subota, 28. veljače 2015.

Staza žitnih polja

Običan dan, trenutci koji se sastoje iz niza trenutaka.Sjedite kraj prozora i gledate kako prolaze ljudi,   i ptice u letu, priroda se polako budi iz sna.Rominja kišica, kap po kap, odraz svijeta i vremena u kom živimo.Misli vam lutaju kroz neke druge dimenzije, tu ste i tamo negdje, gdje vas podsvijest odvede.
Zamislite na trenutak, idete žitnim poljem koje se prostire u nedogled, ispod svijetlo plavog neba.
Lagani povjetarac, talasa žito.On je vaš saputnik.
Koračate utabanom stazom, i iznenada ugledate predmet pod nogama. To je prsten.Uzimate ga i stavljate u vašu torbu i nastavljate dalje.Žitna polja ostaju iza vas, idete stazom i nailazite na vodu.Ispred vas je vodopad koji se uz tutnjavu obrušava niz liticu.Prilazite vodi i u njoj vidite starinski ključ. Saginjete se  uzimate i njega, stavljate ga u torbu.Znate da će vam dobro doći.
Šetate dalje i dolazite do starinskog dvorca. Otvarate vrata dvorca i na velikom stolu, gdje su pretpostavljate nekad vođeni važni razgovori vidite prsten sličan onom koji ste vi pronašli. Iz vaše torbe vadite prsten i ostavljate ga pored onog drugog. Vjerojatno je pripadao kralju i kraljici.
Odlazite iz dvorca i put vas vodi dalje. Misli lutaju, nosi ih povjetarac koji je vaš vjerni pratilac.
Iznenada, nešto skoči ispred vas.Vidite da je to neka divlja životinja.Trčite stazom ne osvrćući se u nadi da ste s udaljili od životinje i da vas više ne prati.
Stižete do zida na kome se nalaze vrata. Pokušavate ih otvoriti, no zaključana su.
Ne brinite, imate u torbi starinski ključ koji ste pronašli dok ste bili kod vodopada.
Uzimate ga iz torbe, stavljate u ključaonicu i otključavate vrata.
Provirite kroz njih i ugledate prelijepo uređen vrt neke velike kuće.
Ulazite u dvorište, u kom se nalazi veliko drvo.Na jednoj od grana visi velika ljuljačka. Prilazite drvetu i sjedate na ljuljačku. Zaljuljate se, povjetarac vas i dalje prati.Misli su vam mirne, zapravo i ne mislite samo ste pustili vrijeme da ide i uživate u trenutku u kom se nalazite.
Oko vas je zelenilo, cvrkut ptica, leptiri i pčele.Vrt je uređen prekrasno, upotpunjen sa mnoštvom različitih cvijetova, počev od ruža, karanfila, tratinčica, ljubičica i visibaba  i kakvog još sve cvijeća nema. Za neko se pobrinula priroda, a neko su nečije vrijedne ruke zasadile. Kuća je uređena u starinskom štihu. Ovaj put ste odlučili da ne ulazite u kuću.Provirili ste tek kroz prozor.Vidite kako je sve uredno posloženo. Centralno mjesto zauzima šivaći stroj i pored njega stoji na lutki okačena haljina.Uzimate iz torbe papir i olovku i pokušavate nacrtati haljinu koju ste vidjeli.Vaš fotoaparat je ostao kod kuće.Sve što ste vidjeli na ovom putu ostaje u vašem fotografskom pamćenju.Odlučili ste se vratititi natrag utabanom stazom.Vaši koraci ostaju za vama.Vi ste sve bliže vašem domu i gle za trenutak opet sjedite pored svog prozora.Kiša i dalje pada.Na satu isto vrijeme,kao i kad ste krenuli na putovanje kroz podsvijest.Pitate se da li ste bili tamo, gdje povjetarac žito talasa, gdje je sve mirno i tiho? Gdje sve ima svoj red i raspored a opet je sve tako usklađeno, bez žurbe.Tamo vrijeme teče u skladu sa prirodom.Sat ne zvoni u rano jutro i budi vas iz sna.Govori, idemo vrijeme je da se radi.Vi ga na trenutak ignorišete ali on neumorno ponavlja jedno te isto.
Ograničava vas, ne dozvoljava vam drugačiji odabir.Gasite zvonce na satu.Pored vas na stolu stoji skica haljine koju ste vidjeli.Sada ste već sigurni da ste bili tamo. Imate neoboriv dokaz.
Posjetili ste to divno mjesto, vaša podsvijest vas  je tamo odvela a zapravo niste se pomjerili sa mijesta na kom se nalazite. Vi i dalje sjedite u vašoj stolici.
Putovali ste kroz labirinte podsvijesti.Uključili ste svoju maštu i bili glavni lik predstave.
Zaista podsvijest nas može odvesti na razna putovanja i često biti odraz nas samih. Naših skrivenih misli potisnutih osjećanja.Slike koje ste zamislili putujući putem ove priče možda su vam izgledale drugačije od onih koje ste kroz riječi stvarali u vašim mislima. To znači jedno, vaša podsvijest krije drugačije viđenje stvari.Tako da su možda neki od vas, umijesto žitnoga polja vidjeli neku drugu sliku vezanu za prirodu, umjesto prstena ogledalo ili neku flašu. Umjesto kuće, jezero ili pješčanu plažu i more koje se talasa.Sve te slike i predmeti su dio vas i vašeg karaktera.Kad se sljedeći put nađete na sličnom putovanju gdje je podsvijest vaš vodič, uzmite papir i zapišite slike i predmete koje ste vidjeli.Kad ih spojite sve zajedno oni vam mogu poslati neke poruke koje vam mogu pomoći kad budete donosili neke odluke.
Tako je i nastala jedna skica dok sam putovala putem podsvijesti, koju možete vidjeti u nastavku.
Do sljedeće priče kroz raznorazne labirinte: Veliki pozdrav ljudi!
Povjetarac




srijeda, 18. veljače 2015.

Fotografija

Stavljene u kutiju, stoje stare fotografije.Na tavanu, prašinom vremena pokrivene.
Trenutak jednog vremena, zabilježen fotoaparatom. Trenutci koji su možda zaboravljeni, pa nas te slike podsjete na neka prošla vremena.Pročitah u jednim novinama kako neki ljudi smatraju da fotografije ograničavaju taj trenutak vremena u kom su nastale.
Da nekako prekinu tok kojim vrijeme ide i zalede ga na slici.
Uzimam stare slike u ruku, gledam ih i sjećam se određenih trenutaka uz osmjeh na licu.
Čini vam se kako se ništa nije promijenilo, zapravo jeste.
Posebne su one fotografije koje slučajno pronađete, koje ste na neki način zaboravili.
Sjetite se vremena koja one čuvaju.
Prelistavajući stare fotografije naiđoh na jednu malu sliku.Ispod slike stoji nekoliko papira.
Na njima lijepim rukopisom napisana priča. Ne mogoh tu sliku povezati sa ostalim.Ne znam kome bi mogla pripadati? Pitam se, kako se našla među ostalim fotografijama?
Odlažem kutiju, uzimam sliku i papire u ruku.Počinjem čitati priču.
Rukopis je star, vidim da se tinta već razlila, kao da su je dotakle kapi vode i razlile se po papiru, tako da su neke riječi manje čitke.No ipak je moguće čitati.
Čitala sam priču, koja je sa svakom pročitanom riječi, stvarala slike.Gotovo da sam imala utisak kako sam baš u toj priči.Bila je to priča iz nekih 50 -tih godina sad već prošlog vijeka.
Jedan grad, ljudi u njemu i priča, nastala inspirisana jednom fotografijom.
Prepričaću vam priču ukratko koju sam čitala pored stare lampe koja i sama potiče iz tih godina.
Na slici dječak i djevojčica, gotovo crno bijela, tek crvena ruža i kapa crvene boje koju nosi djevojčica su u boji. Pozadina slike maglovita, ne možeš razaznati šta se nalazi, iza dječaka i djevojčice?Nekako posmatrajući, zaključih da je riječ o ulici, tog grada.Dječak izgleda kao pravi džentlmen, sve sa šeširom, kao da je dijete-čovjek.Djevojčica kao prava mala dama.Po odjeći vidim da je riječ o dva staleža.Tako to obično i biva.A priča glasi ovako.Slika koju vidite nastala je prije mnogo godina i ostavila trag tokom onih koje su dolazile.Onom ko pronađe ovu priču, možda ovo vrijeme u kom su fotografija i priča nastale neće baš biti jasna? No vjerujem da se suština priče neće razlikovati od onih u vremenu kad bude čitana! Naime bilo je to neko vrijeme kad su ljudi bili podijeljeni u dva staleža, na one koji su imućniji i na one koji to nisu.Grad je bio podijeljen  na dva dijela.Rijetko kad su se djeca iz ta dva dijela družila.Roditelji su uvijek vodili računa da se njihova djeca ne susreću sa djecom iz manje imućnog dijela grada. No uvijek bi dječja radoznalost pronašla svoj način kako bi komunicirali jedni sa drugima.U ovoj priči, glavni učesnici su jedan dječak i jedna djevojčica.On iz dijela grada gdje žive manje imućni ljudi, ona iz drugog imućnijeg dijela.Živjeli su udaljeni nekoliko ulica.Postojao je most koji je spajao ta dva dijela grada.Mostovi spajaju, ali i razdvajaju ljude.Slučajno su se ta dva mala bića srela u jednoj formalnoj šetnji, dok su držali ručicama, ruke roditelja.
Imali su tek sedam godina.Dovoljno da bi već znali kako svijet oko njih funkcioniše.
Krišom bi uputili pogled jedno prema drugom i kad bi bili u prilici, jedno drugom bi mahnuli.
Bile su to tada takve godine, jer priču pisah nakon mnogo godina.
Sjećanje na to vrijeme i sad dok je pišem je ostalo netaknuto.
Jednog dana dok su šetali kroz grad, dječak se odvažio i ponio ružu koju je ubrao u svom malom vrtu, koji se nalazio pred kućom.Pitali su ga zašto mu treba ruža? Na šta je on odgovorio:Pokušaću je prodati, da nam kupim bombone!Vidi ti njega, šta mu sve na pamet neće pasti?!
Zaista je postojala jedna prodavnica sa slatkišima u kojoj je bilo raznovrsnih poslastica.
Uvijek bi sva djeca zastajala ispred izloga i molila roditelje da im kupe tek neku sitnicu.
Tog dana je znao da će sresti svoju drugaricu dok bude išao kroz grad.Njoj je želio pokloniti ružu, bombone su tek izgovor bile.Sreli su se u glavnoj ulici, gdje mu je otac radio kao čistač cipela.
Dječak je ponosno stajao uz oca, cijeneći posao kojim se njegov otac bavio.Jer mu je otac uvijek govorio da je to častan posao.Dječak je znao koliko njegov otac radi i kad god je mogao pomagao mu je. Taj dan je šetao sa majkom, noseći ružu koju je navodno trebao prodati nekom od uličnih prodavača.Majka mu reče oslovljavajući ga imenom: Prodaj ružu, pa idemo kupiti bombone tebi, braći i sestrama.Dječak je smišljao izgovore kako mu te bombone ne trebaju, kradući vrijeme u nadi da će ugledati svoju drugaricu.Kad je već ponestajalo izgovora i kad je pomislio da djevojčica neće ni doći, ona se pojavila.Dječak se odvoji od majke i potrča prema djevojčici koja je bila sa njenim roditeljima. Stao je kao veliki pred nju iako je znao da je to zabranjeno i hrabro joj predao ružu.Djevojčica se zahvalila i poljubila ga u obraz.Taj trenutak je zabilježio ulični fotograf.
Roditelji su stajali  i gledali sa čuđenjem šta se događa. Kako je moguće da su im mala djeca pokazala da podijele ne trebaju postojati? Da mostovi koji razdvajaju, mogu iznova spajati ljude?
Priča o ovom dječaku i djevojčici je završila u novinama uz fotografiju.Koja je nastala u trenutku, nije prekinula tok vremena, već spojila dva dijela grada iznova u jedan dio i pustila vrijeme da teče.
Godinama iza tog kad je nastala bila je jedan od važnih simbola grada i uvijek je podsjećala ljude (kad bi na trenutak zaboravili ) na obećanje dato tog dana.
Pitate se šta je bilo sa dječakom i djevojčicom iz ove priče? Ostali su dobri prijatelji, završili su visoke škole i uvijek gdje god bi se našli pričali bi drugima svoju priču.
Ostavila sam papire, uzela sliku.Odlučila sam napraviti ram za nju i izvaditi je iz kutije, gdje je godinama bila.Napravila sam ram od malih daščica, zaljepivši ih ljepilom za drvo.Ćoškove sam učvrstila špagom, dajući fotografiji posebnu notu.Uzela sam fotografiju i stavila je u ram.
Postoje fotografije trenutka i one koje pričaju priče jedna od njih je ova koju možete vidjeti na slici!
Do sljedeće priče kroz riječi i slike, veliki pozdrav !


Dječak i djevojčica








ponedjeljak, 9. veljače 2015.

Ljubav u ljudima, prema ljudima

Nekad su, svakog radnog dana u isto vrijeme prikazivani dobri filmovi na televiziji.
Tako bi se mi okupili ispred Tv-a i čekali da film počne.Nestrpljivo smo čekali unaprijed najavljen film sve sa kokicama u rukama.Pored kokica na repertoaru bi se znao naći i kolač.
Jedan je ipak bio poseban, dok bi se pekao u rerni miris je dopirao iz kuhinje.Domaći kolač sa jabukama uz dodatak cimeta.Divan biskvit sa nadjevom od jabuka.
No recept ću vam napisati na kraju posta.Vratimo se mi filmovima.Zamišljali smo,(kako inače i biva kad ste djeca, mašta nas vodi kroz razne svjetove)kao da smo u kinu.Ekipa se okupi, grickalice u rukama, film počinje.Za trenutak smo se nalazili u 40,50...70 ili pak 80-im godinama, zavisno od toga u kom je vremenu radnja filma smještena.Putovali bismo sa junacima filma gdje god oni putuju.
Kroz razne pustolovine, koje smo kasnije pokušavali izvoditi u stvarnom svijetu.
Imali smo mašte i ideja napretek.Sa osmjehom i danas se sjetimo tih trenutaka.
Postoje filmovi, koji vam ostaju u sjećanju.Prenesu Vam divne poruke.Ponekad zaboravite naslov filma,ali vam, sam film ostane u sjećanju.Tako sam se ovih dana sjetila jednog filma.
Kako je dan unaprijed uvijek bila najava koji će film biti sljedeći, vidjela sam najavu za jedan film
Naslov je bio sljedeći: "Šalji dalje".Originalni  naslov je glasio:"Pay it Forward".
Film je poseban, ostavlja jak utisak na čovjeka, nakon što ga odgledate.
Poslije tog filma postavljate sebi bezbroj pitanja.Gledala sam taj film prije nekoliko godina.
U filmu je riječ o jedanestogodišnjem dječaku koji pokušava promijeniti svijet.
Neobičan profesor djeci daje domaći zadatak.Da osmisle kako promijeniti svijet?
Dječak po imenu Trevor,( kojeg igra Haley Joel Osment) dolazi na ideju kako promijeniti svijet.
Osmislio je način na koji bi trebalo mijenjati svijet: učiniti tri dobra dijela osobama koje, za uzvrat trebaju nastaviti taj lanac.
U pitanju je drama, realistično prikazan svijet.U ulogama su još i Helen Hunt koja igra dječakovu majku i Kevin Spacey u ulozi profesora.Režiser filma je Mimi Leder.
Preporučujem Vam da pogledate ovaj film.Vjerujte da ćete se zapitati, baš kao što sam i ja.
Kako su mnogi nazvali februar mjesecom ljubavi, nekako sam se sjetila tog filma.
Pretežno se govori o ljubavi prema voljenoj osobi, poklanjamo poklone, taj jedan dan.
No pitam se, šta je sa ljubavi prema ljudima? Ovaj film koji sam vam spomenula, govori o ljubavi prema ljudima.Takvo je moje viđenje filma. Zapravo bismo trebali ljubav gledati na drugačiji način.
Pokloni su nekako isprazni.Buketi cvijeća i razne sitnice za taj jedan dan.
Šta je sa ostalim danima?Gubi li ljubav smisao ako joj neki dan tek da značenje?Ostali dani su svakodnevna rutina.Mijenjamo li svijet poklonima? Koji su tek materijalne stvari.Dječak u filmu je mijenjao svijet na sebi svojstven način.Pokrenuo je osjećanja u ljudima, stvorio lanac dobrih dijela.
Ljubav treba biti u ljudima, ne u poklonima.Kad učinite dobro dijelo, ono nije tek samo dobro dijelo.
Mijenjate svijet.Možda će vaš osmjeh nekom uljepšati dan? Ili ćete pomoći beskućniku koji stoji na uglu ulice u ovim hladnim danima.Parče hljeba i topli čaj da se zgrije, ruke su mu promrzle.Ostao je bez doma i jedini dom za kog zna je vedro nebo.Nebo, na kom se smjenjuju dan i noć.
Niste učinili mnogo pomislite, dali ste mu tek parče hljeba i čaj.Vjerujte nije tako, tog trenutka ste učinili ono najbolje što ste mogli.To je ljubav prema ljudima.Kada bismo svakodnevno, bar jedan trenutak učinili nešto dobro drugima, tokom godine bi se skupilo mnogo takvih trenutaka.
Djeca znaju činiti dobra dijela, smatram da je iz tog razloga u filmu glavna uloga dodijeljena djetetetu.
Odrasli sa godinama zaborave na ljubav prema ljudima.
Prije neki dan sam gledala prilog o čovjeku koji nema svoj dom godinama.Tih čovjek, ništa ne traži ni od koga, ako ima koji dinar on kupi hranu ako ne, ćuti. Svaki dan po zimi i kiši, hladnoći i suncu pod vedrim nebom. Tamo u Sarajevu na Baščaršiji.Slučajno je jednog dana prolazila djevojčica sa ocem i zapazila tog dobroćudnog starca.Jedno vrijeme su mu kupovali kifle.Da bi djevojčica poslije nekog vremena zamolila oca da mu pruži dom.Znate šta? Dobroćudni starac danas ima svoj dom!
Nije li to divno dijelo za koje je zaslužno ni manje ni više nego dijete ? Dijete koje je znalo prepoznati dobrotu u ljudima. Svi bismo se trebali zapitati, gdje u ljudima nestane sa godinama ljubav prema drugim ljudima i sebi samima? Svijet bi bio mnogo bolji, kad bismo i mi prema njemu bili bolji.Kad ne bismo prolazili tek tako jedni pored drugih? Kad osjećanja ne bi uzimali tek zdravo za gotovo i kad nam ljubav tek riječ ne bi bila, već istinska sreća koja nas okružuje!
Poruka ovog posta bi bila : Činite dobra dijela ispunjena ljubavlju, prema ljudima!
Naravno dok budete gledali film koji sam vam preporučila, isprobajte recept za kolač sa jabukama."
"Kolač sa jabukama"
Potrebni sastojci:      
-4 jaja                              - 1 šoljica mlijeka
-3 šoljice šećera              -1prašak za pecivo
-  4 šoljice brašna            Fil:
-2 šoljice ulja                 -1kg jabuka
                                       -1/2 kesice cimeta
Priprema:
-Umutiti jaja sa šećerom,dodati ulje,brašno,mlijeko i prašak za pecivo.Pola tijesta izliti u manju tepsiju i zapeći.Izvaditi iz rerne, posuti rendanim jabukama pomiješanim sa cimetom i preliti sa preostalim tijestom.
Staviti ponovo da se peče na 200C. Po želji gotov kolač posuti sa šećerom  u prahu.
Prijatno !
Slika je preuzeta sa interneta!