subota, 25. srpnja 2015.

Vaše cipele,vaši koraci

Jedna djevojka što ide ulicom. Nosi majicu sa natpisom "Vi  se smijete meni jer sam drugačija, ja se smijem vama jer ste vi svi isti."Ona ide, ljudi začuđeno gledaju. Čudne li djevojke, komentarišu prolaznici koje sreće usput. Ona zna da je za njih tek čovjek-etiketa, a ne ljudsko biće. Njeni vršnjaci, pak ismijavaju sve ono što ona jeste. Ona je drugačija, zbog muzike koju sluša, odjeće koju nosi, stavova koje ima prema životu i ljudima.Ona je čudak, jer ne pripada ekipi.
Ne želi da ponavlja sve što oni rade.Ne voli da bude kao masa. Nije to tek puki izgovor, zato jer gotovo da nema društvo sa kojim se druži i izlazi. Ne, već je jednostavno takvo biće, biće koje ima osjećaje i želje i pravo da ide kroz ovaj svijet na njoj znan način. Taj citat koji je ponosno( poput štita) nosila na majici, bio je poseban. Njoj je mnogo značio, bio je njen čuvar. Prije su suze bile te koje su joj bile pratioci u školi, na ulici i kroz grad. Podsmjeh njenih vršnjaka ju je pogađao, iako se trudila da to prikrije suze bi je odale. Svi mehanizmi duše koji su je čuvali pucali bi poput šavova kad bi je drugi počeli ismijavati.Uvijek bi se kretali u većoj grupi, tako da bi im bilo lako da jednu osobu vrijeđaju.
Nije ona ćutila, branila se koliko je mogla. No svi argumenti i činjenice nisu bili dovoljni da se uspješno izbori sa njima. Bila je umorna od toga, da im objašnjava. Jer uzalud rasipati riječi, poput pijeska, ne vrijedi.Vjetar ih nosi. Ne ostaju tamo gdje treba i ne dopiru do ljudskog srca. Otkad ima tu majicu, jača je. Taj citat joj je poput vjetra u leđa. Gdje je danas ta djevojka ne znam? Prošle su mnoge godine od kad sam gledala emisiju o ljudima koji su drugačiji a ona je bila jedna od njih.
Kad sam vidjela citat, nisam znala ko je autor? Jednom prilikom sam pročitala novinski članak  i vidjela spomenuti citat.
Originalni je glasio ovako:"Vi se smijete meni jer sam drugačiji, ja se smijem vama jer ste vi svi isti"! Charles Bukowski!
Dugo godina mi je taj citat bio u sjećanju, pa bih ga rekla svakom čovjeku, koji je bio u istoj ili sličnoj situaciji baš kao i djevojka. Ne može čovjek a da ne vidi, kako prije tako i danas sve ljude koji odskaču od normi koje postavi ekipa u školi ili društvu. Ti ljudi su meta, grupe koja svoje strijele upućuje ka njima. I baš poput meta stoje, a u sebi imaju snage više od strijela koje idu prema njima.
No ne znaju kako da pokažu da imaju tu snagu.
Ljudi pa zar svi mi nismo drugačiji? Nitko, ali baš nitko nije kao neko drugi.
Drugi vole da naša platna boje svojim bojama, da u naše knjige, na našim stranicama pišu svojim olovkama, ono što žele. Ne znaju da smo mi slobodni putnici, ne robovi tuđih mišljenja, koja bi nas trebala opisati, objasniti i oslikavati. Možda su to njihovi mehanizmi da prikriju svoje mane, tako što će vrline drugih okrenuti u mane. Ne, drugi ne prihvaćaju da si sretan  jer ti prihvaćaš sebe onakvog kakav jesi. Imaš mane i vrline, spakovane sve u jednom koferu. Često su u sukobu sa tobom ali šta da se radi? Nekako ih uklopiš, pa put pod noge kroz ovaj svijet.
Ljudi osuđuju, otuđuju, ocjenjuju i procjenjuju stvari onako kako ih vide. Ma čini mi se kao da senzore imaju, pa tačno znaju kako da pronađu nekog osjetljivog i povučenog. Kad pronađu, onda ne odustaju. Kao da vole vidjeti suze u ljudskim očima i na taj način njihov ego raste.
Kako neko može biti sretan, kad zna da zbog njega neko plače? Ono što okom vide u to vjeruju, bez da poznaju tu osobu! Fizički izgled, je po njima mjerilo osobe.Onda kažu za one koji (po njihovim mjerilima ) nisu "lijepi" da govore uvijek o ljepoti duše. To im dođe kao utjeha.Vjerujte mnogo puta sam čula ovakvu i njoj slične rečenice. Da li iz neke nesigurnosti odaberu put kojim ide masa pa tako ljude koji imaju istinsku ljepotu, pokušavaju obeshrabriti? Sve to kreće još u školi.Tako je uvijek bilo, pa i danas se ništa promijenilo nije.Uvijek su postojali oni koji su "popularni" i oni koji to nisu. Ako nisi dio ekipe onda si na drugoj strani. Na strani čudaka. "Ako si već čudak, budi najbolji čudak što možeš! Prestani da slušaš šta drugi misle o tebi, slušaj šta ti misliš o sebi!" Parafraziran citat iz jednog filma, koji me je podstakao da pišem o ovoj temi.
Ljudi ne bi bili ljudi kad ne bi sve što je drugačije svrstavali u njima znane kategorije. Da li pritom nekad davno možda prođoše kroz slične situacije? Možda su i njih nekad njihovi vršnjaci ismijavali?
Pa im je to ostalo duboko urezano u sjećanje? Pa tako se prema drugačijim od sebe ponašaju onako kako su se prema njima drugi ponašali. Kažu da ljude poput gline oblikuju udarci drugih ljudi!
Ne može a da na duši ne ostane ožiljak, koji čovjeka prati kroz godine.Vidjela sam mnoge ljude koji nisu dozvolili da ih obeshrabre, naprotiv jači su postali.Ali (ono vječito ali ) ima i onih koji i danas ožiljke nose. Blokiraju ih, zatvaraju im sve moguće izlaze i nađu se u bez izlazu.Oni trče, sve dok im se noge ne umore,a koraci postanu teški i izlizani đonovi cipela.Ne staju čak ni tada jer ne mogu, ne žele da stanu jer vidjeće da je sve ostalo isto, samo se godine smjenjuju, a sve ono što je za njima ostavilo je neizbrisive tragove i u stopu ih prati, baš kao i njihova sjena.
A tako bi voljeli da ih samo puste da poput djeteta na ljuljašci dotaknu zvijezde. Da budu svoji i slobodni. Da gledaju u sunce što jednako za sve sija i ne gleda ko je drugačiji a ko nije.?
Mnogo je knjiga koje govore o tome kako da čovjek prihvati da je drugačiji,
 mnogo je filmova koji govore kako je biti drugačiji dobro. No u većini tih filmova oni koji su drugačiji, požele biti kao oni koji su popularni. Zapravo, bilo bi jako dobro napisati scenarij koji je realna slika stvari, pa po njemu režirati film. Šta kad neko ne želi da se promjeni u ovom nadasve stvarnom i realnom svijetu te tako ostaje zarobljen u lijanama ljudskih mjerila? Rekla bih to ovako: Dajte mi moje cipele što moje korake znaju da ovim svijetom u njima hodim.Vaše ne želim, ove moje dobro mi stoje, nekad me žuljaju, nekad laganim koracima u njima idem. No bilo, kako bilo zajedno smo mnogo toga prošli i najbolje se poznajemo. Ne bih iznova učio da hodam, jer i ovako se dobro snalazim.Ostajem svoj i prema svome načinu živim. Mjenjaću stvari po svojim mjerilima, a ne po njihovim! Nisam egoista nemojte to tako shvatiti, zar jednostavno ne možete drugačijeg čovjeka prihvatiti? Kad ste i sami drugačiji.To bi značilo da i sami sebe ne prihvaćate!
Čuveni citat koji spomenuh na početku posta danas bi glasio ovako:"Vi se smijete meni jer sam drugačiji, ja se ne želim smijati vama, jer bi bio kao vi."
Do sljedećeg susreta: Budite svoji, jer vaše cipele najbolje znaju vaše korake! Neka ste drugačiji imate na to pravo, jer sa razlogom baš takvi ovim svijetom hodite!U prilog cijeloj priči ide i jedan kreativni rad koji se nalazi na slici!


                                                                  Djevojka na ljuljašci

srijeda, 15. srpnja 2015.

Prozor ka poljima suncokreta

Postoji jedan prozor, odistinski postoji. Ni po čemu drugačiji od drugih nije, tek, jedino ga vrijeme izmijenilo onoliko koliko i priliči. To je prozor obrastao mahovinom i suncokretom. Svake godine iznova suncokret raste. Kako je i sama kuća  ( na kojoj se prozor nalazi ) okružena poljima suncokreta.Vjerovatno je suncokret odlučio da doseli kod kuće. Baš pored prozora. Tek onako da uljepša njegov izgled. Kako je prozor unatoč vremenskim prilikama i neprilikama prkosio vremenu, tako je i suncokret bio njegov vjerni drug. Rijetki su prolaznici što tim putem hode.Oni koji prođu, ugledaju uvijek cvijetove suncokreta. Kuća u osami, prozor sve njene tajne zna i čuva. Ispredale se razne legende i priče o njenim ukućanima. I danas se te priče prepričavaju.
Pričalo se tako o velikoj ljubavi dvoje mladih, koji se baš poput prozora i suncokreta inatiše roditeljima. Naime nitko nije vjerovao u njihovu ljubav osim njih.Tako su odlučili da pobjegnu od svojih kuća. Krenuli su u nepoznato, sa po jednim koferom u ruci i nešto hrane dok se ne snađu. Mlad momak je bio zanatlija kakav se rijetko sreće. Nema tog što sa svojim rukama nije umio da stvori.
Najviše je volio da, od drveta, stvara čuda.Vještim bi rukama sve što zamisli u dijela pretvarao.
Zanate je učio kod starih majstora, te ga svi hvališe kao budućeg nasljednika.
Mlada djevojka je vezla, šila i tkala. Neka starica na koju je pazila, naučila je raznim ručnim radovima. Djevojka je čuvala, jer djeca od starice, izučiše mnoge škole, te se uputiše put grada tamo i ostadoše. Sagradiše kuće, osnovaše porodice. Redovno su joj slali pisma i novac. Rijetko su je posjećivali, tako da starici djevojka bi drago društvo. Iako je imala svoju porodicu, djevojka je tu staricu mnogo voljela.Starica je naučila i da kuha. No posebnu pažnju je skretala djevojci na knjige.Ta stara i veoma draga žena je imala mnogo knjiga. Njen suprug je bio trgovački putnik. Pa bi tako gdje god bi putovao, znao da svojoj dragoj ženi uvijek sa putovanja donese knjigu.Ona bi se knjizi obradovala više nego najljepšoj svili i raznoraznim đakonijama što je suprug još donosio.
Znao bi joj reći: Draga ženo šta sve donio nisam, ali tebe knjige obraduju više od svega?!
Na što bi mu ona odgovorila: Sve te vrijednosti što su preda mnom nisu vrijedne koliko ove stranice i rečenice knjige koju u rukama držim! Njemu to sve bi ponekad čudno no nije joj protivriječio. I on bi joj se pridružio uvečer pored kamina pa bi zajedno čitali knjige.
Tako bi uvijek na kraju dana kad djevojka završi sve poslove,starica sa police uzela knjigu i posudila je djevojci, govoreći joj:Ovo ti je knjiga koju trebaš pročitati. Sutradan kad dođeš, prepričaćeš mi je. Iako je djevojka znala da je starica te iste knjige pročitala više puta nije se bunila.Čitala ih je kod kuće tokom noći. A onda bi ujutro dolazila starici i prije nego počne da radi kućanske poslove, starici bi knjigu prepričala.
Tako je bilo iz dana u dan. Potrajalo je to nekoliko godina. Od djevojčice se pretvorila u djevojku. Starica joj jednog dana reče: Drago dijete,vrijeme je da ideš! Djevojka ju je pogledala prozborivši: Draga gospođo kako mislite vrijeme je da idem? Vama je potrebna pomoć u kući.
Ništa ti ne brini mlada djevojko, snaći ću se ja već nekako. Ti si ovdje dijete moje naučila sve što je trebalo. Hvala ti na svemu što si učinila za mene.Draga gospođo, hvala vama. Sve što znam, naučila sam zahvaljujući vama. Drago dijete sad to znanje trebaš znati upotrijebiti kad za to vrijeme dođe.
Znaćeš kad! Mnogima je ta žena bila čudna, no zapravo je bila izuzetno mudra i znala kad i kome treba pomoć. Djevojka je krenula iz kuće i na vratima je srela mladog momka.Starica se osmjehnula, ali djevojka to nije primejtila.Vidiš dijete rekoh ti da ću se već nekako snaći.To je neko ko će te zamijenti u poslovima.On je već dolazio ovdje i radio je sve poslove oko kuće.
Bila je mudra kao što rekoh i znala je da će se momku svidjeti djevojka.Taj njihov susret je već bila isplanirala. Nakon tog susreta njih dvoje su se sretali u prolazu. Uvijek bi se uljudno pozdravili i produžili bi svako svojim putem. No starica je znala da su oboje povučeni pa ih je jedno veče pozvala na večeru. Mladić je naložio vatru, djevojka je pripremila večeru. Za stolom su počeli razgovor, dok se starica zadovoljno smješkala.Od te večeri između djevojke i momka se pojaviše osjećanja.Starica je poznajući njihove roditelje znala da će se protiviti njihovoj ljubavi.Tako je i bilo.Čim su čuli da se dvoje mladih vole, zabraniše im da se viđaju. Kod starice su se viđali, no otkriše njihovo tajno mjesto.Vidjevši šta se zbiva, starica im reče da odu od kuće i da brane svoju ljubav.Tada reče djevojci sve što te naučih upotrijebi u pravo vrijeme. A ti mladiću svojim rukama, dom za vas sagradi. Znam jedno mjesto gdje ćete biti sigurni. Nalazi se nedaleko odavde, ali rijetko ko je tamo bio. Mladić i djevojka se pozdraviše sa dobrom ženom i krenuše u nepoznato. Kad već odmicaše od njene kuće ona im reče:Draga djeco, na tim poljima zasadite suncokret. Neka vaš dom bude okružen tim cvijetom. Hoćemo, obećaše! Putujući tako mladić i djevojka su se vjenčali. Kumovi su im bili ljudi koji su zajedno sa njima putovali. Kad su došli do odredišta vidjeli su staru i oronulu kuću i pusta polja. Tada im kroz misli prođe sve što im je žena rekla. Shvatili su da ona nije dobra vila koja  je sve štapićem pretvorila u dvorac.Već da je to stvarni život, a ne bajka. Možda ste i vi pomislili da je ova priča bajka, no nije?! Kako su bili vrijedni, prionuli su na posao.Trebalo im je vremena da od stare kuće naprave dom, da u polja zasade suncokret. Bilo je trenutaka kad su poželjeli odustati, čak su i gladni znali biti.No u tim trenucima sve što su naučili znali su kad treba primijeniti. Starica ih je dobro pripremila.Čitanje knjiga nije bilo uzalud, a ni svi ručni radovi. Djevojka je vješto svojim rukama i znanjem, od ničega nešto stvarala. Dok su vrijedne ruke mladog zanatlije dom sagradile.
Ta žena je znala prepoznati dvije dobre duše koje su postale jedna. Pa sad zamislite vi da postoje ljudi koji bi na ovom svijetu znali prepoznati dvije dobre duše i u jednu spojiti? To je danas rijetkost, da se ljudi pronađu i da od ničega stvore svoj svijet. Kao što su to dvoje mladih uspjeli. Kad ljubav nije bila dovoljna, snagu bi pronašli unutar sebe. Kažu da takvog doma i polja suncokreta nigdje nije bilo.Svi su se divili onom što su dva para ruku stvorile. Imali su dvoje djece koja su nastavila sa uzgajanjem suncokreta i tako bi generacijama. Sad taj dom pust stoji, a polja suncokreta i dalje postoje. Rekoše da ih uzgaja neki čovjek koji je otkupio cijelo to imanje. A da su nasljednici negdje po svijetu i svi učeni i vrijedni ljudi. Jedna priča sa naglaskom bajkovitih trenutaka. Jedan prozor kao odraz života i cvijetovi suncokreta kao dašak prošlih vremena. Zapisani negdje, nekad, u legendi.
Prozor zna, sve putnike i korake što kročiše kroz polja i dom pohodiše. Zna i ćuti, paučina ga je prekrila.No u njemu i oko njega ima toliko života.To zna i vjerni mu drug suncokret. Tamo negdje gdje postoji jedan prozor, ali stvarno postoji.
Poruka posta: Ljubav nije riječ ona je djelo, ona je knjiga duša što kao jedna dišu a opet svako svoje stranice ima! Prepoznajte je u drugima, u sebi.Tražite je i pronađite ili ćete nekog slučajno sresti! Ne hodite svijetom sami, već u dvoje. Ako ste pak sami nađite
ljubav,taman skrivena od vas bila. Izgradite svoj dom i polja suncokreta!
Kao što je ova priča tkana riječima, tako i ja izradih kreativni rad kao jedan podsjetnik na priču o prozoru i poljima suncokreta.
Do sljedeće priče:Pozdrav ljudi i sretna vam potraga!
Polja suncokreta


ponedjeljak, 6. srpnja 2015.

Od sada, pa do nekada

U našoj, svijesti i podsvijesti postoje linije i boje, koje zajedno udružene čine fraktale! Razmišljajući o bojama i kako utiču na čovjeka sjetila sam se igre Čovječe ne ljuti se, a i onih drugih društvenih igara. Pitate se kakve veze ima društvena igra sa čovjekom i bojama? Logično je. Sam naziv igre i četiri boje.Ta igra i njoj slično-različite sad većinom prašinu skupljaju na nekom tavanu. Spavaju san dok ne završe u nekom muzeju kao posebni eksponati iz prošlosti. Kad tamo, neke nama daleke godine od sada, pa do nekada budu posjetiteliji muzeja sa pažnjom ili nepažnjom posmatrali vidjeće tek obično parče kartona, sa iscrtanim poljima, figuricama i kockicom. Njima će to predstavljati tek običnu igru.
No promislite malo bolje ta igra je veoma poučna. Idemo ovako. Zamislite, (makar Vam dok čitate do zamišljanja nije) kako sjedite za stolom sa još tri osobe.Tako sjede četiri čovjeka.
Jedan drži kockicu u ruci i kreće se sa igrom. Ko dobije veći broj prvi baca kockicu. Nakon toga igra se zahuktava poput lokomotive. Vi pravila dobro poznajete, sigurno ste igrali davno Čovječe ne ljuti se! Poenta je u tome sa kim igrate igru? Ko su osobe koje sjede za istim stolom  kao i vi? Da li je to vaša porodica, prijatelji ili pak ljudi koji su Vam na neki način manje dragi? Da li su vezani za Vašu prošlost, sadašnjost ili bi mogli uticati na vašu budućnost? Kroz igru saznajete neke osobine ljudi, njihov karakter se kristalizuje. Možda igraju potpuno mirni, pritom ne odajući pogledom šta misle, ali vi vidite koliko je kalkulacije. Čitate im misli, bez da su riječ izgovorili. Ako vaš pijun sruši njihov, a on je tik do cilja, tu ćete vidjeti koliko je čovjek tolerantan. Da li ga jedan neuspjeh može obeshrabriti? Ima li želju da nastavi igru a da se pritom ne ljuti?Tabla igrice predstavlja život, polja su, životna polja koja prelazimo, figure smo mi sami. Kocka predstavlja sve odluke koje donosimo u životu. Isto kao što bacimo kockicu i vidimo broj na njoj i na osnovu iznosa pomjerimo pijune. Tako našim odlukama idemo naprijed ili ne, sve od nas samih zavisi. Kućica kako se zove mjesto gdje slažemo pijune, predstavlja naš dom, cilj putovanja. Pomisli čovjek: Ta to je jedna tek obična igra! No je li, pitam Vas?Sam naziv igre je upečatljiv. Jednostavno govori o tome da se čovjek ne treba ljutiti. Na putu života svi krenemo sa starta, imamo svoje ciljeve do kojih treba stići. Prepreke srećemo uz put. Nekad čovjek sputava sam sebe, nekad ga sputavaju drugi ljudi. Ostati svoj i dosljedan sebi  danas je umjetnost. Dok držite kockicu u ruci i razmišljate o broju koji bi trebali dobiti, mislite pozitivno, jer vaše misli se projektuju na kockicu.Tako nam je i u životu. Preispitujemo svoje odluke, sumnjamo u njihovu realizaciju, umjesto da čvrsto vjerujemo u njih. Kažemo mnogo puta sebi kako od sada sve mijenjamo. Ne ide to tako lako pa da preko noći izvedemo neku čaroliju, da nam dok spavamo mjesec i zvijezde kroz san pošalju riješenje. Pa kad se probudimo kao u nekom filmu da smo. Izađemo vani a sve u savršenom redu. Gdje god nogom kročite cvijeće raste. Sve vam od ruke ide, ne znate za brige i probleme. Ako se poneki tu i tamo pojavi, a vi ga poput grančice na putu pređite.
Sve ljude, razumijete i ne ljute vas njihovi postupci, jer ste samouvjeren čovjek kom su zvijezde naklonjene. Živite u potpunom savršenstvu i pobjednik ste kad god igrate igru Čovječe ne ljuti se.
Jeste li sretni u savršeno uređenom životu? Vidite li da to zapravo nije realni svijet?
Ne želite se probuditi iz sna u kom se nalazite. Ne obazirete se na sve ono što možda ispravno nije. Ne biste da pokvarite tu bezbrižnost i tišinu, ne vi biste, trajno i beskrajno ostali tu gdje se trenutno nalazite. Tlo pod nogama vam je sigurno nakon mnogo godina. Lijepo je osjećati sigurnost i odmoriti od svih problema koji stoje kao hrpa papira u arhivi prošlih dana. Vi ih slažete jedan po jedan u nadi da će se sami riješiti. Pazite sad ovako, vi znate i ja znam da se sami riješiti neće. O ne, oni stoje i zbog nas postoje. Da li smo ih sami u arhivu složili ili su nam doputovali iz tačno preciziranog razloga? Ostaje nam da se pitamo?! Iako sami znamo da su dio nas.Vučemo ih poput debla velikog drveta. Svezali smo ih na uže i gdje god mi idemo oni idu iza nas.Galame i viču  praveći nam u glavi totalnu pometnju. Pokušamo ih odvezati i produžiti dalje, no toliko su na nas navikli, da prosto neće da nas puste. Lijepo je sanjariti, ponekad iz tog proisteku divne stvari. Pozitivne misli u korelaciji sa snovima čuda čine. Sanjari smo u životu, neki cijeli život sanjare, neki pak snove u stvarnost pretvaraju. Kako Vi igrate na tabli gdje se nalaze polja života? Je li Vam kockica naklonjena ili vas ne prati sreća? Vjerujete li u sebe i drugima? Sa razlogom su polja društvene igre o kojoj vam pisah u određenim bojama. Žuta je sunce, plava je okean, crvena je vatra i zelena je priroda. Kad igrate imate određenu boju, pa ako ste odabrali žute pijune, vedra ste osoba nasmijana, oblaci vam tek zaklone tu energiju koja je u vama, no vi se uvijek uspijete provući kroz oblake i nastaviti dalje. Odaberete li crvenu vi ste neko ko ne dozvoljava da vas u životu sputavaju sitnice, hrabro kročite naprijed. Plava je tajanstveni okean baš poput vas. Ne volite da drugi ljudi znaju previše o vama. Čuvate u sebi sve ono što bi moglo da otkrije da ste ustvari emotivac. Zelena je priroda, vi ste sanjar koji realno gleda na svijet. Ljudima ne vjerujete mnogo.Oprezni ste i pravični.Birate li vi boje ili ih drugi pak za vas biraju? U tome je razlika. Ne dozvolite da vas određuju drugi, već budite ono što jeste! Koliko god bilo zapetljano,vi ćete uže otpetlajti.
Znam dok čitate ovo, sigurno mislite, o ne, opet neki psihološki profili ,ovaj put boje su pokazatelj naše ličnosti i karaktera. Ljudi vole raditi psihološke testove, na taj način podsvijest šalje informacije našoj svijesti i saznajemo o sebi neke stvari. Ponekad nam to ulijeva samopouzdanje, nekad nam je potvrda da griješimo u nekim stvarima. Tako da nas to usmjerava na određene greške i kako bi iste mogli ispraviti. Ipak boje su posebne.Okruženi smo njima. Svaka boja ima svoje značenje.Uzmimo za primjer fraktale. Danas se ta vrsta crtanja sve više koristi u terapijske svrhe ili kao dobar način da čovjek upozna sam sebe. Tako uzmete bijeli papir i olovku. Zatvorenih očiju počnete crtati geometrijske linije.Vrijeme crtanja traje jednu minitu.Crtajte srednjom brzinom.Olovka kojom crtate treba biti crne boje. Nakon toga pogledate svojih ruku dijelo. Onda uzmite bojice,stavite ih u neku kutiju.Treba koristiti 13 osnovnih boja, od kojih svaka ima više nijansi. Boje birate također zatvorenih očiju.Uzimate prvu bojicu.Tom bojicom obojite nekoliko polja, minimalno jedno, maksimalno dvanest polja. Zatim uzmite drugu i tako redom dok sva polja ne budu obojana. Pogledajte crtež koji ste dobili  jer vidjećete sliku koja će vas već tokom bojenja asocirati na nešto. Svaka boja ima svoje značenje. Fraktal koji ste nacrtali, ste zapravo vi. Jer dok crtamo fraktale, mi crtamo dio sebe. Postoje dijagnostički i korekcijski fraktali. Dijagnostički se crtaju zatvorenih očiju, a korekcijski otvorenih.
O ovoj vrsti crtanja detaljnije možete čitati na internetu.Vjerujte crtajući fraktale saznaćete mnogo tog o sebi. Tako ljudi, od Čovječe ne ljuti se, pa sve do fraktala, danas proputovasmo kroz svijest i podsvijest čovjeka.
Toliko je mističnih i skrivenih ljudskih osobina da ih svakodnevno otkrivamo. Svaki dan upoznajemo druge i sebe iznova.
Do sljedeće avanture : Budni sanjajte i crtajte fraktale duše, jer vaše ruke posdvijest linijama vodi!
Upoznajući sebe kroz linije i boje, vaša svijest će uspijeti prevladati podsvijest i stvoriti ravnotežu!
Slike su preuzete sa interneta!