petak, 27. ožujka 2015.

Vila proljeća

Posmatram i zapažam, ovih dana kako se priroda budi iz sna.Zimski pokrivač je sakrio male usnule stanovnike proljeća.
No oni polako izlaze vani iz svoji skloništa u kojim su proveli dugu zimu. Ptičice koje hranismo na prozoru mrvicama hljeba dok trajaše ciča zima.
Sad lete i dive se zelenilu, pozdravljaju proljeće svojim cvrkutom.Tako se u ranu zoru mogu čuti. Bude pjesmom uspavane stanovnike.Ta melodija je svakako bolja od one na našem satu.Kad zazvoni u rano jutro, prvo se pitaš koji je dan, gdje si? Onda kad skontaš, kažeš:Još jedan radni dan.Idemo.A još upola spavaš, izgledaš poput robota.Kad te ptice svojom pjesmom bude, osjećaš neki mir.Izađeš na jutarnji zrak.Osjetiš svježinu jutra i ugledaš zelenilo.Olistalo drveće na svakom koraku tratinčice ili od milja zvane ovčice.
Prve se pojaviše gospođice visibabe i pozdraviše sunce.
Netom za njima ponosna jagorčevina, ljubičice i šafrani iliti brnđe, tako ih kod nas zovu.Šetah jedan dan tako pored jednog potoka, žubori voda.Još kao djeca smo ga čistili od raznoraznog otpada.Bili smo mali ekolozi. Sjećam se kako smo se igrali na livadi pored koje se nalazio potok. Brali bismo cvijeće, gledali male ribice u potoku. Zaboravili bi na vrijeme, uživajući u slobodi djetinjstva koju ono nosi.Slobodni poput ptica što nebom lete.U blizini se nalazila jedna kuća, zapravo još uvijek je tu.Ograđena drvenom ogradom.
Unutar nje se slobodno kretalo malo ždrijebe.Gledali smo ga i divili se njegovoj ljepoti.Kuća je bila sagrađena na maloj uzvišici. Dvorište je bilo prepuno jagorčevine.Sjedili bismo na dekici.U torbama bismo uvijek nosili neku marendu ili užinu. Smjeh, igra i radost.Pored potoka drveće, kad bi malo jače ugrijalo bili bi pod drvetom. Ponijeli bi knjige i čitali.Onda bi smo sve likove prenijeli na pozornicu i pravili razne predstave. Kad bi trebali ići kući nabrali bismo cvijeća.Na toj livadi pored već nabrojanog se nalazio takozvani pracjep ili divlji zumbul.I jedan jako neobičan pod imenom Zvončić. Pročitah u jednim novinama legendu vezanu za njega.
O tom ću Vam govoriti u nastavku.Naime legenda kaže: Kada jednog dana budete šetali livadom i slučajno ugledali Zvončiće.Uberite buket tog cvijeća.Ponesite ga kući.Sutradan u ranu zoru, dok se sunce još pojavilo nije.Uzmite buket Zvončića i izađite vani.Izgovorite određene riječi.Tada će se pojaviti vile.Vidjećete ih ako vjerujete u njih. Inače taj cvijet je poznat kao vilin cvijet.Tako u legendi piše. Postoje li vile ili tek u bajkama žive?  Kao djeca smo vjerovali da su vile čarobnim štapićem, snijeg sklonile i probudile prirodu i cvijeće.Dječja mašta, rekli bi mnogi.No ko zna možda tu ima nešto?Vile su u pričama, uvijek bile savjest koja prati glavne junake.Kažu im kad griješe da bi ispravili greške.Nagrade ih kad dobro čine. Nije li tako u životu? Svi mi imamo dobre vile, u ljudskom obliku.Koje nas čuvaju i vode pravim putem.Bilo da su u liku porodice ili prijatelja. Možda i nekog slučajnog prolaznika? Različita su mišljenja o bajkama.Neki ih smatraju dobrim, neki opet ne.Čitala sam članak o tome kako su ruski psiholozi, naime utvrdili, kako omiljena bajka iz djetinjstva bitno oslikava naš karakter.I mnogo toga govori o nama samima.U članku su bile navedene određene bajke.Koje na jako smisleni način, govore šta koja predstavlja.Opet čitah i o tome da se većina bajki završavala drugačije, ali da su je pisci prilagodili djeci.Pitanje je zapravo koja je verzija ispravna? Kakav je naš karakter po tim verzijama ? Bilo kako bilo djeci se i danas čitaju bajke. Djeca ih vole. Kažu da djeca najbolje znaju procijeniti ljude. Da su to najiskrenija bića.Tako vjerujem da znaju procijeniti i bajke. Danas, sutra kad budu ljudi trebali bi znati procijeniti i stvarne situacije koje nemaju mnogo veze sa bajkama.No to se usput nekako izgubi, zaboravi i odluta.
Danas djeca sve više vremena  provode u zatvorenim prostorijama pored kompjutera. Za livade, igre na zraku i ne mare mnogo.Tamo gdje je potok, livada više prostrana nije kao prije.
Pored nje se nalazi autoput. Tako da je to možda dobro objašnjenje, zašto djeca stvarni svijet mjenaju za virtualni.Kažu: Takvo je vrijeme danas.Tempo života je brži, tehnologija napreduje, djeca brzo odrastaju.Nemaju vremena za djetinjstvo, pa djeluje kao da preskaču taj period koji je veoma bitan
za dalji život.Obraduje me kad vidim da još ima djece koja se igraju vani, njihov smjeh uljepša proljeće.Ta dječja graja je posebna.Djetinjstva koja nekad bijahu su posebna bila.Danas ih se rado sjećamo.Zahvalni smo vremenu u kom smo odrastali, to vrijeme nije baš jednostavno bilo.No mi bismo ga znali promijeniti i uživati u njemu.
Poruka ovog posta bi bila : "Radujte se proljeću, svoj ljepoti koju nosi sa sobom i vjerujte kao djeca u dobre vile, a djeca neka budu djeca "
Poslije riječi slika prenese najbolju poruku, pa tako i ovaj put.Jedan od kreativnih radova, nastao inspirisan vilama i proljećem !
Do sljedeće pustolovine: Veliki pozdrav svim čitaocima !


Vila proljeća



srijeda, 18. ožujka 2015.

Osmjesima hodite kroz vrijeme

Ovih dana, slušajući ljude i razgovarajući sa njima uvidjeh kako se mnogi rado sjećaju nekih prošlih vremena. Konkretno, riječ je o godinama njihove mladosti.Sjećaju se 70-tih i 80-tih.
Ponukani vjerojatno serijom koja se od skora prikazuje, a ima prizvuk prošlih vremena.
Slušajući njihove priče između ostalog, čuh i priču o seriji iz sedamdesetih , kasnije snimane i u osamdesetim. Učinila mi se kao savršena poveznica te dvije decenije.
Naime o toj kultnoj seriji slušali smo kao djeca. Sve do onog trenutka dok je i sami nismo vidjeli na Tv-e, ekranima.Pričali su nam odrasli kako su čekali taj dan kad je serija prikazivana. Sve poslove koje su imali završili bi na vrijeme i svi kod komšija, koji su tada jedini imali televizor.
Onaj crno-bijeli.Svi bi se okupili i čekali da se pojave uz ostale, dva omiljena lika koji su ih iznova i iznova nasmijavali.Njihove zgode i nezgode su se pratile sa oduševljenjem.
Pogađate li o kojoj je seriji riječ ? Ne znate?
 Naravno riječ je o seriji "Kamiondžije ".
Glumci su Vam već dobro poznati Miodrag Petrović- Čkalja i Pavle Vujisić.
Serija o dva drugara koji kroz život idu radeći pošteno.Naizgled tek obični ljudi sa zgodama i nezgodama koje život nosi. Živorad  Jarić- Jare i  Pavle Čutura- Pajo.Koliko god puta čovjek da je gledao tu seriju uvijek sa osmjehom prati njihove dogodovštine. Dijalozi su već zapamćeni.
Svaka scena dobro poznata.Zanimljivo je kako je snimana prije mnogo godina a do dana današnjeg nije izgubila poruku i smisao koju sa sobom nosi.
Kada smo je prvi put gledali, kao da smo u tom vremenu bili.Specifičan humor, prožet realnim životom i težnjom ka boljem. Maestralno odigrane uloge. No šta bi drugo moglo da se očekuje kad su glavne uloge nosili tako veliki glumci, našeg glumišta? 
To su tada bila takva vremena. Nije bilo lako ni onda hljeb zaraditi, no njih dvojica bi se snašli. Iz svake nedaće bi se nekako izvukli i često počinjali ispočetka. Svaki problem bi poslije galame smijehom zasladili. Uhvate ih razne brige i problemi taman kad pomisle kako se sve riješilo, uvijek nešto stane na put. Vjerojatno se sjećate svih tih zapleta i raspleta ?
Ljudi pa kad vidite Čkalju kako glumi, svaki pokret kao slika koja govori, a tek kad počne da izgovara tekst , pokušaj da se ne nasmiješ!?  Nekad mi ih je pravo žao bilo.Gdje sve na njih ide, kao pčele na med ?
Ne znam da li ste gledali tu seriju ili pak neku drugu iz tog doba ?
Danas takvih serija više nema. Bilo bi jako lijepo kad bi se neko od scenarista i režisera napisao  i snimio jednu dobru seriju sa humorom koji je specifičan za naše područje.
Gdje se prikazuje običan čovjek i njegovo nastojanje da živi i preživi, da opstane. I kad mu nije lako, a ono da izlaz uvijek postoji?
Sve te serije i filmovi koje i danas rado gledamo su nam ponekad najbolji odgovor na pitanja koja sebi svakodnevno postavljamo. Imate li Vi omiljenu seriju iz prošlih vremena ? Komentarišite i podsjetimo se svi zajedno !No da Vas pitam, jesmo li u današnje vrijem izgubili smisao za humor? Možda su nam današnje serije i filmovi nešto što nas stalno podsjeća da nema izlaza već samo idemo u krug ?Kakve nam poruke prenose i ima li u njima odgovora na postavljena pitanja ?
Možda ćete reći eh tada se tako živjelo a sada je ovako !Svako vrijeme ima svoje breme ! Ja bih rekla da u ljudima još ima smijeha ali sve je manje osmjeha na licima. Kad bismo se više smijali ljepše bi nam bilo. Znam, da to znate. Reći ćete možda, kako da se čovjek smije kad ima toliko stvari koje ne dozvoljavaju čovjeku da normalno kroz život hodi ?Jedan osmjeh za dušu je lijek ? Pa  Jare i Paja su se smijali i kad im do smijeha nije bilo.Jeste da je to serija , no nismo li i mi likovi realne serije ?
Pokušajte svaki dan osmjehom započeti. Ne kažem da će Vam to  sigurno cijeli dan učiniti da bude ispunjen osmijesima i ljepotom. Pa čim izađete iz kuće može početi mali broj raznoraznih zgoda i nezgoda. Vi ste dan počeli sa osmjehom, to je važno.Prelazite stepenicu po stepenicu bez da preskačete po dvije ili više njih! Lako je to reći, treba sa riječi na dijela preći.
Treba htjeti a i znati, smjeh je umijeće. Male stvari koje nas okružuju nas uvijek mogu sretnim i nasmijanim učiniti. Samo što ih ne vidimo ili ih kroz maglu primjećujemo. Previše smo uljuljani u svakodnevnicu. Vidim djecu kako se bezbrižno smiju i razmišljam. Danas, sutra kad odrastu hoće li taj smjeh biti sve manji a sve veće brige ? Valjda nas tako vrijeme uči što ste stariji sve ste manje djeca a sve više odgovorno biće! Zaboravljamo biti djeca u duši, trčimo da odrastemo, a kad odrastemo trčali bismo onom stazom  djetinjstva sad unazad da se podsjetimo pa bi se opet na isto vratili. No da li bismo znali sačuvati to dijete u sebi a odrasli biti? Vjerujem da to možemo!
Vjerujte i Vi ! Smijte se više i kad Vam do smijeha ponekad nije. Nađite uvijek način da sebi uljepšate dan.Pročitajte omiljenu knjigu, pustite muziku, uputite osmjeh ljudima. Ili pogledajte seriju koja vas iznova nasmije i podsjeti na lijepa vremena iz vaše mladosti!
Do sljedeće priče : Sa osmjehom idite kroz vrijeme !
Slika je preuzeta sa interneta!

Osmjeh

ponedjeljak, 9. ožujka 2015.

Bio je to san, sad je stvarnost

Bliži se proljeće. Mada se čini da zima ima još ponešto da kaže.Oko nas vijesti po cijeli dan.
Hrpa informacija, da čovjek više ne može da ih sve zapamti.Najave, prognoze, uvijek iste, te iste priče. Prije no što ih i saslušamo, već napamet znamo epilog istih.Sad treba se čovjek izolirati od svega. No ne može se živjeti u zlatnom kavezu ili pod staklenim zvonom.Koliko god da je vani haos, trebate izaći i mati potpuni mir u sebi. Kao da stojite nasred ulice a oko vas hrle ljudi, čuju se zvukovi, buka i galama. A vi trebate prosto stajati bez da vas išta remeti i imati mir u glavi i duši.Zvuči komplikovano ? Nego šta?Pa kad jeste.Ustajete u rano jutro, istrčavate na ulicu, treba stići na autobus. Na stanici stojite i čekate da bi vam rekli da vam je upravo prije minut ili dva izmakao autobus. Jeste mirni, uspijevate li sa osmjehom odreagovati na situaciju u kojoj se nalazite ?
Čekate sljedeći autobus, ako ga uopšte bude i bilo?
Gledate u pravcu iz kog bi se trebao pojaviti, kasni i on. Minute teku kao za inat.Kao da znaju da već kasnite pa vam i one na muku staju.Mirni ste ? Možda izvana, dok u vama sve puca po šavovima. Konačno stiže autobus na stanicu.Gužva je svi bi odjednom na ista vrata da uđu.Da bi što prije stigli do slobodnog mjesta. Ah ta vječita žurba, trka sa vremenom i ljudima. Čemu uvijek trčati ispred vremena, zašto ne ići usporedo sa njim ? Stižete na posao, već unaprijed spremni za još jednu primjedbu od strane šefa što opet kasnite. Konačno ste u vašoj kancelariji, sto vam zatrpan predmetima a vi ste već zatrpani mislima na proteklo vrijeme. Treba se iz tog svijeta prebaciti u ovaj realni i prionuti na posao.Radite puno radno vrijeme, dolaze stranke, zvoni telefon, kolegi treba pomoć. Pauza proleti brže od ptice u letu koju krajičkom oka ugledaste.A pogled vam je inače stalno usmjeren na kompjuter i silne papire. Radite  i umjesto da ih je sve manje oni kao da rastu. Ustajete, kraj je radnog vremena. Gledate kroz prozor ,da biste vidjeli zelenilo, da bar na trenutak zaboravite na sivilo u kom radite. Tu boja nema osim male saksije sa cvijećem na vašem stolu.Izlazite iz firme i opet na stanicu,već ste umorni, a tek vas čeka posao kod kuće...
Radite li ono što volite ili ono što morate ? Čisto radi egzistencije ?
Kažu volite ono što radite, a ne ono što biste voljeli raditi ! Ako nemate drugog izbora zavolite ono što radite. Ako se opirete samo remetite tok stvari. Olakšajte sebi svaki dan.Takve savjete vam dijele svakodnevno.Oni nisu vi ! Hvala im na pomoći kažete i opet po svom.Treba li ih poslušati ? Vi znate najbolje.No postoje ljudi koji ostave siguran posao jer ih ne čini sretnim. Odvaže se i pokrenu svoj obrt.Oni ustaju ujutro, sretni što im sunčeve zrake dopiru kroz prozor. Ne žele biti robovi brzine, već svu energiju skupe i ne rasipaju je na čekanje autobusa, prozivke šefa, primjedbe od strane kolega. Polako ispijaju svoju jutarnju kaficu, čaj ili kakao.Usput, spremaju doručak i uživaju u njemu.
Doručkuju u potpunom miru.Zaključavaju vrata kuće ili stana i laganim koracima odlaze na posao.
Jutarnji zrak ih ispunjava mirom i ne primjećuju buku oko sebe.Dolaze do njihove male radnje.Otkjlučavaju katanac ključem. Svojim kolegama koji drže slične obrte, požele Dobro jutro i uspješan radni dan.Oni drže male radnje, gdje prodaju kreativne radove koje su izradili svojim rukama, pekare u kojima je mnogo peciva i hljeb koji se peče u peći na drva, onako po starinski. Tu su i slastičarnice sa najljepšim krempitama u gradu i još mnogo drugih torti i kolača. Male krojačke radnje gdje spojene šavovima stoje haljine i odjela iz vaših misli.Ima i poneki obućar, koji vrijedno na kalupu izrađuje novi model cipela. Nadomak obućara radi prodavnica ručno rađenog nakita.
Mala zajednica koja dobro funkcioniše.Svako je svoj šef. Milina. Posla nema uvijek, no ne bune se.
Zarade svakodnevno nešto. Nakupi se tokom mjeseca, no važniji je mir i sreća koja ih okružuje. Znam da ne može svako svoj šef biti, no gdje god da radite trudite se biti sretni. Ako niste, pokušajte nešto promijeniti. Ništa nije vrijedno tog da vam dani prolaze u nizu ponavljanih situacija.
Odvažite se i pokrenite svoj obrt ili šta god volite na vama je da odlučite. Budite sretni jer to zaslužujete.
Znam da ste pomislili, kako da obezbjedim djeci egzistenciju, školovanje i sve ostalo. No ja vas pitam jeste li sretni kako živite? Ako jeste i volite ono što radite, nastavite tako. Ako niste, zapitajte se!? Vrijedi li dalje ovako ? Vi znate odgovor na pitanje koje sam vam postavila.Vodite se srcem i razumom zajedno.Vi to možete! Iako ste možda pomislili, šta ako pokrenem nešto i ne uspijem? Ostavih posao, od kog imah koliku, toliku egzistenciju, zarad sna koji godinama sanjam i želim ostvariti?
Na kraju ni posla a san se rasprši čim stvarnost pokuca na vrata?
Vjerujte u sebe! Znam, lako je meni pisati rečenice ili dođe kao da vam dijelim savjete.
No nismo svi isti, svako je pokretač svog sna koji može pretvoriti u stvarnost. Pokušajte, dajte sve od sebe. Ne razmišljate o neuspjehu, idite mislima ka uspjehu!
Poruka ovog posta je : Vjerujte da ste učinili mnogo za sebe jer ste slijedili svoje snove  i sivilo zamijenili bojama!
Do sljedeće priče: Idite putem snova, koje ćete jednog dana živjeti !
I poslije riječi idu slike, pa Vam tako postavljam sliku jednog od mojih kreativnih radova.
Bio je san, sad je stvarnost !
Srce od snova