljude, koji žurno idu svako svojim putem.
Vode ih njima znani putokazi. U mislima sa sobom nose djeliće dana koji je pred njima.
 Planiraju, razmišljaju sa osmijesima na licima, ima i zamišljenih pogleda. Sunce se kroz oblake pomilja, ljudi ne primjećuju plavo nebo, miris jeseni u zraku.
Svi su oni slobodni putnici kroz vrijeme u nizu ponavljanja svakodnevne rutine.
Ne vide čaroliju dana u kom se nalaze.
Razmišljam i koračam, zapažam i posmatram, uživajući u svakoj sitnici koju srećem uz put.
Približavam se jednom od simbola grada, velikom parku. Sa obje strane se nalazi drveće koje razdvaja utabana staza.Vrijedni radnici čiste lišće koje pucketa pod nogama i vjetar ga nosi u daljinu.
Jedni pak prave kućice za ptice, koje će tu provesti zimu. Pogledam ka nebu i vidim rode kako odlaze. Putuju ka toplijim krajevima u stopu ih prate laste. Poželjeh im sretan put.
Slobodno nebom lete, pozdravljaju grad i ljude dok ne prođe zima i ponovo se ne vrate.
Idem ja tako i primijetih kako na jednoj od klupica sjedi jedna djevojka. Oko nje su se okupile ptičice,cvrkuću dok im ona baca mrvice hljeba i hrani ih. Izgledala je neobično, imala je na sebi odjeću iz nekih prošlih vremena i  šešir na glavi.
Zaista neobično, pomislih u sebi. U rukama je držala korpicu. Priđoh i rekoh joj: Dobar dan !
Uzvrati mi pozdrav. Upitah je : Izvinite, je li i vi radite ovdje? Moglo bi se reći.
Ovdje sam često, pogotovo u ovo doba godine.Radim kao ulični prodavač.
Kako ljudi često šetaju ovim parkom, ima više kupaca.
Znači Vi prodajete neke radove. Da, tačnije kreativne radove.
To su moje rukotvorine. Kad završim sa prodajom, kupim hljeb ili hrane za ptičice i dođem baš na ovu klupu da ih nahranim. Već je sve hladnije, bude mi ih žao.
Vidjeli ste kako njihovi drugari već putuju u toplije krajeve.
One ostaju  ovdje, često mi prave društvo iako ne govorimo istim jezikom savršeno se razumijemo.
Drago mi je da im ove godine prave ove drvene kućice pa će im bar malo biti toplije.
Imaće gdje prespavati, kad pahulje počnu padati i budu još hladniji dani.
Sa pažnjom sam slušala kako djevojka priča.
Ona je vidjela sve ono što ljudi koje sretoh uz put nisu niti stigli primijetiti.
Hoćete li vidjeti moje radove ?
Rado, i ne samo to kupiću nešto da imam za uspomenu na ovaj grad.
Izvadila je iz kutije par radova.
Mogu li Vam predložiti nešto ?
Slobodno, rekoh. Imam ovdje jednu kutijicu, sa porukom.
Na poklopcu se nalazi jabuka, jedan od simbola jeseni.
Izgleda obično, ali je čarobna.
Kad ti zatreba odgovor na neko pitanje ,poruka koja je na kutijici će ti biti "Putokaz".
Ni jedan od mojih radova nema cijenu.
 Ostavite tek toliko novčića da mogu kupiti hljeb za porodicu a nešto i za moje drugare.
Bilo mi je žao te mlade djevojke, koja je toliko jednostavno stvorenje sa mnogo radosti.
Njoj sitnice čine dan posebnim, a ne rutina.
Ostavila sam joj nekoliko novčića koliko imah kod sebe. Zahvalila mi se ,sretna što može kupiti hranu za porodicu. Uz kutijicu mi je poklonila i jedan cvijet također ručni rad.
Pozdravila sam se sa njom. Poželjela sam joj mnogo sreće i krenula.
Kad budete šetali, kroz neki od parkova i sreli tako nekog prodavača možda ćete i Vi čuti neku obično- neobičnu priču.
Ja sam tu priču pretvorila u jedan kreativni rad čiju sliku možete vidjeti.
Do sljedeće priče obično-neobične: Pozdrav ljudi !




Putokazi






petak, 17. listopada 2014.

Ključ,katanac i medaljon

Vani je već padao mrak i ulične svjetiljke su se palile jedna za drugom ,kad smo stigli u grad.
Kako nam je turistički vodič rekao ovaj grad je uvijek pun ljudi iz raznih dijelova svijeta.
Mnogi dolaze upravo zbog manifestacije koja se održava svake godine na početku jeseni.
Riječ je o potrazi za skrivenim blagom.
Sad nije tu riječ o pravom blagu kakvo su gusari pronalazili na skrivenim otocima .
Naime riječ je jednoj jako zanimljivoj avanturi.
Svake godine se okupi veliki broj ljudi koji se podjele u ekipe.
Svaka od ekipa dobije tragove koji vode do cilja.
Neki od tragova su pravi, neki opet nisu.
Svaka grupa ima zadatak prepoznati koji su tragovi pravi i vode do skrivenoga blaga.
Ona ekipa koja uspije u svojoj namjeri i prva pronađe blago dobije nagradu.
Nakon prespavane noći i dobrog odmora, u rano jutro su svi učesnici bili odabrani i prijavljeni.
Svi smo imali svoje zadatke.
Naša mapa je bila prilično teška i trebalo je razaznati prave tragove od onih koji to nisu.
Unutar grada postoji mali grad, koji je bio izgrađen isključivo radi tog događaja.
Puni entuzijazma krenuli smo u potragu.
Mapa nas je vodila, nekad u dobrom nekad u krivom smjeru.
No uspijevali smo da se vratimo na pravi put.
Kretali smo se kroz gradić vođeni tragovima.
Neki su odmarali, neki pjevali ali svi su ozbiljno shvatili svoje zadatke.
Postojale su određene zagonetke,rješenjem svake od njih, dobivali smo određeni trag.
Neka od rješenja su bila cvijet, leptir , mreža, traka i na kraju medaljon.
Zaključili smo da svi tragovi ukazuju da je naš zadatak pronaći medaljon.
Kako smo uspjeli pronaći sve tragove stigli smo do odredišta na kom se nalazilo blago.
Putem smo sretali zaista nevjerovatne stvari, bila je to avanturistička potraga.
Kad smo skupili sve tragove i pronašli malu kutiju,trebali smo odgovoriti na pitanje koje je bilo u koverti,koja se nalazila na samoj kutiji.Tačan odgovor nas je vodio do ključa kojim smo mogli otvoriti mali katanac i tako doći do cilja.
Ostale ekipe su također bile blizu svojih kutija.
Poželjeli smo jedni drugima sreću i krenuli smo tražiti rješenja naših zagonetki.
Kada smo pronašli riješenje, dobili smo ključ i otključali katanac. Otvorili smo kutiju i medaljon je bio unutar nje,
Zauzeli smo drugo mjesto i pronašli srebreni medaljon u obliku srca.
Čestitali smo pobjednicima i svi se zajedno vratili u veliki grad.
Povodom tog događaja organizovano je zabavno veče, gdje smo uz pjesmu i igru kroz smjeh prepričavali anegdote koje su nam se tokom potrage događale.
Zadržali smo se još nekoliko dana u gradu i posjetili sve znamenitosti.Prepuni utisaka nastavili smo dalje svoje putovanje.
Poruka bi bila: Pronaći blago  nije krajni cilj , cilj je sav put koji ste prešli da dođete do tog blaga!
Do sljedeće avanture : Veliki pozdrav svima !
Skriveni medaljon



utorak, 7. listopada 2014.

Ulicom Kestenova

Kažu kako pojedini mirisi čovjeka vraćaju u neka prošla vremena.
Znate ono kad idete ulicom , a iz nekog restorana dopire opojan miris i odjednom vas sjeti na neki događaj, koji do tada bi sortiran u nekoj ladici davnih vremena ?
Tako sam jednu večer  idući ulicom jednog grada, osjetila miris pečenog kestena.
Večer je već bilo prohladno, kako inače sa jeseni biva.
Jedan stariji čovjek je pekao kesten, i onako vruć pakovao u papirne vrećice.
Vatrica je pucketala baš kao i kesten.
Divan osjećaj koji samo jesen sa sobom nosi.
Kako je bivalo sve hladnije, odlučih kupiti kesten, koji će onako još vruć dobro doći .
Dok sam stajala i čekala da dođem na red ,vratih se u prošlo vrijeme.
Jutro, magla se spustila.Vidi ti magle, baš danas kad smo planirali ići  u šumu da ukupimo kestenje!
No nema veze povući će se ona bar do podne, a poslije podne ekipa je spremna za avanturu.
Danima se dogovaramo, tako je svake godine, kad red dođe na kestenje.
Magla se povlačila baš kao što smo i očekivali. Skupilo se nas par sve sa komplet opremom .
Od ruksaka, rukavica, nešto za užinu tek da nam se nađe pri ruci, voda ako ožednimo i možemo krenuti.
Šuma nije bila tako blizu, a u ekipi uvijek neko ogladni ili mu se pije voda.
Bolje se pripremiti nego da se vraćamo nazad.
Ta radost zajedničkog druženja je bila i ostala nešto posebno.
Kroz priču i smjeh bi koračali putem koji je vodio ka šumi.
Uvijek je bilo nekih dogodovština koje i dandanas prepričavamo.
Stigli ti mi tako do cilja, valja  prionuti na posao.
Dan brzo proleti, a nitko od nas po noći nije baš heroj.
Tako su se vrijedne ruke udružile i krenule u potragu za kestenom.
Jedni pjevaju,jedni bi već da odmore kažu da su ogladnili.
Pa gdje ste prije gladni tek smo počeli ?
Umorili smo se od puta, da bi mogli da radimo treba nam energije.
Onda se svi uhvatimo smijati.
Znali smo mi da neki ne mogu da izdrže a da bar jedan sendvič ne pojedu.
Ih da je to samo sendvič , već bez nečeg slatkog rada nema?!
Kad svi završimo sa užinom, opet na posao.
Šuma u to vrijeme izgleda nestvarna.
Opalo lišće šušti pod nogama. Ispod lišća se nađe i poneka pečurka, tu nismo bili stručnjaci, pa smo ih zaobilazili.
Kestenje kao kestenje njega ima koliko hoćeš.
Punimo ruksake,sretni što smo zajedno i što smo djeca.
Kako je dan počeo polako da se završava, tako smo i mi posao privodili kraju.
Ruksaci puni,i krećemo svi svojim kućama.
Kroz pjesmu tjeramo strah, noć se bliži.
Reče jedan od drugova:Ljudi ,zamislite da sad neko iskoči pred nas,šta bismo uradili?
Tek što on dovrši rečenicu kad nešto iskoči iz grma pred nas.
Svi se prepadosmo,a taj drug najviše,poče da trči i zapomaže.
Upomoć! Je li  vidite šta vam ja rekoh?
A mi kao hrabri pa se još i smijemo.
Šta je smiješno? Neće me više nitko nagovoriti da idem ovim putem.
Ne boj se to je tek neka životinjica i ona se nas uplašila.
Neka životinjica? Nemojte vi meni pričati priče za djecu, mogao je i medvjed biti a vi se još smijete.Gdje čovjek po mraku može znati šta je?
Daj mi bateriju da ja provjerim.
Nekako ga ubjedismo da je krajnje vrijeme da idemo .
Nastavili smo put dalje svi smo bili radosni što se bližimo kućama.
Ruke su nam bile ozeble,ali ne marimo. Iz dimnjaka naših kuća je izlazio dim.
Čeka nas topla vatrica i ručak.Te radosti kad dođemo kući.
Prvo izvadimo kesten stavimo ga jedan dio na platu od šporeta da se peče, a drugi dio da se kuha.
Onda ručamo ,makar smo već sa ručkom zakasnili, prije da je večera u pitanju.
Za to vrijeme  kesten miriše,a mi sretni što ono na putu stvarno medvjed nije bio i što smo u kući uživamo u mirisu i okusu kestena.Dječja posla tada, lijepe uspomene sada.
Iz misli me trgnu glas.Izvolite vi ste na redu?.
Molim Vas , jednu vrećicu kestena.
Krenuh dalje a miris i okus ovog kestena su isti kao i u ono vrijeme.
Lijepo je što možeš putovati mislima.
Sigurno i Vi imate sličnih uspomena?
Potražite ih gdje god da su se skrile i prisjetite ih se sa osmjehom.
Do sljedeće priče:Pozdrav svima !
Slika je preuzeta sa interneta!







Ljudi nisu etikete, oni su ljudi

Ponekad tužna, ponekad sa osmjehom na licu. Ponekad sretna, ponekad sjetna. Slijed nadasve logičan, a opet za druge sam čovjek neobičan. ...