subota, 20. veljače 2016.

Čovjek sa pjeskom u rukama igra, igru leptira

U ime starih pobjeda, igre leptira, sa pijeskom u rukama. Ti nosiš teret godina,iz prošlih vremena.
Vrijeme se mjeri pomoću pješčanog sata, ključeva ima mnogo! Pitanje je koji je pravi i otvara vrata?
U inat svima ideš ka novoj pobjedi. Čovječe na trenutak zastani!
Pravila igre postoje, mijenjaju se sa vremena na vrijeme. Ti odavno nisi stazama ovim prošao.
Igra leptira nije kao prije. Noću će ti baklje osvijetliti put. Ne postoji mapa koja te, kao prije vodi do odredišta,već se vodiš logikom. Danju nema vremena za odmor, već iznova imaš nove zagonetke.
Kad ti pijesak počne nestajati sa dlanova, doletiće leptir i igra počinje.
Želim ti sreću čovječe!
Novembarski dan suncem obasjan, rekoh ti ništa nije kao prije. Sad već snjegovi treba da veju.
Na vinovoj lozi par grozdova stoji i prkosi zimi. Pijesak ti odlazi sa dlanova, leptir dolazi i igra počinje. Sletio je na vinovu lozu. Slike nastaju u nizu. Leptir stoji, raširio krila i uživa u ljepoti dana.
Ne zastajkuj i ne troši vrijeme, leptir zna kako da ti odvuče pažnju.Više ti ne smijem ništa govoriti,sve ćeš na putu saznati.
No vrijeme je da kreneš, dug put te čeka! Ponesi sa sobom ranac i sve što ti treba. Na putu ćeš oskudijevati u mnogočemu. Dobro razmisli o svakom potezu jer od svakog tvoga poteza zavisi rezultat tvoje igre. Jedna važna stvar koju ti trebam reći je ta da, ovaj leptir pripada tebi i sa tobom će putovati. Krenuli su čovjek i leptir na to putovanje zvano igra. Pješčani sat se pokrenuo, vrijeme će isteći onog trenutka kad se sat preokrene i ponovo iscuri vrijeme.
Leptir i čovjek krenuše u nepoznate pustolovine, ja ih pratim da im pomognem iako to neće znati.
Na tom putu ih čeka mnogo prepreka i svaku treba savladati i izaći mudriji iz svake od njih.
To je jedini način kako se u igri leptira možeš snaći.
Čovjek i leptir odoše svojim putem. Od zagonetke do zagonetke,rješenja su bila dobro skrivena.
Čovjek je logikom dolazio da odgovora. Leptir ga je pratio danima. No snjegovi su počeli i leptir je odletio. Kako su snjegovi zavejali tragove čovjeku se već bilo poprilično teško snaći.
Zalihe hrane i vode su bile pri kraju. Te je pokušavao naći neku seosku kuću,gdje bi se malo ogrijao i okrijepio. Tada bi mu dobrodošla domaća juhica. No sa druge strane čekali su ga zadaci koje je bez da zaostaje trebalo riješiti. Snaga je već bila na rezervi. Kad se vratiš u igru leptira, pogotovo nakon toliko godina, onda se ne odustaje. Govorio je sam sebi, ne bi li se ohrabrio. No kao za inat kuće ni na vidiku. Postojalo je sve hladnije,baklja je dogorijevala a noć se bližila.Već prilično izmoren htio je pronaći bilo kakav zaklon. U jednom trenutku vidio je svijetlo koje mu se približava. U mraku nije mogao razaznati, no kako mu se svijetlost približavala vidio je starca sa fenjerom u ruci.
Mogao sam i pretpostaviti, prozbori starac! Koliko li ću vas sresti tokom godina-upita starac čovjeka?
Izvinite, kako znate ko sam? Ne znam ko si, ali znam da učestvuješ u igri leptira!
Ta po čemu ste me prepoznali? Sve do jednog nađoše mi se na putu, baš na ovom mjestu, gdje sad stojimo. Znači li to da je ovaj put pravi i da sam na pravom tragu?
Šta znači pravi put, sinko moj?! Puteva je mnogo, svaka mapa vodi na drugačije odredište.
Pustimo mi pitanja na ovoj hladnoći, doći će odgovori sami, vidjećeš.
Idemo mi kod mene u kuću da se ugriješ i nešto prezalogajiš, vidim po tebi da ti treba odmora.
Ne brini za dalji put, sve se stići može.Starac je primio čovjeka u kuću i ugostio ga poput najbližeg rođaka. Zamolio ga je da prenoći, jer bi moglo biti i mećave, pa nije dobro ovim putevima ići.
Čovjek pristade. Do duboko u noć, razgovaraše,sve dok vatra ne dogori. Idi sinko odspavaj,  ja ću paziti na vatru noćas će biti hladna noć. Ujutro, kad čovjek ustade na stolu ga čekaše topli doručak.
Ti si dobro odspavao. Pripremio sam ti doručak.Vrijeme je da kreneš nazad. Kako nazad - upita starca? Ova kuća je odredište do kog si trebao doći. Da si se oglušio o moju molbu i nastavio dalje put, izgubio bi u igri leptira. Ali i prije sam igrao, igru i nikad nisam bio na ovom mjestu?
Ti si mislio da si pobjednik, a zapravo si uvijek išao u krug. Zato si se i vratio. Da bi iznova sve prošao, ali ovaj put si odabrao drugačiji način. Zato si konačno i od istinski pobijedio.
Ništa mu nije bilo jasno, te je iznova postavljao pitanja. Sinko ne postavljaj pitanja na koja odgovori ne postoje! Kad bi ti odgovorio na njih, igra leptira bi bila otkrivena. Sam ćeš u povratku odgovore saznati. Bez prigovora, čovjek je doručkovao. Pozdravio se sa starcom, pritom se zahvalio na svom dobru, što je učinio za njega. Stavio ranac na leđa i krenuo nazad istim putem. Zagonetke postadoše lakše i poput mutne vode što bi, sve mu se u bistri izvor pretvori.Snijeg prestade padati i dođe proljeće.Tada čovjek razumi mudre riječi starca i odgovori dođoše sami, bez postavljenih pitanja.
Kad stizaše na mjesto sa kog je krenuo na put, na rame mu sleti onaj isti leptir. Samo njemu ne bi isti, već još ljepši. To je odgovor koji je tražio. Cijelo vrijeme taj čovjek živješe u ljušturi gdje leptir biva, prije no što izađe u svijet. Sad je poput leptira slobodan, izašao je iz ljušture!
Slike koje slijede nastale su zaista jednog novembarskog dana. Stvarno je doletio leptir na vinovu lozu i sletio na preostale grozdove. Jedan sat je letio sa grozda na grozd i pričao priču o igri leptira.
On mi je ispričao priču o igri leptira, ja zapisala i prenosim je Vama!
Do sljedeće avanture:Veliki pozdrav čitaoci!








četvrtak, 11. veljače 2016.

Komplikovana jednostavnost

Hladno je, hladno ove noći. Ruke su mi u džepovima starog kaputa.
Koji noćas samnom luta. Ulična svjetiljka sa sjenom od mjeseca. Stojim pored nje i pričam vam priču. Gledam prema prozoru,pored kojeg stoje čovjek i žena, u magli vremena.
Pitate se ko sam? Ja sam sakupljač uspomena.
Odsjaj svjetiljke u prozoru, ja sam u prolazu.
Sretnete me ponekad.
Hladno i sve hladnije postaje no pričaću vam dalje, izlaze iz zgrade dvoje, drže se za ruke.
To su taj isti čovjek i ista žena u magli vremena.
Grije ih ljubav u ovoj hladnoj noći.
Ključ u džepu mom stoji, on zna kad sam otišla,a ja,ja godine ne brojim. Putujem sama.
Došla sam ovdje da se podsjetim da na ovu adresu ne treba da se vratim. Znam da je sve isto i da se ništa promijenilo nije. Znam zato se ne vraćam.
Slušam tu djevojku i pitam se zašto to sve meni govori? Onda, kao da mi misli čita sama mi odgovori. Vaš zadatak je da zapišete moje riječi i da knjigu objavite. Uzimam papire i olovku, pritom se pitam kako ona zna da ih u torbi imam ja? Kako zna, da skupljam priče? Ne pitam dalje, već pišem svaku izgovorenu riječ. Slobodno pišite i moje ime ja se ne skrivam.
Ulica se nije promijenila nakon godina. Znate ne brojim godine, jer ne volim brojeve. Kad bi brojala onda bi znala kako vrijeme leti i sve propuštene prilike i neprilike bi kao podsjetnik stvarale ograničenja. Ne nosim sat, ne znam ni koliko je sati? Mene sunce i mjesec vode. Zora me budi, zvijezde uspavaju. Kofer, koji nosi jedina je imovina koju ima. Živi pod vedrim nebom i spava pod oblacima. Izrađuje unikatne radove i slike, tako skupi nešto novaca, za hranu i ponekad prespava u nekom od prenoćišta. Počinje da priča o njemu.Voljeli su se i zajedno gradili snove, u stvarnost ih pretvarali. A onda kako to inače i biva, nastavlja priču ona, prostor postane mali za dvoje a iste je veličine. Onda dođe vrijeme da neko spakuje kofere i ostavi prostor onom drugome.
Ona je bila ta koja je otišla. Nije lako odlučila, ali da je ostala sjena bi postala.
Za njega i mene nije bilo vrijeme, niti biti može. Kad sam krenula vidjela sam blagi osmjeh na njegovom licu, znala sam da je shvatio poruku moje odluke.
I idemo istim putem, jer živimo na istoj planeti ,samo su nam različiti pravci i smjerovi.
Nemam šta da ti dodam o  njemu i meni, mi pripadamo uspomeni. Bez drame i nježnih riječi a bilo je svega.Volim ga i dalje ali svakog od nas vrijeme na nove puteve šalje.On iznova voli, vidjeli ste i sami. Ja, ja putujem i vjerujem u novu ljubav, znam da će doći. Ne brojim dane, jer znaš da brojeve ne volim. Kad se pojavi neko, poseban prestaću da lutam, jer to će biti znak  koji će me dalje voditi ka nekom toplom domu i porodici.Vidite li onu kuću, na kraju ulice? Da, odgovorih! Sav prilog od knjige, prosljedite na tu adresu.Tu u toj kući žive djeca, koja nemaju svoj dom. Želim da budu srećna i da imaju sve što im treba. Pruža mi papir na kom piše adresa. Ne pitam, jer znam da ne voli pitanja ,baš kao ni brojeve.Vrijeme je da krenem dalje. Vidjećemo se nekad. I zapamti ovo je poruka koju ćeš napisati na kraju knjige:"Ljubav je tanana riječ, osjetljiva baš poput čovjeka. Ljubav je komplikovana jednostavnost!"
Ja sam u prolazu vremena, sakupljač uspomena, ti si hroničar. Zato smo se i sreli. Ja da pričam, ti da zapišeš. Dvoje mladih se vraća iz šetnje, drže se za ruke i vole se,vidi se.Vidjeh da joj nije lako, čak i suza se zaiskri u oku i krenu niz lice, ali se zaledi, valjda od hladnoće ove noći.?
Vidiš naša ljubav nije trajala, ona djevojka je za njega. Dobro je što  naša ljubav ima svoju priču i od nje knjiga će nastati, sreću djeci donijeti.Vidimo se. Niz ulicu laganim koracima, dok škripi snijeg pod nogama svoja lutanja nastavlja dalje, ta neobična djevojka.
Ja odlazim sa pregršt papira dalje, mislim u sebi i tiho kažem: "Hladno je ove noći, ne nije to od zime,već od hladnoće u ljudskim srcima, no uvijek ima zrno dobrote da ljude ugrije i led otopi!"
Da ljudi, vjerujte, ima još ljubavi!
Želim, onima koji vole, da vole i dalje. Onima koji su sami da ne budu sami. Onima koji lutaju da cilj pronađu! Onima koji ne znaju voljeti, želim da nauče!
Napravila sam kreativni rad, za sve koji vole i koji će voljeti!
Do sljedeće priče:Veliki pozdrav!

srijeda, 3. veljače 2016.

Hartija, kao zvijezda vodlija

U pjesmama zapisana riječima, scenarist i režiser filmova. U ljudima tu oko nas postoji.
Sve manje je ima, mijenja oblik,boju ali je tu.Tu je ako bolje pogledaš, ako oslušneš i osjetiš?
Poput povjetarca, poput pera tu je.Vidim je iako mi se čini da iščezava a treba je biti sve više i više.
Pokreće ljude ,osmjeh na lice im izmami, ponekad i suze niz lice pusti.
Neki ka njoj idu, neki od nje bježe a neki, neki je traže.Traže već godinama, a tu je u njima samima.
Smjer u više pravaca, zvijezda vodilja naših koraka. U više oblika ,a jednakog značenja.
Skupljam u torbu na papirima. napisana zapažanja, tog dana u godini i svakog dana prije i poslije.
Pogađate riječ je o ljubavi! A taj dan, kad svi vole, kad svi jure i žure da nešto nađu i pronađu, da ljubav izjave i pokažu. Da je poput pečata poklonom osiguraju. Šta je sa danima prije i poslije tog dana?
Ti dani su kolotečina, navike u navici. Taj dan zaljubljenih sve je u crvenoj boji gdje god pođeš i dođeš. Srca, bonbonjere, stihovi i riječi, obećanja. Trenutci lagane iluzije, koja se u ponoć razbije jer poslije ponoći čarolija nestane.Volite, ne budite zaljubljeni,(zaluđeni).
Zapravo ne bih pisala o onima koji vole, oni vole pa vole. Na svoje načine, imaju svoje razloge.
Pišem o onima koji su sami u tami a svijetlost bi da gledaju samo onog nekog nemaju.
Skriveni od vremena u hladnim jutrima, toplim danima, samotnim noćima. Prašina na hartiji ljubavi.
Slova ne pišu jer, jer nemaju šta da kažu. Olovka srcem svojim ne piše, kad srce čovjeka samo je.
Olovka ne može da opiše kako je kad si sam. Riječi ne postoje da opišu i da slikama prenesu tu samoću. Sami sebi govore: Možda je tu negdje i doći će?
Pojaviće se iza ugla kad najmanje očekujem. I onda kažem: Nemam čarobni štapić, pa da čudom nekim učinim da nitko, ali baš nitko ne bude sam.
Još malo i taj dan poseban, zaljubljeni će gradom hoditi. Njima je lijepo i oni neće vidjeti, one koji su sami na svijetlu a žive u tami potrage. A nakon komercijalnih iluzija, zaljubljeni se na staro vraćaju
Zapravo važnost i poentu tog dana jedino kroz iluziju gledaju. A onu stvarnu  i ne poznaju.
Stvarna važnost tog dana je da svaki dan treba biti u okviru tog dana.
Probudite se ljudi, zavrtite krug vremena, oni koji vole neka dobro gledaju. Oni koji, onog nekog nemaju neka traže i ne odustaju. Ljubav je sve što nas okružuje, ona je prihvatanje ,bezuslovno.
One koje volite, volite onakve kakvi jesu, ne volite ono što ste naslikali u svom egu pa biste projektovali na tu osobu. Ne stvarajte od ljubavi zabludu. Nekad je jednostavno, nekad nije.
Lijepo je voljeti nekog, biti slobodan, a ne u ropstvu živjeti.
Ne pitajte one koji su sami, zašto su sami? Pustite ih, ako im već ne možete ili ne želite pomoći.
Pustite da svojim koracima idu. Znam da možemo promijeniti mnogo tog kad bi htjeli?
Pokrećem i okrećem projekt kao i obično i ne odustajem. Kad budete gradom išli, zagrljeni, zaljubljeni i nosili poklon onom nekom, hajde taj dan vas dvoje učinite dobro dijelo.
Pronađite nekog kog znate a da je sam i pokušajte pronaći još nekog ko je sam?! Upoznajte ih i možda se čudo desi?
Komplikovano je, ali izvedivo znam!
Poruka posta: Ljubav u nama, ljubav oko nas, kao pjesma, kao lijepa riječ, razumijevanje i trajanje!
Ovo je slika i prilika poruke i projekta. Kreativni rad, nastao od bonbonjere, dvije riječi veoma važne, dvoje zaljubljenih i prenosi poruku ne tako glasnu,ali veoma jasnu!
Do sljedeće priče:Pomozite nekom!Veliki pozdrav!