subota, 22. studenoga 2014.

Zima, kakao i kokos

Prvi mrazevi, negdje u planinama već su snjegovi pali.
Iznova se divim toj magiji koja je kod nas iz godine u godinu sve rjeđa pojava.
Promijenila se klima, no sjećanja nisu.
Zima nije zima ako snijega nema.
Kad smo djeca onomad bili te radosti kad prvi snijeg u godini počne padati.
Gledamo kako nebo šalje pahulje različitih oblika, sve se stapaju u jednu i malo po malo prekrivaju bijelim pokrivačem naš grad.
Lijepo ga je iz tople kuće bilo gledati.
No problem je nastajao kad je trebalo ujutro ustati i u školu poći.
Rado bi da još odspavamo pa bi vani išli uživati u zimskim radostima.
Onako još pospani sa torbama na ramenima put škole hodimo.
Tek svanulo, ulične svjetiljke još se pogasile nisu.
A mi đaci lagano koračamo, škripi snijeg pod nogama.
Veliki minus, ne pomažu ni kape, rukavice,šalovi i tople futrovane čizme.
Čekamo samo da stignemo do škole.Pa svako u svoju toplu učionicu.
Domar škole već je odavno stigao i založio peć, da bi nastavnicima i đacima bilo toplo.
Zvono, zvoni počinje nastava.Slušamo mi nastavnike, prisutni smo na času, pogled ka prozoru leti.
Snijeg pada kao da zna da se vikend bliži, tada nastave nema.Taman će ga napadati toliko da sa sanjkama možemo na obližnje brdo ići.
Vikend se približio, minute nastave sporo teku.
Neće kazaljke da se pomjere kao da za inat na istom mjestu stoje.
Čekamo veliki odmor pa da idemo svi do čajne kuhinje na topli kakao i keksiće.
Imamo i sendviče koji su napravljeni brižnim rukama naših mama.Djeca kao djeca raduju se nečem slatkom pa to ti je.Pojedemo mi i te sendviče.
Ali kakao nam dobro dođe, još i keks sa kokosom baš uz njega ide.
Veliki odmor.Pohrlila djeca, red se uhvatio ispred čajne kuhinje.
Dopire miris kakaa i toplih keksića, što su nam vrijedne kuharice pripremile.
Stojimo u redu i brojimo sekunde.
Dok svi na red dođemo, veliki će nam odmor proći, a kakao se ohladiti.
Dobacuje jedan drugar iz reda. Nemojte mi se ljudi smijati, ja ako nisam jeo ne mogu da funkcionišem.Trebamo sad imati kontrolni i to iz matematike, a ja kad sam gladan nemam koncentracije. Red se polako smanjuje,svi dobivaju svoje obroke.
Topli kakao u šolji i na tanjuru keksići. Sjedimo za stolovima i uživamo u djetinjstvu.
Gledamo snijeg i radujemo se skorom raspustu i praznicima.
Tada se ni kontrolni ne čini kao neki bauk i to će proći.
Sjećanja na te dane i  snjegove su posebna.A kakva bi mogla i biti?
Kad si dijete, zimske radosti su nešto posebno.Ne može se ni dijete vječno biti, ali se dijete u sebi može sačuvati.Svi svoja sjećanja imamo na prošle zime, snjegove i praznike.
To je najljepše vrijeme samo što tog trenutka  nismo svjesni, tek kad se godine skupe sjetiš se snjegova sa radošću posmatranih iz đačke klupe.
Dozoveš ih da se vrate i podsjete na ta divna prošla vremena.
Iz tog razloga keks sa kokosom još uvijek pravim naravno uz topli kakao.
U prošlom postu vam pisah o tome a sad ću vam napisati i recept za kekse sa kokosom.
"Keks sa kokosom"
Potrebni sastojci:
- 1 Margarin               -1 čaša ulja
- 2  jaja                       - 5 čaša brašna
- 1 čaša šećera           - 1 prašak za pecivo
- 1 čaša kokosa           - šećer u prahu                
Priprema:
Prvo mutimo jaja, postepeno dodamo šećer i ulje.
Nakon toga dodamo omekšali margarin. Najbolje je miješati varjačom.
Dodamo kokos, miris se širi po čitavoj kuhinji, a tek kad se budu pekli.
Prašak za pecivo, pomiješamo sa brašnom i dodamo  u smjesu.
Sve dobro sjednimo dok smjesa  ne postane kompaktna da bi se keksići mogli oblikovati.
Uključimo rernu  na 200 C. U međuvremenu dok se rerna grije, od  smjese pravimo male kuglice i stavljamo ih u pripremljen pleh.Rerna se ugrijala, pahulje vani, ma čarolija ljudi.
Stavljamo keksiće da se peku na već spomenutoj temperaturi 15-20 minuta. Važno je da zadrže bijelu boju baš poput pahulja.Tako postupak ponavljamo sve dok se smjesa ne potroši.Inače ova mjera je dovoljna za oko 140 keksića.Zavisno od tog kolike su kuglice veličine.
Kad je keks gotov,vadimo ga iz rerne i dok su još vrući pospemo ih šećerom u prahu.
Najljepši su kad prenoće.Tada su  prhki i lagani poput pahulja.
Miris kokosa  daje poseban ukus keksićima.
Uz kekse možete spremiti topli kakao.
Želim vam lijepu zimu uz ove kekse ili vama neke drage koje pravite svake godine u ovo doba.
Uživajte u zimi, jer je to lijepo godišnje doba u kom se čuda dešavaju i želje ostvaruju.
Veliki snježni pozdrav svima !





subota, 15. studenoga 2014.

Čarolija niti

Gledam kroz  prozor, pogled seže u daljinu, kao i misli.
Ugledah paukovu mrežu i malog pauka kako nitima spaja djelić po djelić svog malog umjetničkog dijela.
Interesantno je koliko su jednake sve strane i razmaci na mreži.
Koliko li mu je vremena potrebno,da isplete cijelu mrežu?
Tako jedno malo stvorenje a sa toliko preciznosti vrijedno radi.
Par kapi jutarnje rose je na mreži, čarolija.
Ostavljam pauka da radi svoj posao diveći se njegovom umijeću .
Uzimam torbu i izlazim vani.
Sa sobom nosim papir i olovku.
Idem do obližnjeg parka u jednu šetnju, dok još prve pahulje nisu počele.
Već se u zraku osjeti kako dolazi zima.
Iskoristiću to vrijeme da uradim još neku skicu.
Šetajući posmatram ljude i skupljam ideje.
Stižem u park i sjedam na klupu.
Uzimam papir i olovku i polako povlačim linije.
Sjetim se pauka, niti i mreže i prenosim na skicu sve te detalje.
Pored toga,primijetih i jedan cvijet koji je za ovo doba godine prilično neuobičajena pojava.
Dodam i njega na skicu.
Spajam i ja nitima dio po dio.
Razmišljam kako će ova skica jednom, od običnih linija postati haljina.
Pletem olovkom linije na bijelom papiru.
Od te skice uz pomoć materijala ,mašine i konca će nastati nitima spojeno djelo.
Pomislih vidi ti to, sve nekako dođe kao da je vezano nitima.
Pauk spaja nitima svoju mrežu, ja spajam dio po dio skica
a niti konca će materijal spojiti u haljinu.
Ljudi su vezani nekim čudnim nitima.
Kao da nas  nevidljive vode putevima i ponekad na isti put navedu.
Prolazimo, jedni pored drugih bez osmjeha i riječi.
Svi u svojim mislima kročimo, ka zadanim ciljevima predviđenim za taj dan.
Lijepo je vidjeti kad vam neko uputi osmjeh u prolazu.
Ili se dogodi neka komična situacija koja nas sve navede na smjeh.
To je taj trenutak koji se sekundama mjeri, a može vam uljepšati dan.
Nakon par sekundi svako produži svojim putem i vrijeme teče.
Jesmo li pokidali niti tog trenutka ili smo počeli baš
poput pauka plesti novi red?
Kao da se svi srećemo u prolazu, a ti susreti nisu slučajnosti.
Postoje li slučajnosti ili je sve dobro programirano i već unaprijed osmišljeno?
Ko zna,možda jest, možda i nije?
Ja sam sve ono što sam zapazila tog dana prenijela na papir.
Da nisam vidjela sve detalje bi li te skice uopšte bilo?
To kao da su dijelovi jednog mozaika koji sam trebala skupiti i spojiti ih ponovo u neki meni poznat mozaik.
Pakujem papire,olovku i vraćam se kući.
Vraćajući se zapažam neke detalje koji će mi dobro doći kad budem radila novu skicu.
Dolazim kući ,vani je već zahladilo a vatrica uvijek prija.
Pravim topli kakao koji će biti idealan dodatak uz domaće keksiće.
No o njima će biti riječi u nekoj od sljedećih priča.
Gledam kroz prozor dok se miris toplog kakaa i kolačića prenosi čitavom kućom.
Vidim da je pauk ispleo svoju mrežu i sad odmara.
Gledam skicu na stolu, koja je nastala iz niza slučajnosti ili to ipak slučajnosti nisu bile?
Tek jedno znam, na bijelom papiru, linije stoje, spojene nitima čine cjelinu.
Svi spajamo svoje niti koje postaju naša djela.
Do sljedeće avanture: Pozdrav svima!
Čarolija niti








četvrtak, 6. studenoga 2014.

Kutak za reciklažu

Jutro ili večer ? Ima je koje god doba dana bilo.
Pretpostavljate, to je u ovo doba godine magla.
Meni ona izgleda kao neki omotač.
Tajanstvena.
Kao djeca smo se plašili da neko po noći,kad se vraćamo iz škole ne iskoči tik pred nas.
Kad se upale ulične svjetiljke budu nam jedini znak koji nam pokazuje put do kuće.
Tako je to u to doba djetinjstva bilo.
Danas mi i dalje izgleda tajanstveno, samo mnogo hrabrije kroz maglu kročim.
Po noći pada prekrije naše ulice i gradove.Ujutro nas dočeka i pozdravi, poželi nam dobro jutro.
Najljepše je kad se magla povuče a Sunce obasja naš grad.
Dok koračamo magla se pred nama povlači kraja kao da joj nema.
Kad stignemo do naših kuća osjetimo toplinu doma i grijemo se kraj vatrice koja pucketa.
Iz rerne dopire miris budimke ili buče.
Tako ja uzmem svoju čarobnu kutiju sa materijalom za kreativne radove.
Taman imam vremena napraviti nešto novo.
Reciklaža, starih stvari, u nove.
Vratim se u prošlo vrijeme, bez vremeplova.
Unutar kutije pronađoh komad starog kartona,par traka, stare zidne kalendare sa slikama godišnjih doba.Razmišljam šta bi se moglo od ovog materijala napraviti ?
Znam napraviću sliku.Pa da krenemo korak po korak.
Od kartona ću napraviti ram za, kalendar će mi poslužiti za sliku koju ću staviti u ram.
Trakama ću ukrasiti ram.
Lenjirom i olovkom nacrtam željenu veličinu rama, i izrežem pomoću makaza.
Isto to uradim sa kalendarom, pošto nađem željenu sliku.
Spajam djelić po djelić, slika gotova. Baš tako je i budimka već pečena.
Dok se ona ohladi slika će već biti na zidu.
Gledam kroz prozor,magla sve više pada, slika je već na zidu.
Budimka na stolu.Sitnice, rekli bismo. No nisu, to su oni mali rituali, koji nam izmame osmjeh na licu, čine nas sretnima. U ove hladne dane unose toplinu u naša srca.
Unutar kuće čuje se smjeh, budimka je još poprilično topla, ali ko mari ukusna je.
Ljudi uživajte u tim trenucima, malim ritualima.
Oni nekako oplemene dušu čovjeka.
Svaki djelić dana je satkan od bezbroj niti,koje sortiramo u ladice vremena.
Reciklirajte ih kad osjetite potrebu.
One će nam se vratiti, doduše u nešto drugačijem obliku i biti nam zvijezda vodilja ka željenom cilju.
Tako sam ja stare stvari reciklirala u nešto novo.
Magla prekrije sjećanja,iako treba vremena ona se uvijek povuče.
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav svima !
Grožđe i jabuke











Ljudi nisu etikete, oni su ljudi

Ponekad tužna, ponekad sa osmjehom na licu. Ponekad sretna, ponekad sjetna. Slijed nadasve logičan, a opet za druge sam čovjek neobičan. ...