četvrtak, 24. ožujka 2016.

Slike u prizmi boja! Koja je tvoja?

Jeste budni ljudi? Stiglo je proljeće.Dobro ima i kiše, ali sunce se nekako kroz oblake pojavi.
Nekako mi se čini kao da je sve oko nas prizma, kroz koju se uz pomoć svjetlosti prelamaju boje. Kapi kiše ih razliju.Tako rukama poput kista možeš slikati, slike.Na rukama ostaju boje.
Kad ruke staviš na kišu boje nestaju.Kakve boje koristite tako se osjećate dok slikate.
Slika koja nastane,predstavlja Vas. Slikaš mislima koje ruke vode. Jedna takva slika doputovala je mislima ka meni. Slikaću Vam je riječima, a onda na kraju posta biće i prava slika.
Idem kroz grad, prvi dan proljeća. Na voćkama prvi cvijetovi i već mirišu.Lagani vjetar ih pozdravlja.Pozdravljam ih i ja. Kažem: Proljeće, Dobro nam došlo! Zeleni se trava, sve se budi,a imalo je mnogo vremena da spava.Boje, konačno se po prizmi razljevaju boje. Osmjesi na licima, ljudi pozdravljaju. Kao da su se i sami iz zimskog sna probudili? Plešemo po proljetnom danu, u ritmu vremena. Negdje iz daljine dopire muzika, koju priroda stvara i vrata nam otvara.Skupljam djelić po djelić te ljepote i pretvoriću ih u sliku. Pogledah na dlan i vidjeh bubamaru. Zastadoh i zamislih želju i ona odleti. Krenuh dalje sa osmjehom na licu. Idem i upijam svaku poruku koju mi priroda šalje.
Dolazim do jedne kućice koja je obrasla drvećem na kom ima, već mnoštvo zelenih listova.Cvijetovi su procvjetali u vrtu koji je uređen. Mala drvena kapija na kojoj se nalazi katanac. Pitam se živi li tu neko? Vrata kuće,( tog trenutka) otvara jedna bakica.U ruci nosi drvenu košaru.Uzima ključ i otvara, vrata kapije.To je starica koja prodaje na tržnici cvijeće.Živi sama kažu da po zimi i ljetu,(bilo koje da je godišnje doba)ona sjedi na stepenicama i prodaje visibabe. Za poneki dinar,tek da ima za hranu.Ne,ona ne prosi,ne traži milostinju.Ona sjedi i prodaje cvijeće koje je svojim staračkim rukama ubrala u obližnjoj šumi.Gledam u nju i suze mi krenuše niz lice.Po prizmi se razlijevaju boje od kapi kiše, na trenutak sve postaje tiše.Voljela bi da bakica živi bolje da umjesto sivila u njenom životu se pojave boje.Svakom ko kupi cvijeće kaže Hvala.Gledam u nju i te tople oči i odjednom mi se stvori slika kako je svojim rukama cvijeće brala.Gledam kako ljudi prolaze i ne gledaju,tek rijetki zastanu i kupe cvijeće.Jedan mladić joj ostavi novca..Baka mu reče:Uzmi dijete cvijeće, uzmi šta bilo od ovog što prodajem.!Neka bako, prodajte ga nekom drugom! Hvala ti dijete, reče starica.
Ljudi prolaze ona i dalje sjedi. Jeste li budni ljudi,vidite li da je stiglo proljeće?Pored boja postoje i kapi kiše koje te boje razliju.Naslikajte sliku i dodajte malo boje u živote drugih ljudi. Otjerajte kapi kiše, Suncem ga zamijenite,pravo je vrijeme da nešto promijenite.
Koga god sretnete u prizmi boja,on ima poruku za Vas.Poželjela sam baki zdravlje i svako dobro.Ponijela sam u mislima tu sliku. Razumjela sam poruku koju mi je baka poslala.Ispisala sam je na prizmi i ponijela sa sobom. Krenula sam kući,sa osmjehom, jer vjerujem da osmjeh dobru poruku šalje i da će baki neko pomoći, ja vjerujem i dalje.Mnogo je ljudi koje sretnemo na ulici,na tržnici u prolazu,kako zarađuju za hljeb.Kad to vidim,pomognem kako mogu.Njima mnogo znači, i topla i lijepa riječ,osmjeh,podrška.Oni ništa ne traže,već svojim rukama zarade za hljeb.
Takvih ljudi ima mnogo.Kad prođete, zastanite na trenutak, razumite, ako možete pomozite!?
Samo nemojte tek tako proći!Krenula sam kući sa mnogo boja,koje ću kapima vode, rukama stopiti u jednu sliku.Stiglo je proljeće,budite se ljudi.Vani na zraku je bolje.Zamijenite zidove i tišinu,zvukovima prirode,izađite i nađite put slobode.Oslobodite se zidova i kiše,Sunce neka sija sve više i više. Dobro dijelo učinite,nekom dan promijenite.Sivilo bojama zamijenite!Slike su u prizmi boja,koja je tvoja?
Poruka posta:Bojama slike stvorite,kroz prizme vremena!
I osmjeh na lice!
Do sljedeće priče:Veliki pozdrav čitaoci!
Na slici dolje je kreativni rad, nastao inspirisan jednim proljećnim danom.Potreban materijal za izradu:Jedna plastična kutijica,papir u boji,ljepilo i makaze.Napravite neku svoju sliku inspirisanu proljećom!





ponedjeljak, 14. ožujka 2016.

Razumi tišinom, bez riječi

Kad jutrom otvoriš prozore, dok drugi spavaju i sanjaju. Kad pogled uputiš ka daljinama, a sunce proviruje iza oblaka. Kad uhvatiš kap rose na dlanu i osjetiš miris proljeća u stanu. Tada pogledaš  i vidiš stijene. Čovjek na stijeni stoji, ne čeka brodove ni davno prošle vozove. Ne čeka ljubav da dođe, ni dan, da tek onako prođe. On ćuti, pogled njegov baš poput tvoga u daljine seže.
Prolaze ljudi i pitaju ga: Da li je dobro, koga čeka i traži li nekoga? On ćuti i dalje, nikom ne odgovara.
Ljudi produže i nastave svoj put. Čovjek stoji potpuno miran ni traga od pokreta ni odraza bilo čega na licu. Ne možeš pročitati u njegovim očima šta osjeća? Odlazim iz stana ulicama, idem pravo ka stijenama. Dolazim i stajem pored čovjeka. Zaista onako je kako iz daljine izgleda. Slika bez riječi. No vidiš u dubini tih očiju nešto što opisuje njega kao osobu.Vidiš mu sjetu i da je izgubljen kao dijete kad zaluta pa ne zna kući da se vrati.Vidim da bi sa usana riječi potekle i da bi mnogo tog rekle. Ali zastane kad osjeti da reći ne treba ništa. On samo ćuti i pušta da drugi misle šta god hoće. On ćuti i neće da progovori. Pružam ruku ka njegovoj ruci  on i dalje ćuti. No pruža ruku ka mojoj ruci, a pogled ostaje i dalje u daljinama.Tu, tu na stijenama. Ruka u ruci,razumije ono što neko ne umije .Ruka u ruci će da pokaže što riječ sa usana ne može da kaže. Ćutimo zajedno. Razumijemo tišinu u sebi, rekli bi nešto ali ipak bolje ne bi. Ptice nebom lete, slobodne, a mi stojimo i gledamo let pod vedrim nebom. Bez riječi, osmjeha i suza,u tišini i ljepoti koja nas okružuje. Još nekoliko ljudi se pridružuje i drže se za ruke. On ćuti i dalje, ne mogu da pročitam šta osjeća u sebi, ipak pitala ga ništa ne bi. Razumijem da bi radije ćutao. Puštam vrijeme da ide, ruka u ruci ostaje. Ništa nismo rekli jedno drugome, ali se razumijemo. Možda tako jedino komunicirati umijemo. Pada noć i svjetla se gase ljudi već tonu u san. Mi stojimo i čekamo novi dan.U osvit zore kad ljudi otvore prozore i pogledaju u daljine,vidjeće čovjeka i ženu kako stoje na stijenama već mnogo vremena. I pitaće ista pitanja, a neće gledati i osjetiti ljepotu svitanja.Vidjeh mu blagi osmjeh na licu i smatrah to kao vrijednu sitnicu.
Osmjehnu se i ja tek da zna da ga razumijem.On neće reći zašto tu stoji ako ga pitam!? Odlučim da pustim njegovu ruku i krenem ka svome domu. No u tom trenutku on uhvati ruku jače ,kao da ne želi da me pusti. Bez riječi ipak povukoh ruku ka sebi. Mahnuh mu.Vidjeh da niz lice suza mu krenu.
Okrenuh se i pođoh bez riječi jedne da mu kažem. Ako progovorim onda mu ne pomažem, naprotiv onda mu odmažem. Odlazim i ćutim, kao i on. Razumijem kako mu je, tako je i meni. No riječi bi bile suvišne i pokvarile bi sve, znam, jer nekad ćutanjem više kažemo. Bolje je, znam bolje je, da put svoj nastavim.On je ostao da stoji na stijeni, taj čovjek u sjeni (tako ga zovu inače) ja produžih dalje.
Kad jutrom otvorim prozore i pogledam u daljinu on tamo još stoji, tim putem ne idu  koraci moji.
Dođu i prođu vozovi, ruka u ruci ostaje sve dok traje dan, a onda kad noć dođe toneš u san. Ujutro mi se čini da sam samo sanjala.? Znam da nisam. Nikad dosad se nismo sreli, jedno drugom smo nešto reći htjeli i rekli smo mnogo toga, samo bez riječi. Rekli smo ćutanjem. Osmjehom i suzom rukom u ruci, ljepotom koja nas okružuje. Rekli smo samo nas nisu razumjeli. A mi smo se u duši kao djeca smijali. Tišina i ptice u letu pogled na svijet, najljepši u zoru, miris proljeća u stanu i cvijet na prozoru.
Ponekad sjećanja dozovu te trenutke sreće, mi smo razumjeli oni možda neće!?
Zaista mi se u stvarnosti nismo možda ni sreli, znam da bi htjeli da se sretnemo i ovaj put umjesto ćutanjem, riječima jedno drugom kažemo što mislimo i osjećamo. Ko zna možda smo nekad davno ulicom jedno pored drugog prošli, i u snu tu na stijeni smo se našli? Možda samo tamo, pravo na susret imamo? Čovječe na stijeni želim ti sreću i da osmjeh te kroz život prati, kad i ako prođeš pored mog prozora ja ću znati po koracima ću te prepoznati!? Onda ću ti reći sve jer ćutali smo ti i ja svako iz svog razloga. Ponekad ostave ljudi riječi neke koje znaju tih trenutaka da budu teške i one kroz godine traju, mi znamo kako je, oni možda ne znaju!? Ako i znaju ne priznaju,već u svojim pričama opstaju. Nama su pomogle stijene, one su upoznale tebe i mene.One su simbol vremena kad smo tišinom govorili ti i ja!
Kad se sretnemo jednog dana, znam da hoćemo, jedno drugom  ne tišinom nego riječima mnogo tog rećemo!
Kad jutrom otvorite prozore i vidite ljude možda i vaša priča zapisana negdje bude?
Ako sretnete čovjeka na stijeni javite meni, jer znam ko je čovjek taj, on je prijatelj kakav se rijetko sreće. Ako ga pitate nešto, znajte reći Vam mnogo neće ali sve što kažete razumjeće i tišinom odgovore na pitanja reći će! Do sljedeće priče:Veliki pozdrav čitaoci!
Nakon napisanog posta tražila sam pjesmu koja bi odgovarala uz priču. I onda sam čula na Tv-u pjesmu iz sad već davnih godina. Onda sam pronašla verziju te pjesme sa slikama koja se uklopila u priču. Snimak je preuzet sa Youtube-a.Pjesma se zove: Time after time. Izvođač je Cindy Lauper!






subota, 5. ožujka 2016.

Oni će ti reći Hvala, ti im reci Molim

U arhivi vremena sve je nekad bolje bilo.Bila je to stvarnost, a nije se tek snilo!Sad u arhivi vremena i ljudskih duša nastala je suša!Gdje je pjesma da nas vodi i oslobodi?Da nas oslobodi savremenih-vremenskih tokova?Gdje su pjesme što su umjetnici pisali? Pjesme što su uz gitaru dozivale sjećanja?Otvori vrata drugom čovjeku, starici, gospodinu, majci što nosi dijete u rukama, prosjaku!
Jedna djevojka je tako dok je čekala svoj red u čekaonici,stajala pored vrata i otvarala ih i zatvarala ljudima.Svi su je začuđeno gledali!Govorili su joj:"Drago dijete ti svima otvaraš i zatvaraš vrata!"
Da si svakom uzela po dinar, mnogo bi novca zaradila! Njihova reakcija na djelo djevojke je suša u arhivi duša! Djevojka bi se samo osmjehnula i nastavila po svom.Otvorila je vrata starici koja joj reče:" Nekad sam gradom išla i sve sama radila. Sad me drugi vode i pomažu mi evo ti i vrata otvaraš!U očima te bakice ogledala se neka posebna toplina. Prenijela je djevojci poruku koju je samo ona razumjela. Bila je tu i jedna majka koja je nosila dijete u rukama.Drugi su je gledali čudno, radi njene tamnije puti. Djevojka i njima otvori vrata sa osmjehom kao i svakom.Bio je tu i jedan gospodin,za njim je išao čovjek po čijem izgledu se moglo pretpostaviti da živi u skromnim uslovima. Ona nije gledala ko i kako izgleda, svima je jednako pomogla. Jedna žena koja je stajala pored nje reče joj:"Svi stigoše na red i odoše a ti stojiš i otvaraš i zatvaraš vrata!" Djevojka se samo osmjehnu. I zaista čekaonica već bi poluprazna, no ona nije za to marila.Svi bi joj rekli Hvala,ona bi rekla Molim!Njihov osmjeh i Hvala njoj su bili od neprocjenjive vrijednosti.Gledala je u te ljude,vidjela sreću,zabrinutost,sjetu i radost.I došla je na red.Vrijeme koje je izdvojila za druge je tek vrijeme koje svakako teče.Danas su svi nestrpljivi, jure i žure.Savremeni-vremenski tokovi,znam!
Ona nije stajala i gledala,ona je nešto učinila.Gest hvale vrijedan,dobro djelo, koje će biti možda zaboravljeno. No ona je učinila nešto lijepo i ništa nije očekivala zauzvrat.
Koliko danas činimo jedni za druge? A da se to ne mjeri očekivanjima i novcem?
Postoje heroji naših ulica i ovih društvenih iliti socijalnih mreža.Oni kažu da njihova dijela nisu herojstva. No znam da jesu. Kad  pomogneš da dijete ozdravi i da se ulicom čuje njegov smjeh,heroj si, vjeruj čovječe! Kad gladnom i žednom daš vode,heroj si čovječe. Kad nekom pomogneš da ima krov nad glavom,vjeruj heroj si čovječe. Kad nekom suze u osmjeh pretvoriš, heroj si!
Pritom činiš dobra djela bez očekivanja i ne mijenjaš njima druge,već mijenjaš uslove u kojim žive!
Svi bi da nas mijenjaju, vrijeme za promjene nemaju, ništa za druge ne čine a mnogo od njih očekuju!
Pusti me da gledam svijet mojim očima,ne stavljaj mi na oči naočale tvojih pogleda!
Pusti me da pišem pjesme mojim riječima,ne briši ih gumicom.Ne dopisuj nove, to nisam ja!
Pusti me da pomažem drugima, onako kako znam!
Ne mijenjaj me čovječe,ne mijenjam ni tebe ja!
Nije suša u arhivi ljudskih duša,ima izvora u ljudskim dušama.Teku polako, pomažu drugima i kad nije lako. Ima empatije, vidim je u ovom vremenu sada!
Pojaviće se heroji i činiće dobra dijela bez očekivanja,biće to stvarnost,a ne umjetnička snivanja!
Nestaće u arhivi duše, suše, jer dobra dijela zidove ruše.
Doći će vremena bolja, umjesto zidova biće zelena polja! Doćiće dani bolji, svako će činiti dobro i znaće da voli.Tako je nekad bilo, a nije se tek snilo. Kad prođeš ulicom i ulični svirač na gitari svira pjesme, što su umjetnici pisali sjeti se!Kako je nekad bilo, to nekad, u arhivi vremena stoji,a ti ?Ti vjeruj da doćiće dani bolji! Pjesma će naći put što zidove pomjera za nova dobra djela. Ponesi taj trenutak sa sobom dobro čini i voli!
Kako kroz ovu priču sve se stihovima vodi Oni će reći Hvala ti reci Molim!
Post je bio napisan i objavljen ,greškom je obrisan! Kako se ova situacija ponovila i u jednom od prošlih postova, shvatih da ponovo trebam pisati jer je očigledno nešto važno trebalo dopisati!?
Ova priča je poruka, ne način da te mijenjam! Da ovo je poruka, kako ćeš i šta ćeš, za druge dobro učiniti tvoja je odluka!
Poruka posta:"Činimo dobra djela,ne da bi druge mijenjali,već da bi ovaj svijet ljepšim za sve učinili!"
Kako se bliži "Dan Žena "napravila sam jedan kreativni rad koji je povezan i sa temom o kojoj sam pisala.
Sretan Dan Žena svim ženama!Veliki pozdrav čitaoci!