petak, 29. svibnja 2015.

Pogled u nedogled

Osjećate li ponekad, kako ste poput čovjeka koji stoji a oko njega su oluje?  Ljudi prolaze pored vas, ubrzano kao kada putujete kroz vrijeme. Ne uspijevate ih ni primijetiti. Stojite i pokušavate ostati smireni, bez da vas dotiče sve ono što vas okružuje. Trudite se zadržati osmjeh na licu, ne poput maske koju imate i možete mijenjati zavisno od situacije. Već poput neke odbrane od svega.
Osmjeh prikrije sve ono što duša kupi unutar sebe. Čovjek nije papir što vjetar lako odnese. Koraci nisu laki poput oblaka što nebom plove, kao brodovi morem.
Gledah ovih dana jedan film. Prenese mi poruku. Ne samo meni, već i drugima koji su gledali ili će ga gledati. Film je o tome kako čovjek radi posao koji voli. Naime uspješan je kuhar u prestižnom restoranu. Kritika ga voli i sve do jednog trenutka biva tako. Onda jedan kritičar sve godine uloženog truda i rada tog kuhara jednom kritikom doslovno poništi.
Kuhar se nije vodio instinktom, već je poslušao vlasnika restorana. Pa tako umjesto svojih ideja za meni, realizovao je vlasnikove ideje. Na kraju daje otkaz i kreće u potragu za receptom koji donosi sreću. Odlučuje se uz pomoć dragih ljudi otvoriti putujući restoran. Kupuje kamion. Njegovu unutrašnjost, koja je inače bila improvizovana kuhinja iznova  je preuredio uz pomoć kolege sa kojim je radio u restoranu. Kreću zajedno na put  i vodi svog sina zajedno sa sobom. U svemu tome mu pomaže i bivša supruga. Kuha za ljude, putujući po raznim gradovima. Na kraju, kritičar koji ga je indirektno naveo na promjene u životu, postaje njegov saradnik i ulagač u posao.On je pronašao recept za sreću.
Znači bilo je potrebno ponovo pronaći ono što je izgubio. U restoranu je radio što voli, kuhao, ali mehanički bez ljubavi prema svakom novom jelu. Izgubio je strast koja ga je vodila. Stajao je i ponavljao trenutke svakog dana iznova. Ljudi su prolazili, pored njega ,on je stajao i puštao da sve bude jednolično, isto. Kupio je u duši sve a izvana osmjeh. Zbog tog načina života druge stvari su trpile baš kao i njegova duša. Tako je i komunikacija sa sinom bila manja, nije mu posvećivao dovoljno vremena. Ono vrijeme koje bi mu posvetio nije bilo kvalitetno. Na kraju je shvatio da ispunjavanje želja djetetu nije bitno koliko to, da vrijeme koje provede sa njim treba kvalitetno iskoristiti.Tako je sina uključio u rad u restoranu, jer je bilo vrijeme raspusta.
Putujući kroz gradove sa njim, odnos je postajao sve kvalitetniji. Radili su zajedno mnoge stvari, što ih je povezalo.Kroz film se naravno prepliću i mnoge druge stvari, koje ostavljaju utisak na gledaoca.
Preporučujem da pogledate ovaj film. Zove se" Chef "! U prevodu "Recept za sreću".
Žanr: Drama - komedija.
Nego da Vas pitam. Kad biste radili posao koji volite i koji vam donosi kakve takve prihode. Od kojih možete živjeti nekad solidno, nekad ne. Ali opet nekako se može spojiti mjesec sa mjesecom. Čak ponekad možete ispuniti poneku želju dragim ljudima i sebi.
Pitanje bi bilo: Da li biste dali otkaz? Jer mehanički posao, posao nije.
Radite Vi, no sretni niste. Da li biste krenuli u nepoznato i odlučili se krenuti ispočetka?
Već zamišljam kako se dvoumite ili govorite neka mene ovdje, gdje mi je sigurno.
Ko bi u nepoznato, sa par dinara u džepu krenuo?
Lijepo ta ideja zvuči, dok mašta radi. No od mašte i snova se ne živi.
Ne biste Vi nigdje gdje su oluje! Mirno more za Vaš brod što kroz more života plovi. Vaša sigurna luka. Gdje brod pristaje i gdje sidro baciti možete. Tako usidreni ponavljate dane. Baš poput ribara što u rano jutro svoje mreže baci u more. Pa čeka i pita se kakav li će danas ulov biti? Sretan je dok ga galebovi vedrim nebom prate. No je li ta sreća navika, a istinska sreća nije? Da li bi ribar mreže izvukao sretan ako svaki dan tek par riba u mreži ima i ponekad ulov biva veći. I tako svakodnevno u nedogled. Ili bi sretan bio ako je svaki dan ulov dobar. Logično da je ova druga opcija ona koju bi ribar odabrao.
Tako bi svakodnevno imao dobru zaradu i to bi ga činilo sretnim. Onda bi postao cijenjen među svim ribarima, baš kao kuhar iz gore spomenutog filma. Bio bi sretan sve do onog trenutka dok ne bi naišao na prepreku.Ili kad bi to sve postalo mehanički i činilo bi mu se da je sretan, a  unutar sebe ne bi sretan bio. Kad bi se i njemu pojavio neko poput kritičara iz filma i srušio mu svijet koji je godinama gradio. Onda bi shvatio da sigurne luke nisu tako sigurne. Da vedro nebo nije svaki dan da galebovi ponekad odaberu neki drugi put. Ovako ako čovjek odabere prvu opciju, ulov neće svaki dan biti isti, ali će ribar imati istinsku sreću ne mehaničku. Naučiće cijeniti recept koji ima za sreću.
Radiće ono što voli i činiće druge ljude sretnima. Kad ponekad ribu koja preostane podijeli sa ljudima kojima je potrebna pomoć. Kad u to sve uključi porodicu. Umjesto da sam, iako okružen ljudima dane provodi na moru.
Poruka je sljedeća: Koliko god da ste sigurni u svojoj luci u kojoj radite ne znači da je to istinska sreća, ako se u duši osjećate prazni. Ako zbog te vaše luke neke druge stvari trpe.
Baš poput kuhara iz filma i ovog izmišljenog ribara, koji su trebali proći određeni put da shvate i uvide gdje im je sreća ostala skrivena i zagubila se usput. Tako i Vi trebate preći određeni put.
Da vidite i uvidite, da naučite sve iz knjige zvane život sve ono što ste listajući knjigu preskočili, a pročitali niste! Pronađite strast koju ste imali radeći ono što volite, da biste opet bili srećni.Vjerovatno neće sve biti onako kako ste zamislili. No to upravo i jeste smisao puta koji trebate preći! Stići do cilja nije lako, ali put kojim ste kročili vašim stopama da biste stigli do cilja i jeste
najvažniji. Jer kad postignete cilj kojem ste težili završili ste put koji Vas je vodio ka samom cilju.
Nakon toga vi čuvate plodove koje ste ubrali nakon što ste ubacivali sjemenku po sjemenku, zalivali je.Čuvali od sunca, kiše i oluje.Onda su izrasle biljke,te biljke su dale plodove. Vi ste ubrali plodove i spremili ih kao zalihe Sad te zalihe polako upotrebljavate. Proizvodnja plodova je put, zalihe su cilj!
Sad ponekad će plodova biti više nekad manje, važno je steći zalihe. A ono najvažnije je da ste sretni i da te zalihe upotrebljavate kako treba. Ne trošite ih brzo, jer će izvor presušiti, već ih upotrebljavajte racionalno da traju. A da pritom sreća nije mehanička, već istinska.
 Poruka posta: Kad pogledate u nedogled vidite isto, no kad pogledate oko sebe i unutar sebe vidjećete kako se stvari mijenjaju !
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav Ljudi !
Slika je preuzeta sa interneta!
                                                           Pogled u nedogled

utorak, 19. svibnja 2015.

U naše, vaše i njihovo vrijeme

Razmišljam dok posmatram. Primjećujem i vidim. Primjera na svakom uglu ima. Nekad i sad, u naše vrijeme. Sigurno ste čuli rečenicu zlatnim slovima ispisanu a glasi ovako: U naše vrijeme to tako nije bilo! Znam da roditelji i dan danas tu slavnu rečenicu djeci izgovaraju. Djeca obično odreaguju buntovno na prva slova gore spomenute rečenice. Znaju šta slijedi. Ta rečenica se prenosi sa koljena na koljeno. Nasljedna je! Roditelji je ponavljaju, djeca se bune. Svako dijete kaže: Kad odrastem ja svom djetetu ovu rečenicu neću nikad reći.Nikad ne reci nikad pa čak ni tada! Zato jer već danas ta djeca su odrasli ljudi i imaju djecu kojoj tu istu rečenicu ponavljaju kao pokvarena ploča.Vremena se mijenjaju, ona ostaje ista rečenica sa istim brojem slova i riječi kao onomad.Djeca odrastaju drugačije.Vidim kako ih igra sve manje zanima. Knjige su zamijenili kompjuteri i raznorazne društvene mreže, loptu, mobilni telefoni i tableti. Ulice djeluju puste. Igre je sve manje.Virtualni svijet, mijenja stvarni. Djeca su više ispred Tv -ekrana nego na igralištu.Roditelji rade po cijeli dan. Nemaju vremena! Dok majka sprema ručak u kuhinji čim ulazi sa vrata a torba joj još preko ramena. No brže bolje kuhača i lonci u ruke, otac već u omiljenom naslonjaču. Sa sve daljinskim upravljačem u rukama gleda Tv -e. Dijete pokušava da skrene pažnju. Oni mu puste crtani da gleda. Biće dijete mirno, samo da se spremi ručak ili da otac vidi šta se novo dešava u zemlji i svijetu ili na sportskim borilištima. A šta se dešava u njegovom najrealnijem svijetu među četiri zida i pod jednim krovom ostavlja za kasnije. Dijete ćuti ili se buni, zavisno kog je uzrasta. Da li je bilo u vrtiću pa čeka da kaže šta je novo vidjelo ili je pak školarac pa želi podijeliti školske radosti ili muke. Ona veća djeca su već u svoja četiri zida u njihovom carstvu i oazi tinejđžerskoj sobi. Sa klasičnim natpisom : Ne ometaj! Roditelji nemaju vremena! Po cijeli dan su na poslu, treba djeci priuštiti sve što im je potrebno, otplatiti ratu kredita, platiti režije, kupiti namirnice. Skuhati nešto, počistiti i urediti kuću. Dan ima 24 sata ni minut više. I da duže traje još bi više obaveza bilo. Ovako je čovjek ograničen tek da toliko dan traje. Kad sunce zađe tada i umor snađe. Dan proletio, a sa djecom gotovo da ne prozbore ni par riječi. I onda se kasnije pitamo kako je moguće da nismo primijetili šta se događa sa djetetom? Sad ne možemo kriviti ni roditelje, ni nedostatak vremena već vrijeme koje sve užurbanije ide. Djeca brzo odrastaju, pa dok se čovjek okrene već ima pred sobom osobu koja je dijete-čovjek. Roditelji nemaju vremena, kad po cijele dane rade. Kad dođu kući opet ima posla, sad zavisi kako ko? Tako dijete odrasta i jednog dana dođe i pita vas može li izaći van sa drugarima? Tu na scenu stupa ona zlatna rečenica. Roditelji počnu  objašnjavati kako u njihovo vrijeme to nije bilo tako. Kako se znalo kad se može izaći i da prije ponoći treba već u kući biti. Danas se izlazi iz kuće u to vrijeme. Onda ide niz predavanja o redu u kući, dijete postaje buntovnik. Dijete počinje izvlačiti svoje činjenice, kako drugi mogu a ja ne mogu? Te kako roditelj nema povjerenja da će doći kući onda kada im to kažu. Naravno to se vrijeme često puta pomjeri naprijed, dijete kasni kući i onda slijedi kazna. Mjesec dana nema izlazaka. Onda dođe do potpunog revolta. Ili ne možeš izlaziti dok ne naučiš sve ili dok ne popraviš ocjene! To je tako oduvijek. Ne možeš im sve dopustiti niti im možeš zabraniti. Dileme i trileme. Kontraefekt se može dogoditi u oba slučaja. Previše slobode nije dobro kao ni previše zabrana. Treba danas biti roditelj. Na svakom uglu ima dobrih i loših stvari. Izolirati dijete ne mogu, niti ga pustiti da samo kroči kroz svijet.
Sjetih se, prije neki dan kako u ono neko sad pomalo davno vrijeme bi drugačije. Što danas slučaj nikako nije. Odrastali smo uz kvalitetan sadržaj na Tv-u i više vremena smo provodili vani  igrajući se na igralištu. Pogotovo kad je raspust, onda bi po cijeli dan proveli u našoj ulici. Uvečer smo prije nego li nas roditelji pozovu na večeru kući, znali sjediti na improvizovanoj klupi od dve cigle i jedne daske. Poreda se tako ekipa i onda počnu razgovori. Od sporta koji smo svi pratili, košarka i fudbal su nam bili omiljeni. Između ostalog, tenis i odbojka. Ponekad, kad bi ljetne noći bile svježe, naložili bi vatricu. Sjedili bi tako u krug i razgovarali. Igrali bi društvene igre, po cijeli dan. Za razliku od današnje djece, drugačije smo provodili slobodno vrijeme. Mi smo generacija koja je odrastala uz emisije kojih danas više nema, bar ne takvog formata. Gledali smo Branka Kockicu, čuveno tata-ra-tira. Kad je Branko Milićević, Kockica trebao doći u naš grad, mi smo se danima pripremali. Zamisli dolazi Branko Kockica, ta radost i sreća su bile neopisive. Kad se sjetim kako smo bili prepuni utisaka nakon njegovog posjeta u Domu kulture. Sve njegove savjete smo poput spužve upijali. Slušali smo šta Branko govori i pridržavali se pravila.
Sa posebnom pažnjom je slušao djecu i nekako je na poseban način znao razgovarati sa djecom. Onda "Muzički tobogan " i čuveni Minja Subota!Tu emisiju smo također voljeli. Danas nema ni emisije "Fazoni i fore".  Sve su to vrlo značajne emisije koje su kod dijece razvijale maštu i podsticala ih na razmišljanje.Veoma malo je edukativnog sadržaja, koji je i kvalitetan. Danas djeca, malo vremena provode sa roditeljima, više vremena provode gledajući crtane filmove. Ni crtani nisu kao prije. Oni nešto veći, školarci, igraju igrice na kompjuteru i imaju svoje profile na društvenim mrežama. Kad nas ove nove generacije djece pitaju, kako smo se mi igrali? A mi im objasnimo. Znate kako kažu za naše igre? To su igre iz kamenoga doba. Njima je sve to smiješno. I kad pokušaju da igraju neke od tih igri, brzo im dosade. No, tako je to. Vrijeme jeste drugačije i mnoge godine su od tada prošle. Kakve tek generacije slijede ostaje da vidimo. Gledala sam kako mnogi ljudi pokušavaju skrenuti pažnju na to, da bi medijske kuće trebale posvetiti više pažnje što se dječjeg programa tiče.
Možete djetetu zabraniti da gleda Tv-e, a ono će čim izađe na ulicu uživo
vidjeti mnogo tog što ima i na Tv-e programu. Bilo bi lijepo da djeca danas imaju djetinjstvo.
Ono je vrlo važno za dalji život. Kako je tempo života ubrzan, tako i djeca brzo odrastaju.
Izvana izgledaju mnogo zrelije dok su u duši još uvijek tek djeca. Trče za tim da budu odrasli.
Vječita pobuna prema pravilima koje roditelji postave. Djeci danas nije potrebno da roditelj ima isključivo prijateljski odnos sa djetetom, niti previše autoriteta. No ipak treba znati izbalansirati sve to. Djeca zapravo vrlo mudro znaju kako se u kom trenutku trebaju ponašati.Veoma su inteligentni i prave mudrice. Mnogi roditelji ispunjavaju sve želje ili da ih nazovemo hirove. Dijete je već unaprijed naučilo kako uz pomoć suza ili moljakanja postići cilj. Znači suze ili konstantno ponavljanje, hoću ovo, hoću ono su garancija uspjeha. Tu roditelji griješe. Nakon ispunjavanja želje ili hira, dijete bude mirno i poslušno. Ali sve je to kratkog vijeka. I opet ispočetka.
Zaključujem : Nije lako danas u ovo vrijeme biti roditelj. Nije lako u kom god vremenu živjeli!
Nije lako odgajati dijete u ovom pomalo čudnom svijetu u kom živimo. No tu smo gdje smo.
Nije lako biti ni dijete. Mnogo je nesređenih odnosa u porodici. Nedostaje ljubavi, smijeha i razgovora.Vodimo unutrašnje monologe, bez vanjskih dijaloga sa dijecom i ljudima.
Sa jedne strane želje sa druge mogućnosti.
Financije, problemi i brige.Nedostatak vremenai šta sve ne, ponekad zvuče kao izgovori.Lijepa riječ, koju uputite dijetetu ili posvetite mu vrijeme su neprocijenjivo blago. Kad vidite te male okice i osmjeh, sve drugo nije važno.Možda se sutra pretvori u buntovnika, ali sve je to dio puta kojim kročimo kroz život.Važno je da odraste okruženo ljubavlju i da postane dobar čovjek.
Poruka posta :  
U naše, vaše ili njihovo vrijeme svi smo jednom bili dijeca!
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav ljudi !
Slika je preuzeta sa interneta!

Djetinjstvo
 

ponedjeljak, 11. svibnja 2015.

Dječak i knjiga

U rano jutro  sunčeve zrake dopiru kroz prozore. Lagana muzika u pozadini, doručak na stolu.Vikend je, divan dan za šetnju. Nakon doručka uzimam torbu i krećem.Gdje me god odvede put.
Bez nekog posebnog plana, koračam. Ko zna možda baš danas sretnem nekog ko će mi ispričati neku priču? Idem na stanicu, sjedam na autobus.Izlazim na jednoj od stanica. Ne poznajem ovo mjesto, dosad sam tek putujući prolazila pored njega. Kažem vam, bez posebnog plana idem.Tako dan postane poseban, ništa vas ne ograničava. Jedina orijentacija vremena mi je sunce koje me prati.Vedro je kiše ne bi trebalo biti. Čak iako počne padati negdje se zaklon može naći. Mjesto u kom se nalazim nije gusto naseljeno.Više je to prigradsko naselje.Idem sporednim putovima da bi došla do dijela grada gdje je centar zbivanja.Koračajući tako čujem mnoštvo glasova koji dopiru iz jednog malog restorana.Zapravo to je nešto između restorana i male biblioteke. Sa jedne strane je dio gdje se objeduje, na drugoj strani se nalaze police sa knjigama. Tu se vodi diskusija. O društvu, umjetnosti i svemu što može biti zanimljivo za suprostavljene stavove i mišljenja. Ovdje bi mogla nastati neka nova priča pomislih! Prvo sjedam za sto u dijelu gdje je restoran. Naručujem jelo i uzimam papir i olovku. Polako počinjem zapisivati detalje koji mi se čine zanimljivim. U prostoriji se nalaze ljudi različitih dobnih skupina. Zapažam da su to intelektualci, no ima i običnih ljudi iz radničke klase.Kroz raspravu se između ostalog provlači i smjeh. Na trenutke se vodi veoma žustra rasprava. Gledam sa strane pomalo zabrinuto, šta slijedi.? Jedan gospodin koji tu radi mi reče: Vi ste sigurno prvi put ovdje? Da, kako znate!? Iako odnedavno radim ovdje, svi koji dođu prvi put, reaguju baš poput vas. Ne brinite ovdje je to uobičajeno svakog vikenda se vode raznorazne debate. Ponekad u žaru rasprave zaborave da ima ljudi kojima to izgleda neobično. Oni kao da su u nekom svom svijetu. Nekad su tu od zore pa do večeri. Sa prvim sunčevim zrakama dođu i odlaze kad sunce zađe. Interesantno, rekoh, dok slušajući pripovjedanje zapisujem sve. Među svim tim ljudima primijetih dječaka sa nekih 12-ak godina koji drži knjigu u rukama.
Lista stranice te iste knjige. A velikim očima boje kestena gleda pažljivo prema gospodi. Naćulio uši i osluškuje i upija svaku izgovorenu riječ. Pomalo mi neobično bi među  odraslim ljudima vidjeti to dijete. Izvinite, ko je ono dijete među svim onim ljudima, pitah radnika.
A mislite na onog malog sa velikim očima boje kestena? Da, baš na njega, pa on je jedino dijete koje se nalazi među njima. Ostala djeca trčkaraju okolo dok im roditelji objeduju. On je tu uvijek! Ide li u školu ? Ide u osnovnu školu.Njegova porodica živi veoma skromno. Ima sestru koja je mlađa od njega. Kad nema nastave on dođe i pomaže gazdi u nabavki i sitnim poslovima. Kad god gazda ode u kancelariju on se iskrade i ode u drugi dio kako bi čitao knjige i slušao razgovore.Vrijedno i pametno dijete. Svi ga ovdje vole. Kaže za nas da smo mi za njega kao druga porodica. Gazda mu uvijek da nešto sitnih para i hrane koja preostane. Svaki dobiveni dinar on skuplja kako bi mogao nastaviti dalje školovanje. Hranu odnese porodici. Naime otac mu radi kao nadničar, majka je domaćica. Sestrica je krenula u školu, pa su troškovi još veći.Gledam to dijete koje bi trebalo biti vani sa ostalom djecom i uživati u igri. Ipak, on je preuzeo odgovornost i postao veliki. Ustanem od stola i približim se drugom dijelu. Sjednem u jednu od stolica i slušam razgovor. Dječak se povremeno uključi u razgovor pritom izgovarajući veoma smislene rečenice. Zapisuje sve u kratkim crtama. Izvini, rekoh! Kako to da jedno dijete pokazuje toliko interesovanje za ovakve razgovore? Na šta mi je dječak odgovorio: Ako ste pročitali onoliko knjiga koliko sam ja pročitao, sreli mnogo neobičnih ljudi i život vas nauči mnoge lekcije godine nisu važne. Ja sam vam mali-veliki čovjek! Slušala sam šta taj dječak govori i sa kojom ozbiljnosti pristupa životu. Znate gospođo, ovo nije jedini posao koji radim. Kad mi vrijeme dozvoli radim kao skupljač otpada koji recikliram.
U današnje vrijeme svaki dinar je dobrodošao mojoj porodici. Tata radi po cijeli dan, dolazi kasno uvečer kući na rukama su mu žuljevi. Gledam kako je umoran, sve što radi, radi za nas.Majka mi je domaćica, brine o sestri, ona je još mala, tek je krenula u školu.Ima svega 6 godina.
Majka cijeli dan provede u kuhinji, za sebe nema vremena.Kad ne brine o sestri i kućanskim poslovima onda šije na staroj i već zarđaloj mašini. Skoro smo dobili vodu i struju. Do prije nekoliko mjeseci smo vodu donosili sa obližnjeg izvora. Uz svijeću sam pisao zadaće i učio. Nije mi bilo teško. Čak ponekad ne bi bilo dovoljno novca za svijeće. Onda bi ih sam napravio. Izdubio bi krompir u njega bi stavio svinjske masti. Zatim uzmem klipić šibice i umotam ga u neki komadić stare krpe.Onda uzmem šibicu i zapalim ručno rađenu svijeću.Od toplote se mast otapa. Da vam je vidjeti koliko svjetlosti može proizvesti svijeća od krompira? Zapravo, kad živiš u takvim uslovima naučiš cijeniti svaku sitnicu. Mi smo od ovog prigradskog naselja udaljeni nekoliko kilometara. Tako da ja svaki dan pješačim do škole i nazad. Ima prečica, pa se snađem.Poznajem put bolje od bilo kog mještanina. Imao sam ja i bicikl. Pa mi je lakše bilo. Ali bicikl mi zimi nije mogao ni biti od koristi. Kod nas u mom selu ima jedan komšija koji nas  đake kad zapada  snijeg, vozi na velikim saonicama, koje vuku konji. Imam još par drugara koji tako putuju. Rekli bi da u današnje vrijeme nema više takvih situacija. Ima vjerujte. Mi kao da živimo u nekim prošlim godinama. Autobus ne dolazi do mog sela. Malo je putnika koji bi putovali. Roditelji mi ne dozvoljavaju da radim. Kažu mi da je meni jedini zadatak držati knjigu u rukama. Ali ja volim ovdje doći. Dovoljno sam veliki da mogu pomoći, bar neke sitne poslove mogu uraditi. Pomažem u kuhinji, odnesem pisma u poštu ili odnesem neku narudžbu iz restorana obližnjim kućama. Ništa mi nije teško.
Sve stižem, učiti raditi i biti dijete. Meni nikad dosadno nije, kako da i bude? Ta cijeli mi je dan ispunjen. Uvečer kad dođem kući iz kuhinje zamiriše jelo što mi majka spremila. Svi zajedno sjednemo za sto i objedujemo. Razgovaramo o proteklom danu. Onda pišem zadaću i učim. Pored mene sestra uči prva slova. Tata već umoran drijema u njegovoj fotelji. I meni se već spava, sve mi oči ka krevetu lete. Noć je pala, mjesec obasjao prozore. Idem da spavam, sutra je novi dan i nove pustolovine me čekaju. Ja stalno čitam, čitam ovdje, putem do škole, kući.Pa mi drugari kažu: Ti ćeš od tolikoga čitanja knjiga svu pamet svijeta pokupiti! Da se mi razumijemo, znam ja i da se tu i tamo kad mi vrijeme dozvoli igram sa drugarima. Lijepo je biti dijete, ali isto tako je lijepo pomoći roditeljima i sestri.
Želim da nastavim školovanje i da postanem ugledni građanin. Mada i kad bih bio zanatlija i taj posao bi radio ponosno. Kuća u kojoj mi živimo je bila dotrajala, nagrizlo je vrijeme.Tata i ja smo je polako obnavljali. Naime to nije naša kuća. Mi smo se ovdje doselili, kuća nam je data na korištenje, kao vid pomoći. No godine su prolazile i mi smo ostali, jer nismo imali gdje drugdje otići. Na kraju su nam ovu kuću dali u trajno vlasništvo. Sad imamo naš krov nad glavom. Ne bi ga mijenjali ni za jedan drugi. Taj mir, tišina i ljepota prirode se ne mogu bilo gdje naći. Imamo i životinja, pa majka prodaje vikendom na gradskoj pijaci, mlijeko, sir, kajmak i jaja. Sve domaći proizvodi. Dođite jednom prilikom da vidite svu tu ljepotu. Dječak priča, ja zapisujem. Kad ga vidite, pomislite obično dijete. Kad počne razgovarati sa vama imate utisak da razgovarate sa ozbiljnim čovjekom.Toliko je radosti i ozbiljnosti u njegovim riječima, da naučih od njega u tih sat vremena mnogo. Prenio mi je divne poruke, ispričavši svoju priču. Izvinite gospođo, reče mi dječak, posao me zove tako da ću sad završiti razgovor. Hvala vam što ste me saslušali. Nema na čemu odgovorih, bilo mi je zadovoljstvo razgovarati sa tobom. Dječak je ustao sa stolice i krenuo ka kuhinji restorana. Ja sam uzela torbu, spakovala papir i olovku i krenula vani. Dječak je mahao govoreći, vidimo se opet.Vidimo se, odgovorih odmahujući mu. Znate šta? Sigurna sam da će ovaj dječak jednog dana uspjeti. Da ću o njemu jednog dana čitati u novinama. Ostvariće svoje snove jer istinski vjeruje u njih. Okolnosti mu trenutno nisu bile u potpunosti naklonjene, no on nije mnogo mario za to. Kad god bi mu se neka prepreka našla na putu on ju je uklonio hrabro kročeći naprijed! Pomislih dijete više zna šta želi nego odrasli! Sa tim mislima krenuh ka stanici gdje je autobus već čekao. Sunce me prati, vedro nebo iznad mene. Bio je ovo lijep dan sa mnogo poruka koje su uz pomoć olovke utkane riječima na papiru.Vrijeme je za povratak, autobus kreće i putujem kući.
Poruka posta: Život je platno. Mi imamo kist i boje. Od nas zavisi kakva će slika biti na platnu !
Do neke nove pustolovine: Veliki pozdrav, knjigoljupci!
Slika je preuzeta sa interneta!
Dječak i knjiga