subota, 27. lipnja 2015.

Emotivna reciklaža

Oni ćute tišinu, ćute riječi. Kad vidite njihove oči, na prvi pogled nećete moći ništa pročitati.
Ako pogledate malo bolje vidjećete koliko je u njihovoj duši skrivenih emocija.
Ne razgovaraju često sa drugim ljudima. Ukoliko pronađu srodnu dušu sa njom razgovaraju.
Ako je ne mogu pronaći lutaju godinama. Žive u svom mikro svijetu.Vi ih srećete u prolazu. Imaju neki strah od ljudi. Ne boje se njih,već njihovih postupaka. Shvatili su da je bolje emocije zadržati za sebe. Kad idu ulicom idu brzim koracima. Ne gledaju nigdje, već idu pravo. Na taj način izvana djeluju kao sigurni u sebe. Sakriju pogled od drugih. Ulice su im tek dugačke staze kojima hode. Ponekad zamisle da sami hodaju ovim svijetom. Zaboravljeni od drugih. Kad vide poznato im lice, požele ga pozdraviti. No to lice pogled skrene u drugu stranu. Ne vole da ih neko sažalijeva.
Ne, to im nije ni namjera. Njihova najdublja osjećanja su povrijeđena, postupcima tih ljudi. Ljudi za koje su mislili, a znali nisu, da su osobe koje griješe i mijenjaju mišljenja. I kad prođu godine ostanu tragovi na duši, duboko utkani u pore koje stvaraju osjećanja. Osjećanja koja su ih odvela ka odabiru i načinu života kojim žive. A željeli su i danas žele biti obični ljudi. No čini mi se da su nekako predodređeni za ulogu, koju ne da igraju, već je realno žive! Pitali su se godinama gdje su pogriješili?
Odgovor na to i druga pitanja neki pronađoše, neki i danas traže.
Pitate se ko su zapravo ljudi o kojim pišem?
Moglo bi se reći da su to ljudi koji se iz nekog njima znanog razloga odluče povući u svoja skloništa.
Kad se nađu među drugim ljudima, poput kameleona, izvana mijenjaju boje. Prilagođavajući se sredini. No međutim u njihovim dušama se ništa ne mijenja. Oni su samo dobro naučili kako stvoriti odbrambene mehanizme. Oni su sjenke, njihovih sjenki.Vrijeme koje je iza njih, naučilo ih je da imaju takav stav. Drugi ih ne razumiju. Etiketiraju ih. A oni ćute. Ne troše vrijeme i riječi na to da svakom ponaosob objašnjavaju razloge zašto su se odlučili na takav način života!?
Ćute, jer znaju i kad bi objasnili, nitko ih ne bi saslušao i razumio.
Zapravo kada su u svojim sigurnim lukama, osjećaju se slobodnim. Poput svakog čovjeka smiju se i plaču. Znaju kad su tužni, kad sretni. Među ljudima u koje imaju povjerenja su slobodni. Emocije dolaze do izražaja.Unutar doma su tek obični ljudi.
Toliko je u njima vedrog duha, da nikako ne biste mogli da ih povežete sa istom osobom koju ste sreli u prolazu! Tu unutar svojih zidova oni nisu kameleoni,već upravo suprotno, ono su što jesu.
Kada bismo im pružili priliku i pustili ih da nam objasne, onda bi razumjeli ono što predstavljaju.
Čak bi prepoznali sami sebe kroz njihove priče.
Kad bi ljudi znali bar malo više da slušaju druge!  Možda bismo uvidjeli koliko su upravu? U njihovim dušama ima mnogo emotivnih nakupina, koje poput taloga stoje na dnu šolje nakon ispijene kafe. Pitaju se ponekad mogu li se emocije reciklirati? Pa od starih, napraviti nove, koje mogu dobiti neku drugu ulogu. Ne, nisu oni tek samotnjaci! Iako biste na prvi pogled upravo to mogli pomisliti. Njihov svijet je obojan nekim drugim bojama.Oni su djeca knjiga, pjesama i umjetnosti. Oni su lutalice, koje traže slobodu. Njihov umjetnički duh je zarobljen u lancima svijeta koji ih okružuje.Traže ključ da otključaju  katanac i oslobode se lanaca i da putuju svojim stopama gdje ih god odvede put! Oni žive u skladu sa prirodom, vjetrovima sjevera. Sunce im je suputnik, zvijezde vodilje. Ne ostavljaju mrvice hljeba za sobom, jer se istim putem ne vraćaju. Mogu njime iz nekog razloga opet proći, no njima je on drugačiji. Ponavljaju dane u nedogled, sve dok ne pronađu gdje im se dogodio prelomni trenutak. Uspiju li pronaći taj djelić sekunde, gdje je odluka bila konačna, mijenjaju svoj svijet.Ostaju dosljedni sebi, ali ne vjeruju toliko ljudima. Prihvate činjenicu da su ljudi posebna bića, individue. Razumiju da nisu svi isti. Na taj način prihvatajući sve ono što ih okružuje
recikliraju emocije. Dug je to proces. Čovjek nije tek predmet, već živo biće, koje misli, osjeća i kreće se. Predmet je lako reciklirati, dati mu novi sjaj i izgled. Čovjek je složena zagonetka. Emocije su najtananiji dio ljudskog bića. Njih je tako lako povrijediti, polomiti, a najteže popraviti. Dok prolazite ulicama vašeg grada, pogledajte oko sebe, možda vidite takve ljude. Neće Vam ispričati njihove priče, oni ih čuvaju za sebe. Ne da su sebični, već su oprezni. Znaju da kad bi povjerili drugima knjige njihove duše i taman kad bi pomislili da postoji još dobrih ljudi, okrenuli bi se i otišli.
Otišli bi oni prvi da ne bi gledali tu osobu kako ona prva odlazi. Ne dozvoljavaju sebi da ponavljaju greške što se povjerenja tiče. Ako neko treba pomoć, pomoće mu, ali na njihov način tako da ta osoba ne zna ko joj je pomogao. Zaštite druge ljude koji prolaze staze slične njihovim jer znaju kako je to kad si bespravno otuđen. Otuđen a da za to ne znaš pravi razlog. Kad vrijeme prođe i kad talasi odnesu tragove na pijesku i izađe sunce ponovo, nakon oblaka oni nalaze svoj svjetionik i brodovima uplove u mirne luke.Spuste sidro i usidreni nalaze slobodu. Kad nađu njihovo mjesto pod vedrim nebom,vjetrovi sjevera ih puste da sami kroz život dalje hode. Prestaju biti lutalice, a njihov umjetnički duh procvjeta. Dug put pređu, cipele kojim put prelaze su male ili velike no njihove nisu nikako!
Po suncu, kišama, snjegovima i olujama, vođeni vjetrovima sjevera što im u leđa pušu nakon puta nalaze cipele koje ih čekaju na pragu novog doma. Obuju cipele odgovarajućeg broja i imaju sigurne korake. U duši imaju novo odijelo sa gumbima ga zakopčaju za svaki slučaj oprezni ostaju. Puste stare misli, osjećanja i brod kojim su doplovili, neka se drugom brodolomcu nađe na putu. Neka ga odvede do sigurne luke. Daleka su i velika mora života, praćena talasima i burama a do odredišta treba stići. No jedra su ta koja uz pomoć vjetra i kapetana nađu put. Ko zna? Možda u ovom trenutku dok pišem ove riječi neki putnik luta? Znam da će on stići do sigurne luke.Ne znam kako, ali vjerujem u te putnike?! Želim im sretan put! Kad sretnete u prolazu čovjeka i on Vas podsjeti na ljude iz ove priče, osmjehnite mu se.Vjerujte to će mu pomoći. Iako Vam bude izgledalo kao da nije, vjerujte da jeste!
 Poruka posta: Reciklirajte emocije, na taj način duša putuje kroz prostranstva, a sve ono što je talog bilo postaje kao bistro more!
 Poslušajte ovu pjesmu, obratite pažnju na riječi teksta i pogledajte spot! Riječ je o grupi Dream Theater! Pjesma se zove: Hollow Years! Pjesmu u cijelosti i originalni video možete pogledati na YouTubu, ovo je jedna od verzija koja je odrađena od strane pratilaca pomenute grupe!
Do sljedećeg putovanja želim Vam: Mirno i bistro more ljudi !



srijeda, 17. lipnja 2015.

Morska vremena

Stiže ljeto, brodom na naše obale. Odlučilo je malo prije no što mu je vrijeme ( po kalendaru) da nam dođe. Odlučilo je i to da nam pošalje visoke temperature za ovo doba godine. Pa kad smo se toliko na kišu žalili i pritužbe slali. Ljeto reče: Sad ću da Vam pošaljem lijepe dane i visoke temperature.
Skloniću oblake što kišu nose, na godišnji odmor. Kad zatreba sami će oni doći. Morska vremena, sjećanja na valove, uspomene koje nas poput talasa nose u daljine. Idemo putujemo, koracima hodimo. Svi smo putnici kroz godišnja doba. Mi smo zapravo putnici broda koji plovi i kad je jugo, kad puše bura i kad je mirno more. Ljeto volimo  zbog sunca što najljepše sija, plavog mora, neke posebne čarolije. Gledamo očima plavetnilo u  daljine što seže. Nekad se na more išlo više puta u toku godine, a sada svake 5-te, 10-te ili se više uopšte  ne ide. Ljudi koji na more idu, kažu da to nije više kao prije. Ne može ni da bude, kao tada. Druga su vremena, promijenilo se mnogo toga. Logičan slijed vremena. Ono teče mijenja se sve oko nas. Tek sjećanja dozovu ta lijepa vremena. Putovanje autobusom, brodom ili vozom. Od otoka, do otoka, pa u odmaralište.Talasi, daljine, brodovi, more okruženo otocima. Kad padne večer u šetnju pored mora. Nebo prepuno zvijezda, odsjaj mjeseca na moru. Miris borova i tišina. Osluškujem talase, posebna melodija. Zastanem i gledam, ljepotu koja je oko mene. Na pješčanoj plaži more ostavilo školjke.Uzimam jednu, prislonim je na uho i čujem šum mora. I danas je imam. Kad god poželim da se vratim na onu plažu, otok i more, uzmem tu istu školjku i opet sam tamo. Sjetim se svega. Ih kakve li su smokve u to vrijeme bile. Nema danas takvih kao onomad. Tako smo šetajući, smokve brali, uz molim lijepo odobrenje vlasnika istih tih smokvi o kojim Vam govorim. Ko zna možda ih još uvijek tamo ima? Tamo na onom malom otoku što poseban baš po svemu bijaše. Do njega je mnogo puta trebalo prijeći. Presjedali smo više puta.
Ali kad čovjek vidi tu ljepotu, svi kilometri kao da su pretočeni u metre.
Iz Bosne krenemo, pa do Šibenika, Zadra, otoka Ugljana, zatim otok Preko i stigli smo u Lukoran ko bi reko? Bilo je to prelijepo odmaralište. Ljubazni ljudi, okolno stanovništvo, ama baš svi. Osjećali smo se kao doma.Te putešestvije što nas vodiše sve do odredišta posebne su bile. Krene se rano ujutro, pa polako, sve zavisi čim se putuje. Pomalo djeluje nestvarno kad čovjek gleda slike, nastale prije sad već mnogo godina. Smijemo se dogodovštinama iz tog perioda. Danas ljudi kažu: Znali smo prije više da se družimo međusobno. Recimo to odmaralište koje smo posjećivali godinama, bilo je puno turista. Zajedno smo išli na plažu,odrasli i djeca su se družili. Nastajala su lijepa prijateljstva, koja je trag vremena izbrisao. Svako je otišao na svoju stranu. Sjetimo se svih tih ljudi kad dođe ovo vrijeme godine. Zapitaš se, gdje li su sada ? Možda se i sretnemo negdje i  prođemo jedni pored drugih. Stranci, a znanci ! Na slikama su nam dobro znani, sjećate se trenutka kad je svaka od slika nastala. Iako su godine prošle ne blijede te lijepe uspomene. Boje tih sjećanja se nisu promjenile.
Sigurno i Vi imate takve uspomene? Iz tog razloga sam pokrenula projekt, o kom sam pisala prošli put.Vjerujem da su neke knjige krenule na put i da ih je neko pronašao. Knjige bi poput razglednica stizale na nečije adrese, tako što bi ih novi vlasnik donio doma. More je idealno mjesto za pokretanje projekta.Ukoliko biste željeli upoznati osobu kojoj knjigu želite ostaviti, imam novi prijedlog.
Odaberite knjigu kao što sam rekla, ostavite poruku. I kad budete šetali plažom ili gradom odlučite se za neku osobu i predajte joj knjigu. Sad pretpostavimo da bi ta osoba mogla čudno odreagovati? Što je nekako i razumljivo. No pokušajte. Jer jedan od komentara je bio, parafraziram
Da bi neko želio upoznati osobu koja bi knjigu pronašla. Odlična ideja, pomislih. Hvala!
Slobodno ostavite neki prijedlog u dio gdje se pišu komentari.
No da se vratimo na more, ako ne lično, onda bar mislima. Hrana i kuhinja u to vrijeme su bile posebna priča. Uživali smo u specijalitetima, koji su svakodnevno tokom boravka na moru bili sastavni dio. Kad bi se vraćali kući, imali bi spremne pakete sa hranom, čisto da nas na more sjete, dok putujemo. Bilo je tu raznoraznih stvari. Najdraži su mi bili maslac i marmelada. Čim to vidiš kao da si na moru opet tamo u restoranu. Sjediš za svojim stolom i doručkuješ.
Pričam tako sa malim drugarima prije nekog vremena.
Govore kako bi voljeli na more ići. Otvorili su u dvorištu, (gdje se svakodnevno igraju) restoran koji je kako kažu kobojagi na moru. Sve uredili u morskom stilu. Kažu djeca kad već ne možemo na more, mi smo ga sami zamislili. Ih da znate kakvi su to poznavaoci kuhinje. Znaju za raznorazne začine, kako se spremaju sosevi i raznorazna jela.
Koje namirnice se sa kojim kombinuju. Iznenadilo bi vas šta sve djeca o kuhanju znaju. Gledaju sve moguće i nemoguće emisije o kulinarstvu. Čak u pripremi jela učestvuju.  Pripremili su jela u improvizovanom restoranu, (doduše ta jela nisu bila prava) već osmišljena i realizovana od svega što ih okružuje. Od cvijeća trave i čega sve još ne?
Čak su bila aranžirana. Imali su i poseban meni, ispisan sve po redu. Od predjela, do glavnog jela i na kraju desert. Gledam ja tako i kažem: Ima još djece što se igraju kao nekad !
Kolači su im omiljeni, ali kažu: Samo da nisu previše slatki i da su kremasti. Ne vole baš one što imaju biskvite.
Kažem Vam, čuda od djece! Kako sam kroz post pisala o moru i kolačima, onda bi bio red da napišem i neki recept. Riječ je o kremastoj torti. Brza i jednostavna za pripremu i naravno bez kora.
Podloga je poput pješčane plaže, drugi sloj je od kokosa, čiji ukus vas odvede na daleka mora a treći je od kockica čokolade, koja me podsjeća na male čokoladice koje bismo putujući na more uvijek jeli. One male ako se sjećate pakovane u sjajni papir kao euro- blok?! Nijedne druge nama djeci nisu bile tako drage kao što su te bile!
Recept slijedi : 
"Koko -čoko torta"
Potrebni sastojci za smjesu od keksa:
-300 gr mljevenog keksa
-125- 150 gr margarina
-125 gr šećera u prahu
-1- 2 dcl soka od naranđže
Potrebni sastojci za smjesu od kokosa i čokolade :
-3 pudinga od vanilije                             -100 gr kokosa
-750-800ml mlijeka                                 -100 gr sjeckane čokolade po želji  
-9 kašika šećera                                       -2 šlaga  
-250 gr margarina                                    -250 ml mlijeka
Priprema :
-  Prvo pripremamo smjesu od keksa. U posudu uspemo mljeveni keks. Posebno mutimo margarin sa šećerom u prahu. Dodamo u posudu sa keksom. Uzmemo sok od naranđže i polako dodajemo prethodnim sastojcima. Važno je da smjesa bude kompaktna i da se može oblikovati podloga.
Sami ćete procijeniti koliko soka je potrebno. Tako pripremljenu smjesu, stavimo na tacnu i formiramo koru. Jedan dio posla završen. Idemo dalje. Puding razmutimo sa malo mlijeka i šećerom. Ostatak mlijeka stavimo na šporet. Skuhamo puding u mlijeku, već svima dobro poznat postupak. Ostavimo da se ohladi. Sa vremena na vrijeme promiješamo smjesu da se ne bi stvarale grudice. Dok se puding hladi, slastičar drugi postupak radi. Opet mutimo margarin sa šećerom u prahu.
Tako umućen margarin dodamo u ohlađeni puding i dobro mutimo mikserom. Posao se polako privodi kraju. Sad dobivenu smjesu podijelimo na dva jednaka dijela.
U prvi dio,dodamo kokos, u drugi dio sjeckanu čokoladu. Svaki ponaosob sjedinimo. Na prethodno pripremljenu smjesu od keksa ,stavljamo smjesu od kokosa, zatim smjesu od čokolade.Torta gotova. Naravno na kraju dolazi šlag koji smo prethodno mutili sa mlijekom. Torta ide u frižider, da bi se dobro ohladila. Nakon toga se može degustirati. Ukus je jedinstven, kao da ste na moru. Okusi keksa, kokosa i čokolade upotpunjeni vanilijom čine ovu tortu posebnom. Prijatno!
Do sljedećeg odredišta i neke nove priče: Veliki pozdrav ljudi !
Koko-čoko torta
                                                       

subota, 6. lipnja 2015.

Projekt: Pokretač, kao okretač

Ovo je novi projekt  bloga: Škrinja, švelja i špajz. Zamišljen i osmišljen. Ideja dođe sama, doputuje putem snova ili jave. Sad kako li je meni na pamet pala, ne znam? Bilo bi lijepo kad bi se realizovala.
No polako, budem Vam sve objasnila.
Bliži se vrijeme godišnjih odmora. Ljudi će putem mora ili planine poći.
Drugi će pak otići na selo u prirodu da se odmore od svakodnevnice. Ili će ostati pod okriljem svog doma.
Bilo gdje da otputujete, ili ne, projekt može da funkcioniše.Oni koji putuju na more, već su počeli sa pripremama. More, opisano u knjigama, pjesmama.
Pored mora su uz zvuke gitare, nastajala nova prijateljstva i ljubavi. Pisana su pisma i razglednice koje su poslane na adrese dragih ljudi.
No prije polaska, trebalo je spakovati kofere, sve što treba i ne treba. I kad konačno spakujete sve, pravo je umijeće, taj isti kofer zatvoriti. A već znate da pola tih stvari nećete ni upotrijebiti.
No neka se nađu, možda zatrebaju. Bolje da su pri ruci nego kilometrima daleko. Ako se putuje sa porodicom ili društvom, spakuje se i hrane. I konačno put pod noge. Da li idete autom, autobusom, vozom ili brodom ili čak avionom, važno je na odredište doći?!
Ili kao nekad kamp-prikolica, pa turist i smještaj zajedno putuju.
Kuću ili stan ste zaključali pod katancom ostale obaveze, šporet isključen, i šerpe i lonci su na odmoru. Ostavljate  da odstoje brige, posao a i kuhinja. Dok se vratite možda će se sami riješiti. Onako zaključani i sami u četiri zida, mogu samo da vode debate, dok Vi odmarate.
To bi onda potpun odmor bio! Dok putujete ovo ljeto, pa gdje god to bilo svaki pređeni kilometar Vas udaljava od onog što treba da odstoji, a vaša oaza Vam svakim kilometrom sve bliže.
Kad ugledate more, tu ljepotu i plavetnilo a oko njega ostrva i zelenilo.Odmor za dušu. Ili pak ugledate planinu ,osjetite mir i tišinu i svježi planinski zrak. Ili ste na selu gdje se osjeti miris lubenice netom ubrane iz vrta. Na stolu sve domaće, od kajmaka, mlijeka i povrća što su zdravo na njivama pod suncem i kišom rasli. Čist zrak i mir. Ili ste na svojoj terasi, pijete jutarnju kaficu i gledate kako je procvjetalo cvijeće na Vašoj terasi. Oko Vas tišina, ne pravite ručak, a i ako pravite, nešto samo na brzinu. Kad padne večer idete da se prošetate sa dragim ljudima uz obalu neke rijeke.
Možda ste i odlučili da krenete pohađati kreativne radionice ili da postanete član nekog udruženja, koja za cilj ima promociju grada ili mjesta u kom živite. Šta god odlučili, gdje god putovali  provedite odmor lijepo i budite dio projekta. Red bi bio da Vam konačno nakon uvoda i objasnim kako bi projekt trebao pokrenuti i okrenuti stvari.
Da li je to bio san ili java, ne znam. Znam da se jednog trenutka, u rano jutro, nađoh kako šetam pješčanom plažom pored mora. Idem tako, ostavljam otisak  stopala u pijesku. Sunce grije, šumi more. Galebovi iznad mene pod vedrim nebom lete. Par entuzijasta izrađuje kule  u pijesku, prava umjetnička dijela. Zastajem na trenutak i divim se kako od zrna pijeska nastaju  te građevine. Produžujem dalje. I tako u jednom trenutku pred sobom vidim knjigu, koju je neko očito zaboravio.Uzimam knjigu u ruke i otvaram je. Na prvoj stranici zaljepljena poruka  na kojoj je rukom ispisano par rečenica i posveta.
 A glase ovako: " Onom ko pronađe ovu knjigu, želim mnogo uspjeha ! Knjiga je ostavljena sa namjerom nije zaboravljena. Molim Vas da je pročitate i možda će Vam promijeniti život. Možda baš u trenutku kad ste je pronašli se nalazite na raskrsnici i ne znate kojim putem biste krenuli. Ako Vam prvim čitanjem knjiga ne promijeni nešto u životu,Vi čitajte dok ne prepoznate poruku koju Vam prenosi. Ja  Vas nikad nisam sreo, ali nas je knjiga upoznala, onog trenutka kad ste je pronašli. Kad Vam knjiga prenese poruku i promijeni bar nešto, onda Vi na papiru napišite poruku sa posvetom i ostavite knjigu gdje god poželite. Bez posebne namjene. Vi odlučite gdje, kada i u koje vrijeme? Odaberite godišnje doba koje volite. Na kraju je bila posveta: Za putnike poput mene !Čestitamo postali ste dio projekta: Pokretač kao okretač! "
Pročitah knjigu, koja mi je prenijela poruku. Čitah je više puta. Zapamtih sve citate.
Onda uzeh parče papira, napisah poruku za sretnog pronalazača i ostavih posvetu drugačiju od one koju sam pronašla. Odredih godišnje doba koje volim ,vrijeme i mjesto. Ostavila sam knjigu u kupeu voza putujući. Izašla sam iz voza i rekla. Neko će pronaći ovu knjigu i možda će mu se nešto promijeniti u životu. Možda se nećemo sresti. Ali onog trenutka kad neko pronađe tu knjigu mi ćemo se upoznati. Ne znam ni hoće li je pročitati ili ne? Gdje knjiga putuje, znaće ona sama. Želim joj sretan put i da upozna drugo ljudsko biće. Želim da i njemu donese mnogo sreće.
Ako imate knjigu koja Vam mnogo znači, koja Vam je promijenila na neki način život ostavila poseban utisak na Vas odlučite se da je pošaljete na putovanje. Ili imate knjigu koja stoji na Vašoj polici već duže vrijeme, i ne znate gdje biste sa njom onda pošaljite nju na putovanje.
Napišite poruku sa posvetom i ostavite je gdje god Vi odlučite.
Tako će knjige koje budemo slali postati dio lanca i na neki način će povezati ljude. Ako ovo ljeto ne možete iz nekog razloga otputovati na more ili bilo gdje, neka knjiga putuje. Na taj način kao da ste i Vi krenuli na putovanje. Zamislite gdje bi mogle sve putovati knjige koje budemo ostavili negdje. Možda ćete i upoznati onog ko pronađe Vašu knjigu. Sve je moguće u nemogućem. Naglasite tek na poruci koju ćete ispisati da je knjiga  dio projekta: Pokretač kao okretač ! Učinimo ovo ljeto ljepšim, drugim ljudima. Tako što ćemo im pokloniti knjigu, uljepšati im dan. Promijeniti nešto!
Voljela bi da postanete dio ovog projekta ! Slobodno  komentarišite ovu ideju. Ili još bolje ostavite komentar kako ste poslali knjigu na putovanje.
Osmislila sam i realizovala jedan kreativni rad. Izgleda poput beđža, koji na neki način predstavlja projekt ! Okrugao je poput  točka uz pomoć kojih putujemo. Žute je  boje, koja predstavlja sunce koje nam svima jednako sija na kugli Zemaljskoj.
Djevojčica sa knjigama predstavlja sve one koji će putovati putem knjiga. Na glavi joj se nalazi mašna crvene boje. I predstavlja radost. Tu je i mali natpis u vidu poruke koju možete ostaviti unutar knjige. I suncokret, koji se okreće prema suncu i tako pokreće stvari.
Ljudi pokrenimo i okrenimo zajedno putem projekta ovo ljeto !
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav ljudi i neka knjige putuju !

Pokretač kao okretač