ponedjeljak, 31. kolovoza 2015.

Trampa lampa

Sve je manje, a sve više! Manje ljubavi među ljudima, a više otuđenosti.
Ne znam zašto, vjerovatno zato?! Ljudi kao da su uzeli nekakav serum i popili za zaborav!
Postali su imuni na druge ljude. Sam, još nitko nije na ovoj planeti opstao i od zraka živio.
Zamislite da ste sami na ovoj planeti? Doduše, ponekad se čovjek tako i osjeća.
Gdje je nestala ljubav? Možete li joj trag naći i vratiti je u ljudska srca?
Možemo li proći ulicama naših gradova i vidjeti ljubav, osjetiti je? U ovo vrijeme, rijetko se sretnu takvi primjeri.Bilo da je riječ o ljubavi među dvoje ljudi, onoj prema djetetu, čovjeku, samom sebi i životu.Ima li je ljudi, upalite svijetlo da je nađemo i izađemo iz mraka u kom živimo?!
I kad je dan u dušama našim mračna su osjećanja, sa ljubavi veze nemaju.
Kako je zaboravljamo, tako lako kao da ni postojala nije?!Gledam ljude, svakodnevno i posmatram kako se ponašaju. Ne znam šta bi vam rekla, kad i sami odveć znate?!
Žive u nekom svom filmu sve je brzina, nemaju vremena za drage ljude, djecu, sebe. Jure, žure, ne vide, ne stižu! I onda, e pa onda kažu, šta se dogodilo, kada, kako, sve je bilo u redu? U redu? Daleko je to od u redu! Kad se razbije iluzija i kad znaš sve trikove onda ne vrijedi ići dalje, jer bio bi to niz ponavljanja. Kad iz džepa kaputa izađe na vidjelo sve što bi skriveno onda čovjek uvidi da od ljubavi ostale su tek krhotine. Krpe ih godinama, no uvijek nastane nova na nekom drugom mjestu. Ljubav prestane i nestane, ostane praznina. Kad ljubav zatrpaju obaveze, brige, nerazumijevanje i tišina ona spakuje kofere i napusti vaš dom, vaše srce i dušu i odlazi negdje gdje će biti dobrodošao gost. Negdje gdje će neko cijeniti ono što ona predstavlja, jer ona pokreće svijet. Pa dobro pitam se znamo li na trenutak zastati, stati i pogledati oko sebe?
I vidjeti, konačno vidjeti, da je oko nas, u nama, ona živi, mi je sami na ropstvo osudimo?
Ih taj ponos, ljudski, mimo njega nitko ne bi gazio, preko ljubavi svi gaze!Vidim da ljudi gledaju kako da njima dobro bude, bez obzira hoće li neko povrijeđen biti?Onda kažem, ljudi ko ljudi, šta drugo možemo i očekivati? Svi kroz borbu život gledaju.
Bore se za ovo, za ono, za ljubav se ne bore. Ne može ljubav biti ljubav, ako nekoga želiš zadržati pored sebe, a očigledno je da taj neko to ne želi? Znači misliš na svoje potrebe, ne na potrebe druge osobe? To ljubav nije, to je strah od samoće! Ako pustiš da taj neko ode, to je ljubav! Voliš nekog toliko da ga puštaš da ide. Sve ovo smo čuli nebrojeno mnogo puta. Ma slušamo svaki dan. No realno izrečeno i rečeno, nitko ne zna kako je nekome? Ljudi vole kako umiju, ili kako su učeni da vole. Ne  treba drugom suditi kad ne živiš njegov život. Za mene je prava ljubav,ona istinska, koju čovjek ima prema životu! Kad tu ljubav čovjek sa sobom, gdje god pođe nosi, onda sve druge ljubavi same do njega put nalaze. I bila bi bajka reći da je lako, jer nije! U ljubav treba ulagati, graditi je i čuvati. Nije uvijek na nebu sunce. Ima i kiše,oluja,vjetrova i povjetarca, pahulja snjega, tmurnih i vedrih oblaka. Nađite balans, sami ćete prepoznati kad i kako reagovati. Ljudi upalite stolne lampe, neka svijetlost dopire na ulicu sa vašeg prozora.U škrinji tik ispod lampe na parčetu papira ispišite sve što ljubav predstavlja za vas.Sa vremena na vrijeme pročitajte što ste zapisali, neka vas podsjeti na sve lijepo što okružuje vaš svijet i vas.Kad o ljubavi nešto novo saznate,a vi dodajte na to isto parče papira.Možda će neki slučajni prolaznik ugledavši svijetlo na vašem prozoru, pronaći svijetlost u sebi?Prenosite poruke ljubavi gdje god bili.Vi budite čovjek, a drugi kako hoće!
Poruka posta:Gdje god ideteneka ljubav bude ono što ćete drugim ljudima pokloniti!
Poklonite osmjeh, pomozite drugima, razumite ljude i volite iskreno!
Ovo je lampa koju sam juče dobila kao poklon.Uklopila se u ovu priču i nadovezala nove ispisane retke.Lampa je neobična, škrinja i boja su vezane za sam blog. Divan poklon poklonjen sa ljubavlju.





petak, 21. kolovoza 2015.

Mehanička transformacija

Mi ne budemo tamo gdje jesmo, mi smo uvijek tamo gdje nismo. Naši koraci u stvarnom svijetu ostavljaju tragove u imaginarnom nam misli žive. Postoji li danas stvarni svijet ili je sve tek optička varka? Jedno je sigurno gdje god se mi nalazili i živjeli, sve je to mehanički.
Mehanički se smijemo, mehanički plačemo, radimo, osjećamo i živimo.
Mehanički, mehanički, mehanički  poput gonga odzvanja u našim glavama.
Bio jednom jedan čovjek koji je u životu imao ni malo ni previše, već dovoljno, koliko za skroman a lagodan život treba. Uvijek je bio u nekom strahu da mijenja nešto u životu, pa je tako imao mehaničku transformaciju osjećaja. Mislio je tako kada bi nešto promijenio od onog kako je uobičajeno živio da bi mu sreća mogla otići od njega. Svoj način života i osjećaje je transformisao
do te mjere da su ga santom leda zvali. Ispod te vanjštine zapravo se krilo uplašeno dijete.
Bilo mu je žao ljudi koji nisu imali ni za hljeb. Uvijek bi krajičkom oka pogledao prema nekom djetetu ili čovjeku koji prose. Pogledao bi i produžio dalje. Nije želio da ga osjećaji sputavaju. Pa ih je skrivao od drugih i sebe samog. Jednog dana je prolazeći dobro mu znanim putem ugledao jednog starca kako prosi u ulici. No ovaj put se zadržao iz njemu nepoznatog razloga. Starac mu je privukao pažnju. Približio mu se, stavivši ruku u džep od sakoa. Čulo se kako novčići zveckaju. Dvoumio se da li bi dao novac. Što je starac primijetio. Je li dijete drago, što ti stojiš i čudno u mene gledaš?
Pa zar nikad siromaha vidio nisi, reče starac? Čovjek je zadržao hladan pogled i bio je potpuno miran, tačnije mehanizovan. Kao da ga starčeve riječi ni na trenutak dotakle nisu.
Kakav pogled je imao, takvim tonom je odgovorio starcu. Žao mi vas je, pa vam htjedoh ostaviti nešto novaca. Kažeš da ti je žao, upita starac? Moj sinko od tvoga žao, ono dijete što u suzama prosi na ulici dolje niže, ono od tog ništa nema, kao ni ja ni svi slični nama.
Ako ti je već žao kako živimo, bi li sa nekim od nas, na jedan dan, zamijenio uloge?
Čovjek odgovori: Ne bi! E pa onda ne govori da ti je žao, jer ti žao nije!
Novac koji bi mi ostavio, nije da ja gladan ne budem,već da ti utališ svoju glad!
Tvoja duša je gladna iskrene sreće i osjećanja. Ne pravdaj sebe, tim što sažalijevaš mene.
Ja neću bogat tvojom milostinjom postati, niti ću bez nje, gladan biti!
U tebi je toliko zatrpanog straha, da bi jedan dan na ovakvom mjestu i ti mogao biti.
Pa bježiš, da te ne bi stigla sjenka koje se toliko plašiš. Zatvorio si se u ljušturu i pretvorio u hladnog i gotovo bez osjećajnog čovjeka. Znaš li da od svoje sjenke još nitko pobjegao nije? Ona je uz nas gdje god išli. Čovjek je gledao prazno u starca i dalje ga ništa doticalo nije.
Eto vidiš, ja ti sve ovo izgovorih, a ti kao santa leda! I led bi se prije otopio, no što bi ti odreagovao.
Ti si mehanički čovjek i mašine više života u sebi imaju. I kakav je tvoj život, reci baš me zanima tvoj odgovor!? Sasvim dobar. Imam sve što mi treba. Imaš li? 
Naravno da imam. Zato sam Vam htio pomoći.
Nisi ti htio pomoći meni,već očajnički želiš pomoći sebi.Ti živiš, hodaš, ali ne osjećaš istinsku radost.
Ti samo misliš da imaš sve što ti treba. Sretniji sam ja od tebe, dijete moje. Nemam ništa do li, par novčića u ovom šeširu. Taman, hljeb kupiti mogu. Ali  je srce puno sreće a duša poput gitare ima svoju akustiku. Sretan sam što sam imao čast živjeti kroz ovaj dan, što nigdje ne žurim, jer čemu žurba? Budem gladan, čak i žedan. Ali nikad nisam bezosjećajan.
Znaš li koliko ljudi dnevno prođe pored mene svi poput zombija? Žure, gledaju na sat, telefoniraju, idu poput zombija. Nigdje osmjeha, niti traga nema one istinske sreće i radosti što su zakoračili u još jedan dan. Razumijem  da ih brige brinu, da je takav tempo života. Nije ni meni ovdje baš svejedno biti samo što sam ja prihvatio da je sad tako, a ono što dolazi njim se ne opterećujem. Polako puštam dane da idu ne tražim mnogo tek parče hljeba i par kapi vode. Sve drugo će doći budem li vjerovao i živio u skladu sa svojim osjećanjima. Ovdje sam sa razlogom, da bi ljudima prenio poruku.
Prestani da se bojiš da će te sjenka stići, ta ona je dio tebe. Gdje god da si ti, tu je i ona.
Čovjek je slušao starca, a niz lice su mu krenule suze. Konačno je odreagovao i uplašeno dijete se pojavilo iza maske.Vidiš sinko kako maske padaju i željezni oklopi u kojim si bio?
Sad si slobodan čovjek iz mehaničkoga načina života, transformisao si se u čovjeka, koji će živjeti vođen osjećajima. Istinski ćeš se smijati, plakati i sretan biti. Nisi bio ovdje, već uvijek tamo negdje.
Sad si ovdje u ovom trenutku, tačno gdje trebaš i biti. Čovjek uze novac i taman da ga stavi u šešir, starac mu reče. Slušaj me, sad mi želiš pomoći iskreno. Meni taj novac ne treba. Danas sam ja pomogao tebi, pomozi ti onom djetetu. Njemu je potrebna tvoja pomoć.Čovjek je poslušao starca i otišao do djevojčice. Starac je znao da će čovjek pomoći djetetu. On je djevojčici omogućio dalje školovanje i roditeljima pružio dom nad glavom. Prošao je još mnogo puta tom ulicom ali starca više nije sreo. Znate zašto? Zato što, rekoše da po nekoj legendi, starac bijaše mudrac koji je znao prepoznati ljude koji lutaju, koji nemaju osjećaje, a ako ih i imaju oni su mehanizovani. Starac bi tako pomogao tim ljudima i otišao bi dalje u potragu za nekim novim učenikom.
Poruka posta:Željezni oklopi koji zarobe čovjeka, su ništa drugo do transformisani osjećaji koji su mehanizovani. Ne živite poput mehanizma koji poput onog što ga i časovnik ima funkcionišu sve dok ne zarđaju.Pa ih kap ulja pokrene da rade. Pronađite kap radosti, dodajte kap želje,volje i osmjeh na lice. Mehanizmi i oklopi će nestati i bićete slobodni. Ne zatvarajte put osjećanjima jer su ona dio Vas!
Veliki pozdrav ljudi!
Slika je preuzeta sa interneta!


Mehanizam

srijeda, 12. kolovoza 2015.

Put pustinje sa perjem u džepu

Odlučim ja tako jednog dana, (baš je ljeto bilo) otići do DVD- kluba i podići neki film.Ništa određeno nisam imala na umu.Ulazim ja u DVD- klub,za pultom čovjek koji tu inače radi. Dobar dan,kažem. Dobar dan,izvolite, kaže on! Ovako, imate li neki prijedlog za film koji bi mogla pogledati? Naravno,odgovori.Odemo mi do police sa filmovima i počinje gospodin sa prijedlozima filmova koji bi se mogli pogledati.Njegov favorit je bio film gdje glavnu ulogu igra Tom Cruise!
Kako nisam neko ko voli njegove filmove u startu sam odlučila da to nije moj izbor.Čovjek ne odustaje i dalje taj film smatra dobrim izborom.Slušam ja šta on govori, a tik uz taj dvd stoji još jedan. Izvinite,a ovaj film? Taj film se zove Four Feathers (u prevodu Četiri pera).
Interesantno, rekoh. Ali vjerujte, odaberete li film koji sam vam predložio, bićete zadovoljni!
Znate šta? Ipak bi se odlučila za ovaj drugi.Vidi čovjek da ne odustajem od izbora.Dobro onda neka bude taj. Znam da čovjek misli u sebi ta šta me je i pitala za mišljenje!?
Uzmem ja dvd i pravac kući. Kad sam rekla mojima koji sam film podigla i ime glavnog glumca pogledali su jedni u druge pa u mene.Znam osudili su film već na propast.
Spremila se ekipa sve sa opremom za grickanje pred Tv-om i film počinje.
Vidim ja pobunu u redovima.Čekajte ljudi ovo je tek početak, možda je film dobar.
Ne sudite knjigu po koricama, a ni film po uvodu.Čak sam i sama pomislila da će film biti možda pogrešan odabir.? Ko mi je kriv, kad nisam poslušala prijedlog i odlučila se za film, gdje glavnu ulogu igra čuveni Tom Cruise? E pa neka nisam, ne volim njegove filmove i gotovo, govorim sebi samouvjereno! Znate šta? Kako je film odmicao, ekipa  je sjedila pomno prateći svaki dio filma. Ćute svi i gledaju. Prozbore tek po koju riječ. Jedni druge ućutkuju.Vidi ti to! Izgleda da je ovaj film, dobar odabir? Pratili smo glavnog junaka filma kroz njegovo dugo putovanje.
Njegovi drugovi su otišli prije njega na to putovanje.On tada nije pošao sa njima. No kad su mu ostavili četiri pera kao simbol kukavičluka on kreće onim putem koji smatra za najbolji kojim je mogao tog trenutka poći.Uz sve to kreće put Sudana da bi oslobodio najboljeg prijatelja koji je ostao zarobljen u borbi.Do odredišta na koje treba stići proći će kroz mnoge pustolovine i upoznati mnogo ljudi. Jedan čovjek imaće ključnu ulogu u cijeloj priči i biće od velike pomoći glavnom junaku.
Sad da ne bi otkrivali cijeli film preporučujem da isti pogledate.
Naslov filma:Four Feathers!( Četiri pera)
Žanr:Drama, avantura i ljubavni
U glavnoj ulozi: Heath Ledger, Wes Bentley, Kate Hudson
Režija:Shekhar Kapur
Po dijelu:A.E.W. Mason
Inače film je do sada ekranizovan sedam puta.Verzija iz 2002 je najnovija. Kritika nije bila posebno naklonjena ovom filmu, niti je film doživio veliki komercijalni uspjeh. Znači film vrijedi pogledati.
Po meni ovo je jedna od uloga koju je Heath Ledger odigrao maestralno! Smatram da mu je ovo najbolji film u kom je igrao.
Nego da Vas pitam, da li ste nekad od nekog dobili pero od dragih ljudi ili manje dragih? Šta ako ste poput junaka iz filma odabrali drugi put, koji je možda teži od onog kojim su drugi krenuli? I uspjeli doći do odredišta!Sad ne bih  pero smatrala kao simbol kukavičluka.Više mi je ono simbol promjene, slobode.Samim tim kad vam ga neko pokloni, on vam zapravo želi pomoći. Predajom pera u vaše ruke daje vam znak da mijenjate nešto u vašem životu. Pero vam je vjetar u leđa. Na vama je da krenete na put promjene.
Na tom putu trebate pobijediti svoje strahove i kad padnete,ustanite.Svi imamo pustinje koje prelazimo. Nekad gladni i žedni. Bez hrane, vode i snage, a pomiješanih osjećanja. Iznemogli, a znate da ići treba? O da, svi su nekad na tom putu bili ili sad upravo njim idu. Odustali bi najradije, ali nešto vas tjera da naprijed idete. Mehanizmi duše su se rastavili na dijelove, polomljeni ste.Tražite dio po dio i sastavljate, jer znate da treba stići tamo gdje ste krenuli.Sunce sija jače nego ikada a vi teškim koracima po pustinjskom pijesku gazite.Samo da vidite cilj, oazu, spas, da pomognete drugima i sebi.
A u džepu kao podsjetnik stoje pera.Njih čuvate jer ona su vas na taj put poslala.Kako prelazite put i sve prepreke koje vas čekaju na putu,tako vraćate pero po pero svakom ponaosob onim redom kojim su vam ga davali.Kad pogledate film bez obzira na glavni razlog puta glavnog junaka, prepoznaćete da ste i sami ako ne u pustinji Sudana a ono u nekoj vama znanoj pustinji.Film ima posebnu poruku.
Poruka posta: "Što manje perja u džepu to više slobode u čovjeku!"
Do sljedeće avanture:Veliki pozdrav svima!
Slike su preuzete sa interneta!

ponedjeljak, 3. kolovoza 2015.

Šetači - ponavljači

Sanjamo li dane ili ih budni živimo? Ponavljamo li dane ili oni ponavljaju nas? Možda smo dobili mapu po kojoj trebamo pratiti svoj put? Zaboravimo često da je imamo u rukama.Čudna je to mapa, jer stalno se mijenjaju putevi. Kao da ih preko noći neko briše i piše. Pa kako ustanemo pratimo smjer koji vidimo. Nemamo kompas, strane svijeta su se pomiješale.Vrtimo se u krug. Gdje god da pođemo uvijek na isto dođemo. A na mapi ništa nije kao u stvarnosti. Znamo da ne sanjamo, budni smo.
Doručak na stolu i čaša vode kao da su tu već danima.Otvoren prozor vjetar njiše zavjesu. Na radiju pjesma koju znam da sam slušala u isto vrijeme na istom mjestu. Gledam na sat, isto vrijeme. Pogled ide prema zidnom kalendaru i vidim nije to ta godina u kojoj sam jučer bila.Onda pokušavam ubjediti sebe da sanjam i da će me alarm na satu razbuditi. Pjesmu čujem i dalje. Znači budna sam i te kako.
Na stolu stoje uredno složeni papiri, ispisani redovi. Skupljam papire i stavljam ih u torbu.Vrijeme teče. I dalje mislim da sanjam.Uzimam ključ od kuće i izlazim vani. Jutarnji zrak prija. Ljudi idu ulicom prema stanici. Putujem autobusom sa nekolicinom poznanika. Svi ti ljudi su tu baš kao i jučer.
Ista odjeća, iste riječi. Memorišem stvari, pa se tako sjećam situacija od prethodnog dana.
Čini li se meni ili sam ja kao u nekom filmu? Postavljam niz smislenih i besmislenih pitanja na koja nemam odgovora. Zastanem na trenutak, pogledam oko sebe i svi djeluju kao i obično. Ama svi osim mene. Ja sam poput nekog zalutalog turiste, koji se prvi put nalazi u gradu, a izgubio mapu pa ne zna gdje bi krenuo.?Čak sam vidjela i jednog čovjeka, koji je tu svakog jutra. Kažu da je beskućnik, no znam da ima dom.On luta ulicama iznova i iznova. Skuplja preostale mrvice od hrane koja je završila u kontejnerima.Vrati se svojoj kući i onda opet hoda, dok se smjenjuju dan i noć. Živi u nekom svom svijetu.
Često ga vidim kako čita novine. Ponekad kupi sebi nešto od hrane, ako se nađe neki dobar čovjek pa mu da nešto novaca. Ne, on ne prosi,već mu ljudi iz nekog sažaljenja pomognu. Kišobran gotovo uvijek nosi sa sobom. Prati ga i jedan pas lutalica. Našle se dvije nezbrinute duše, pa lutaju. Jedan čovjek i životinja. Razumiju se bolje nego dva čovjeka. Ponekad zastane i pogleda u ljude koji prolaze pored njega. Rijetko kad govori, a i kad nešto kaže, ne kaže razgovjetno. Prođe i našom ulicom, umoran od životnih lutanja, besciljne potrage i pogleda upućenih ka njemu.Odjeća koju nosi je dotrajala, cipele isto.Rekoše da je bio vrijedan momak i učio visoke škole. Pričaju razne priče, o tome šta se sa njim dogodilo pa je odlučio da luta gradovima. Ljudi, kao ljudi preuveličavaju, dodaju i konstruišu  njegovu priču. Koju zapravo on sam najbolje zna, a o kojoj nikome ne govori. Gledam kako jede bajat hljeb i pije vodu iz flaše, baš kao i jučer. I to je ista scena, ja sigurno sanjam.?
Dok čekam autobus koji kasni nekoliko minuta, odlazim u prodavnicu, da kupim neko voće.Baš kao i prethodnog dana vidim kako stoji nekoliko ljudi i među njima i jedan stariji gospodin.
Gleda on prema voću dok ja pogledom tražim koje je voće svježe. Nakon par sekundi mi reče:Koje god da odabereš vjeruj da će na polici ostati ono najbolje! Nasmijem se i prepustim red gospodinu. Rekoh:Izvolite Vi prvi odaberite.
Uzima gospodin kesu u ruke, uzima voće sa police i taman da ga stavi u kesu voće mu padne na pod. Pogleda on u kesu, pa u voće. Svi mi koji smo bili prisutni očekujemo reakciju.Gospodin podignu glavu i njegovo lice se raširi u topao osmjeh  a onda se nasmija od srca.
Uzme novu kesu i vrati voće u nju, pa sve to stavi u korpu i nastavi svoj put dalje prema kasi.
Izlazim iz prodavnice, vidim putnike kako ulaze u autobus. Još mi treba samo da ne stignem, pa ću pješice do posla. Podsvijest se buni, ja je sputavam, tako što laganim koracima idem ka autobusu, a podsvijest trči. Neka trči, moja svijest zna da ću stići na vrijeme.U autobusu na radiju čujem istu pjesmu kao i kod kuće. Šta je ovo, pitam sebe? Gdje god da krenem ista me pjesma prati.
Stižem na vrijeme na posao. I tu se ponavlja dan. Identičan onom jučerašnjem.
Vidim da nemam izbora osim da taj dan pustim da ide svojim tokom.
Dolazim sa posla kući, upalim radio i znate već ista pjesma dopire iz tog uređaja.
Ručam ja tako, pjesma i dalje ide na radiju.Da ugasim, možda se promijeni pjesma!? Neka stoji.
Odmorim malo.Onda odlučim da idem prošetati. Zaputim se ulicom koja je poput šetališta.Sa jedne strane se nalazi drvoredi sa druge su kuće. Prolaze ljudi pozdravljam, oni otpozdravljaju i obrnuto.
Idem ja tako i ugledam jednu gospođu koju inače sretnem svaku večer, kad šetam.Uvijek je obučena u svom prepoznatlijvom stilu. Ide lagano ulicom posmatra oko sebe gleda u nebo i zvijezde. Baš kao i prethodno veče, obukla je haljinu pastelnih boja sa cvjetnim uzorkom i elegantne sandale.U ruci drži pismo tašnu. Nigdje ne žuri već ide  polako. Zaista je ne svakidašnja osoba koju rijetko čovjek može sresti. Pretežno šeta sama, to veče ju je pratio jedan pas lutalica. No čim je čuo dječji smjeh uputio se ka djeci, koja inače brinu o njemu. Šetam ja tako, u mislima prelistavam dan koji ponavljam, i sve ljude koje sam srela u toku tog dana. Kad da čovjek ne vjeruje čujem, kako iz jedne od kuća dopire dobro mi znana melodija i riječi pjesme. Nosi lagani povjetarac pjesmu ka meni. Pogađate,opet me pjesma prati. Sad sam sigurna da je slušam iznova iz nekog razloga. Dolazim kući, i idem da spavam. Bio je ovo beskrajan dan, nije ni čudo kad ga ponavljam već drugi put. Kad se ujutro probudim upaliću radio i ako čujem istu pjesmu onda stvarno ne znam gdje bi i šta bi? Polako tonem u san, dok čujem kazaljke kako otkucavaju ponoć. Svanjiva jutro, dopiru zrake sunca kroz moje prozore, alarm me budi iz sna. Ustajem, upalim radio i čujem, drugu pjesmu.
Onda shvatim da su svi dani na neki način ponavljanje onih prethodnih. A opet na neki neobičan način su jedinstveni. Taj dan mi se ponovio jer sam trebala nešto naučiti. Ključ je bio u ljudima koje sam srela. Da to je ono troje ljudi koji su se izdvajali od drugih.
Lutalica, mi je prenio poruku da je sloboda pravo svakog čovjeka bez obzira koliko si drugačiji i da nakon lutanja čovjek nađe svoj put.
Čovjek iz prodavnice, je prenio poruku da ne treba dozvoliti da sitnice čovjeku mjenaju dan, već ih treba prihvatiti sa osmjehom na licu, ne trošiti vrijeme na neke manje važne stvari ,već to vrijeme iskoristiti za nešto bolje!
Gospođa koju sam srela u šetnji je prenijela poruku da kroz život treba ići polako, gledati svijet u vedrim bojama.
A pjesma, koju sam slušala ona je za svakog ko je sluša drugačija i drugačiju poruku nosi. Reče čovjek koji je istu napisao!
Poslušajte tu pjesmu, vjerujte mnogo tog govori! Riječ je o pjesmi grupe Pink Floyd: Wish you Were Here!Snimak je preuzet sa You Tube-a!
Dani se ponavljaju, iako, svaki na njemu svojstven način, a godine, one idu poput rijeke teku!
Poruka posta:Ljude koje sretnemo u životu, sretnemo sa razlogom.Tu su da nam prenesu poruku. Ako shvatimo poruku, nećemo ih sretati, ili pak hoćemo ako treba da nas podsjete na lekciju koju smo naučili, a sa vremenom zaboravili.? Ili ćemo ih sretati sve dok ne naučimo lekciju?Kad je naučimo, onda idemo dalje prema novim danima i novim lekcijama!
Veliki pozdrav svima i ne ponavljajte dane, a ako se i ponavljaju naučite lekciju i novi dan će doći sa nekom novom porukom!


Ljudi nisu etikete, oni su ljudi

Ponekad tužna, ponekad sa osmjehom na licu. Ponekad sretna, ponekad sjetna. Slijed nadasve logičan, a opet za druge sam čovjek neobičan. ...