petak, 30. siječnja 2015.

Ples pod zvijezdama

Noć! Zvijezde prosule sa neba, zlatnu prašinu po gradu. Mjesec se pridružio kao pravi gospodin damama, zvijezdama! Obasjao ulice, ponosno sa neba šalje poruku, gotovo da se može pročitati, ako se razumijemo u vasionu tamo negdje, gore iznad nas!
Sjedim na klupi, prohladna večer. Čujem korake, odzvanjaju u noći. Daju poseban ritam. Neki su tihi, neki glasni, zajedno čine orkestar. Idu ljudi, gledam i mislim u sebi.
Ja posmatram neko vrijeme, preda mnom prolazi toliko ljudskih priča, sakrivenih u njihovim srcima, mislima i dušama.     
Svi oni nose svoje poruke, gotovo da im sa lica možeš pročitati čemu se raduju ili kakve li ih brige brinu.?
Baš kao što mjesec šalje poruku, na početku priče i gotovo je možeš pročitati. No ona ipak ostaje tajna, možeš je pokušati dešifrovati, no treba ti umijeće.Tako je i sa ljudima. Čak, i ako u jednom trenutku pročitaš sa ljudskog lica, priču koju nose, trebaš umijeće da posložiš cijelu knjigu.
Po meni, svaki čovjek je jedna priča, jedna knjiga.
Zamislite, plesni podijum pod zvjeydanim nebom. Mnogo ljudi se okupilo na samom ulazu. Jedan gospodin Vam objašnjava pravila takmičenja. Dobijete karticu na kojoj Vam piše zadatak, koji trebate riješiti nakon završetka projekta. Ulaskom na podijum, postajete plesač. Ne brinite, svaki dan plešete svojim koracima idući kroz život, imate svoj melodiju i omiljeni ples. I ovdje je slično.Uzeli ste karticu i krećete dalje. Prilazite mjestu gdje ćete odabrati pjesmu. Stari đžuboks u vašoj ruci novčić. Stojite i čekate red, ispred vas ima dosta ljudi, jedni nestrpljivo čekaju, drugi se bezbrižno smiju.Vi ste potpuno smireni, kažete sebi: Čemu žurba, doći ću na red?!
Dočekali ste svoj red, prilazite đžuboksu i čitate pjesme koje se tu nalaze.
Pronašli ste željenu pjesmu. Ubacujete novčić, muzika počinje, plesni podij je vaš.
Ali čekajte nemojte da plešete, sami,potreban vam je plesni partner. Ne kažem da ne možete plesati sami, čak ste i sigurniji kad pratite ritam vaših koraka. Bez da razmišljate o još nečijim koracima.
Ovaj podijum je ipak predviđen za ples u dvoje. Pored đžuboksa se nalazi kutija u njoj su koverte.
U svakoj od koverti je ceduljica na kojoj piše ime vašeg plesnog partnera. Prilazite, uzimate kovertu, otvorite je i čitate ime. Pogledom prelazite masu ljudi, pitate se ko li je ova osoba čije ime pročitah.? Vidite iz daljine vam prilazi vaš plesni partner. Pomislite u sebi, sreća pa odabra pjesmu koja ima brz ritam, neka samo nije balada. Zaboravili ste da i vaš partner ima odabranu pjesmu.
Tako da ćete se vi dobro isplesati. Pomislili ste, on je sigurno odabrao baladu.?
Naime na ovom plesnom podijumu, biraju i gospoda i dame.Vaš plesni partner vam prilazi, pruža ruku i moli vas za ples.
Oko Vas se nalazi još mnogo plesnih parova svi plešu uz svoje odabrane melodije. Pitate se kako se svi snalaze, kad se čuje toliko pjesama, kako plesati? Ne brinite, pa zar niste primijetili svako ima svoje slušalice, svako čuje pjesmu koju je odabrao.
Koraci vas vode, gledate se licem u lice, ne zaboravite na zadatak koji ste dobili, prije ulaska na podijum.Naime Vaš zadatak je da gledajući vašeg plesnog partnera, pokušate bez razgovora saznati što više o njemu. Kad se završe obje pjesme trebate uzeti papir i olovku i napisati šta ste saznali ili pročitali vidjevši crte lica, oči, prateći način kretanja, stav.Večer je prelijepa, nosi vas ritam muzike, svi ste potpuni stranci jedni, drugima. Sreli ste se na plesnom podijumu. Baš kao što svaki dan srećete ljude u prolazu, ti susreti traju tek jedan trenutak. Neka lica ostave utisak na vas, upute pogled ka vama, neki se čak i osmjehnu. Ima i onih koji vas pogledaju čudno. Zapitate se, jesam li nešto učinio /la kad me ovako pogleda? Jeste li pokušali iz tih pogleda ili pokreta, zaključiti ili vidjeti nešto?
Sigurno jeste!? Jeste li uspjeli pročitati, šta govori lice vašeg plesnog partnera?
Vi ste još uvijek na plesnom podijumu iako su vaše obje pjesme već završile. Zastajete na trenutak, okrećete se oko sebe, vidite kako vas gleda mnogo ljudi, svi vam plješte. Skidate slušalice.
Pitate se šta se dešava? Vaš partner se smije, onda se i vi počnete smijati. I ako još ne znate zašto ste se našli sami vas dvoje na podijumu? Saznajete, da ste pobjednik, plesali ste svojim ritmom.
Povlačite se  sa podijuma, uzimate papir i pišete šta ste saznali o vašem plesnom partneru. Ubacujete papir u kovertu i stavljate ga u kutiju. Gospodin sa ulaza se zahvaljuje svim učesnicima.
Konačno se upoznajete, razgovarate međusobno. Nakon kraćega razgovora gospodin koji je glavni daje vam još jedan zadatak.Trebate opet napisati šta ste iz razgovora saznali o vašem plesnom partneru.?
Opet uzimate papir i pišete, stavljate ga u kovertu, zatim u kutiju. Svako od parova je imao svoj broj, na osnovu kog će se znati šta ste jedni o drugima pisali, govori vam gospodin.
Projekt je završio, pozdravljate se sa svima i svako od vas ide svojim putem.
Pitanje bi bilo: Da li ste isto napisali, gledajući bez razgovora vašeg partnera ili poslije razgovora ?
Ako se nađete u sličnoj situaciji napišite šta ste vidjeli gledajući čovjeka, a šta ste zaključili razgovarajući sa njim? Onda ćete znati, koliko ste dobro pročitali priču koju vam je lice čovjeka poslalo.
Poruka ovog posta bi bila : Gledajte oko sebe i vidjćete mnogo knjiga koje pišu ljudska lica!
Zaplešite pod zvjezdanim nebom ples sa onim koga volite. Dozvolite da u zvjezdanoj prašini ostanu vaše stope kao trag u vremenu!
Do sljedećeg posta: Pozdrav ljudi !
Slika je preuzeta sa interneta!
Ples pod zvijezdama

srijeda, 21. siječnja 2015.

Negdje u planini, planinska kuća

Prije nekoliko dana, praznična euforija.Ljudi užurbanim koracima idu kroz grad.Kupovina, redovi gdje god se nađete.Gledam tako u ljude, idem polako.
Idem i ja u nabavku, volim praznike i kuhati za drage ljude.No posmatram i primjećujem i druge stvari, što se za ljude koje sretoh ne može reći.
Vidim ljepotu koja me okružuje.Svi prolaznici koje vidjeh ovih dana su u nekom svom užurbanom haosu.Kako prolaze dani a sa njima i praznici, tako nestaje euforije.Nema se tu šta posebno dodati, osim tog da je tako u vrijeme praznika.Ljude ispuni ta prolazna euforija koju praznici nose sa sobom.
Poslije tog vremena u ljudima nastaje neka monotonija.
Svi se osjećaju umorno, iscrpljeno i vraćaju se na posao poslije nekoliko neradnih dana.
Tako je svake godine u ovo vrijeme.Ustaljeni ciklus ponavljanja, tempo koji pratimo godinama.
Što bi ga i mijenjali? Puštamo vrijeme da teče, mi ga pratimo.Sjetih se filma "Beskonačan dan."
Ovaj film bi se mogao zvati "Beskonačna ponavljanja."
Zapravo kad se praznici završe, tek onda vam  treba odmor.
Samo vaš kutak za trenutak.Trenutak mira, tišine.Bez buke i galame, ustaljenog menija u ovo doba godine.Pa da, opet ponavljanje u ovom slučaju i kad je hrana u pitanju.
Zaboravite sve i zamislite, što da i ne realizujete, ako ne sad onda jednog dana.Dakle zamislite, planine na čijim obroncima još ima snijega.Iznad planina plavo nebo.Osluškujete prirodu, gledate njenu ljepotu.Čist planinski zrak, okrepljuje dušu čovjeku. Umor i iscrpljenost su sve dalje i dalje.Zelena boja drveća djeluje umirujuće.U podnožju planine drvena kućica.Kroz dimnjak ide dim.Pitate se ima li nekoga unutar nje? Uputite se prema kućici i kucate na vrata, nitko ne otvara.Potražite ključ, vodite se logikom.Osvrnete se oko sebe, primjećujete otirač.Podignete otirač i vidite ključ.Dvoumite se da li da otključate ili ne?
Avanturistički duh proradi, uzimate ključ i otključavate vrata.Naravno pitate se ima li ipak neko unutra?Djeluje pomalo kao filmska scena.Pogledom pređete unutrašnjost kuće.Osjetite toplinu koja dopire i gle stvarno nema nikoga.Ipak je neko naložio vatru, pomislite u sebi.Laganim i jedva čujnim koracima ulazite u kuću.Vani je ipak hladno, ogrijaću se malo i nastavljam dalje, govorite sebi.
Na podu je ćilim, ručno tkan, vrijednim rukama tkalje na tkalačkom stroju.Središte kuće zauzima kamin u kom pucketa vatra.Pored kamina, naravno stoje drva.Tik do kamina drvena stolica za ljuljanje i mali stolić na kom je smješten gramofon.Na jednoj strani zida  je velika polica, na kojoj se nalazi mnoštvo knjiga.Sve uredno složene.Čitate naslove, pronalazite vašu omiljenu knjigu i uzimate je u ruke i govorite sebi dok se grijem čitaću knjigu. Na zidu preko puta nešto manje police na njima su pak složene stare gramofonske ploče.Gledate ih, naviru sjećanja, osmjeh na licu, ugledali ste  ploču na kojoj je pjesma koju volite.Uzimate ploču, vadite je iz omota i stavljate na gramofon.Balada, znate tu melodiju.Sjedate u stolicu, uzimate knjigu u ruke i počinjete čitati.Na zidu sat, kuca u ritmu prirode tiho i nečujno.Vani lagano pada mrak.Pronašli ste fenjer i pored njega šibicu. Uzimate šibicu i upalite fenjer.Nastavljate sa čitanjem knjige.Na stolu se nalazi bokal sa vodom, koja je sa nekog planinskoga izvora i tanjur sa domaćim keksom.Uzimate vodu i keks, tek da malo prezalogajite.Divan osjećaj, okruženi ste mirom i tišinom.Čak i zvukovi koji se čuju  su tihi.Totalna razlika od ritma u kom ste se nalazili, na samom početku priče, kad ste bili umorni od buke, žurbe i galame.Da se ipak vratimo u kućicu.Očarani čarolijom i samom unutrašnjosti kuće niste primijetili na zidu uokvirenu poruku.Prilazite i čitate šta piše.Osmjehujete se, nevjerovatno, kažete sebi.Poruka glasi ovako: Ovo je kuća za prolaznike koji se nađu na ovom putu i požele da se odmore. Vaš zadatak je da uzmete papir i olovku koji se nalaze na stolu i ostavite poruku i vaš utisak koji je kuća ostavila na vas.Uzimate papir i olovku i pišete sa osmjehom na licu dok se redaju rečenice.Potpisujete se i uzimate ključ u ruke izlazite, zaključavate kuću i vraćate ključ pod otirač.Udišete planinski zrak i  polako se spuštate laganim koracima i vraćate se u svoju svakodnevnicu.Kad god poželite, vratite se u planinsku kućicu putem misli.Ili jednog dana otiđite u planinu, ali stvarno.Ja sam od drvenih štapića za sladoled izradila tu malu planinsku kućicu.Spakovala je u zvono, dodala snijeg od stiropora i zeleni bor.Tako da kad god je pogledam za trenutak sam tamo negdje u planini u toploj planinskoj kućici.
Poruka ovog posta je :Kad god ste umorni od svakodnevnice, otputujte negdje u planinu putem misli."
Do sljedeće pustolovine : Veliki pozdrav ljudi !
Planinska kućica

subota, 10. siječnja 2015.

Trag davnih vremena

Bila je već noć kad smo stigli u jedan mali grad.Sa koferima u rukama, idemo prema drvenim kućicama.Uzan putić vodi ka cilju. Svi čekamo da stignemo do soba i da odmaramo.Put je bio poprilično dug i presjedali smo više puta.Svi razmišljamo o toploj sobi i čaju.Makar se ja već unaprijed odlučih za kakao.No prije svega da vam objasnim kako je do ovog putovanja došlo.Kako to obično i biva, okupi se par entuzijasta i ideju planira pretvoriti u dijelo.
Naša ideja je bila da odemo na putovanje i organizujemo radnu akciju.Slušali smo od roditelja kako je u neka davna vremena bilo lijepo na radnim akcijama.Radilo se vrijedno i sklapala su se prijateljstva, koja i danas traju.
Bilo je tu i nekih simpatija, koje su kasnije prerastale u ljubavi i brakove.
Slušali smo sa pažnjom kako su od vrijednih ruku nastajala dijela.
Uz, zvuke gitare pjesmu i smjeh su se odmarali poslije radnog dana.
Tako i mi odlučismo da organizujemo radnu akciju.Krenuli smo slati pismene prijave, zvali smo telefonom razne gradove.
Pitali smo možemo li doći u njihovo mjesto i učiniti kao volonteri neko dobro dijelo za njihov grad?
Naravno ljudima je pomoć uvijek dobrodošla.Dobro smo se organizovali i uzeli smo u obzir par gradova.Jedno mjesto nam se učinilo jako zanimljivim i odlučili smo se za njega.
Iako je bilo udaljeno mnogo kilometara od našeg grada, jedna stvar je prevagnula da idemo baš tamo.
U tom gradu je bio dom za djecu bez roditeljskog staranja.Bila im je potrebna pomoć da se saniraju prostorije u kojim djeca borave. Kako je zima već bila na pragu spakovali smo kofere i krenuli na putovanje.Okupila se ekipa, bilo je tu umjetnika koji su odlučili da oslikaju prostorije djeci.
Sa nama su pošla i dva stolara koji će pomagati oko izrade i sklapanja namještaja.Pronašli smo i molere.Prava radna ekipa za radnu akciju.Put se lakše podnosi kad znaš da ideš prema pravom cilju. Da ćeš usrećiti djecu i uljepšati im njihov dom.Pjevali smo putem i to uz, zvuke gitare, baš kao i naši roditelji u nekim prošlim vremenima.
Kad smo stigli dočekali su nas direktorica doma i vaspitači.
Unaprijed su nam se zahvalili i rekli da su i neki od njih učestvovali kao omladinci u radnim akcijama.Bili su u to vrijeme studenti, neki čak i mlađi.
Objasnili su nam pravila koja trebamo poštovati,rekli su nam detaljan opis zadataka koji nas očekuju i pokazali nam smještaj.Nakon večere smo svi otišli u svoje sobe.
Već ujutro smo svi bili spremni za rad.Doručkovali smo, uzeli alat u ruke i krenuli da radimo.
Miješa se boja za zidove, sklapa se namještaj, kreče se zidovi i oslikavaju.Dječica se smiju sretna što njihove sobe i prostorije u kojim borave dobivaju novi izgled.Radili smo cijelu sedmicu,odmorili smo se za vikend.Šetali smo kroz grad i čuli od mještana da je domu potrebna pomoć da bi se uredilo i dvorište.Zajedno smo donijeli odluku da ćemo pronaći način da uredimo i dvorište.
Prikupili smo dobrovoljne priloge od mještana.Jedan od kolege je organizovao večer muzike.
Dva druga su svirala gitare i jedna od drugarica je pjevala.Tako da smo i na taj način prikupili prilog.
Sutradan smo otišli i kupili potreban materijal i prionuli na posao.
Svima je, posebno djeci bilo drago što im je dvorište dobilo novi izgled.
Proveli smo mjesec dana kao učesnici radne akcije.Sav trud koji smo uložili je bio pretvoren u djelo.
Ideje smo realizovali i ostvarili cilj.Nismo izgradili pruge kojim će ići vozovi,kako to u ta vremena bijaše.U ovo vrijeme ova radna akcija je veoma važna.Dječji smjeh je odzvanjao prostorijama.
A tek kad su vidjeli dvorište, sreća je bila potpuna.Uvečer smo organizovali zabavu i oprostili se sa malim drugarima i njihovim vaspitačima.Dobili smo zahvalnicu i nama najdraže dječje crteže i poklone koje su sami izradili.Ujutro kad smo ustali i bilo je vrijeme za polazak, vidjeli smo da je već pao snijeg.Djeca su istrčala napolje i pozvala nas da im se pridružimo u pravljenju Snješka Bjelića.
Gledali smo sa posebnom toplinom kako smo izmjenili i uljepšali dječiji svijet.
Zajedno smo kao drugovi radili, bilo je preljepo biti dio te ekipe. Sklopili smo divna prijateljstva i ako se pitate da bilo je i određenih simpatija.Za koje vjerujem da će prerasti u nešto više.
Poruka ovog posta bi bila:Kad se ljudi udruže mijenja se svijet oko nas i u nama !
Kao uspomenu na ovo pustolovinu napravila sam jedan kreativni rad.
Do sljedeće radne akcije ili neke pustolovine: Mjenjajte svijet na Vama svojstven način.
Veliki pozdrav svima !
Snješko Bjelić