subota, 30. travnja 2016.

Vjetrovi sjevera

Kad tišina progovori, sa usana, kad riječi krenu. Riječi što skrivene su bile u duši, tamo negdje u dubinama ljudskih osjećanja. Gdje rijetko kad svratimo. Tamo stanuje tek paučina.
Tada shvatimo da lutamo godinama, a cijelo vrijeme pred nama odgovori sami šapuću.
Šapat, poput tišine, vjetrovi sjevera pojačaju njegov zvuk. Melodija koju naša duša poznaje.
U kojoj galaksiji živimo? Kao kapetani brodova plovimo, zvjezdanim stazama.
Nepoznato u poznatom, izgubljeno u nađenom. Da, to smo sve mi!
Lutamo, o lutamo, kroz prostore, kroz ova vremena. Tragovima, što su nam poznati. Posute mrvice na putu, tragovi koji vode do cilja. Cilj, imamo li cilj? Imamo, no do tog cilja staze više puta prolazimo.
Umorni od lutanja, od traženja, jedno te isto, pa ispočetka. Izuzetak do izuzetka.
Zvuče kao monotonija ispisane rečenice, no okrećem kormilo broda ka drugim zvjezdanim stazama.
Izlazim, idem vani. Doviđenja ponavljani dani. Utrošeno vrijeme, na beznačajne teme, doviđenja i tebi. Ne, ne vraćam se više tamo, neka hvala ne bi. Uvijek ista pitanja isti odgovori, znam ih napamet. Kao da sam u školi i učim jednu te istu lekciju. Onda tu lekciju iznova prepričavam i ona se memoriše.
I  vraća se svakodnevno. Budi i uspava, prati me, gdje god da se nalazim!? Vjerni drug, kao da je sjena, moje sjene. Uvijek je tu u blizini mene. Neće, pa neće da ode, da na neki drugi put okrene, ne ona je tu tik uz mene. Pokušah pobjeći, ne vrijedi ona me vjerno slijedi.
Tako jednog jutra, kad krenuh niz ulicu ne vidjeh moje sjene, sjenu. Ih nemoguće da je nestala u trenu!? Ta već me godinama prati i slijedi, pokušala sam je se riješiti ali ne vrijedi. Sigurno se negdje skriva poput djeteta i pojaviće se svakog trenutka.? No idem ti ja tako, već dosta puta prešla, gle zaista ovo jutro nije, kao vjerni pratilac došla! Onda shvatih, riješih se nje tek kad je prihvatih!
I dalje monotono rečenice zvuče, navika ponavljanja godina. Nazvala bih to važnim zadatkom za riješiti. Kako zapetljani čvor, možeš otpetljati? Što sami zapetljamo, to sami treba da otpetljamo.
Zelene doline, sunce koje sija, i nebo plavo. Trag u beskraju boja, ljepota dana i riječi sa usana.
Riječi, što dugo su skrivane bile, poput izvora teku. Slivaju se niz litice i pretvaraju u rijeku.
Leptir na dlanu, cvijet u kosi, sjeverac daljinama nosi, osjećanja skrivena. Osmjeh na licima ljudi.
Plešem po prašini, u tišini. Poslaću ti riječi, kao melodiju. Putovaće sa usana ka tebi, daleki put prećiće. Znaćeš sve kad doputuju reći će ih tebi. Dolaze ti na adresu, pokucaće ti na vrata. Ti otvori, a riječi će same da ti kažu i znaćeš sve. Prošle su godine, i konačno su riječi paučinu sklonile.
U dubini duše skrivene su bile, tišinom noći, većinom u samoći su ćutale.
Ne pitaj više pitanja na koja odgovore ti šaljem, jer idem dalje, ne odustajem.
Kad i tebi tišina dođe, nemoj ćutati, prihvati je samo i put nastavi.
Obično je ćutanje razdaljina među ljudima. Ljudi ćutanje je bijeg od ljubavi. Ne dozvolite da tišina pobjedi osjećanja. Volite iskreno, onako kako treba. Ponekad ćutimo jedni od drugih, jer tako nekako nam dođe. Minute se pretvaraju u sate, sati u dane, dani u godine. Onda tu tišinu prekinemo i opet nastavimo. Samo od tog trenutka ćutanja, tišina je saveznik lutanja, kroz beskraj ponavljanja.
Oni koji imaju nekog da ga zagrle u noćima, u svitanjima, zaborave kako je biti sam. Zidovi ne govore, ni kad otvoriš prozore. Čuješ zvukove prirode, ugledaš goluba dva kako se vole. I pomisliš kako si pogriješio /la. Shvatiš da sve što vodi ka ćutanju nije riješenje, već bespotrebno skrivanje od osjećanja. Logično je da griješimo svi, pa obično ne cijenimo ono što imamo, već sebi u inat idemo.
Testiramo granice tolerancije. Egocentrično ponekad biramo put kojim bi htjeli da ide taj kog volimo.
Kad nam govori, mi zapravo čujemo, ali ne slušamo, već po svom idemo. Tako je obostrano, vidljivo je svugdje oko nas. Kad se sve riječi isprepleću i kažu, dvije duše se razilaze i putevima različitim polaze. Ne traže im se rješenja jer to je gubljenje vremena, a tišina kao nije!?
Poruka posta: Tišina među ljudima, je nevidljivi trag, koji ima vidljive otiske u našim dušama. Prekriva ih paučinom, mi smo pauci koji je pletu. Voljeti i biti voljen je jedna od najljepših stvari na svijetu! Tišinu, zamijenite riječima, i pokažite osjećanja!
Dragi čitaoci, Blog: Škrinja, švelja i špajz, postoji već dvije godine. Na današnji dan je objavljen prvi post.
Hvala Vam što pratite blog i čitate priče koje pišem!Hvala, na svakom komentaru, i kritikama, koje su smjernice u kom pravcu bi blog trebao ići. Blog je kao voz koji putuje šinama, daljinama, a priče su vagoni. Zajedno udruženi blog i priče čine kompoziciju. I dalje ću pisati neobično - obične priče! U nekom novijem ruhu, i sa nekim novim temama!
Do sljedeće priče, voz nastavlja da putuje!
Veliki pozdrav!
Slijedi recept za male kolačiće. Čitaoci, bar Vam putem bloga šaljem, za svakog po jedan rođendanski kolačić!
"Mali kolačići"
Potrebni sastojci za kolačiće:
-1 jaje
-2 dcl jogurta
-50 ml ulja
-225 gr brašna
-75 gr šećera
-1 vanilin šećer
- 1 prašak za pecivo
-jabuke
Potrebni sastojci za fil:
- 350 ml mlijeka
- 1 puding od vanilije
-malo šećera u prahu
-125 gr margarina
-malo kokosa
Priprema:
Prvo pripremamo biskvit za kolačiće,koji se peku u kalupu za mafine. Mjera je dovoljna za 12 kolačića. Mutimo jaje, dodamo ulje, jogurt, i šećer i vanilin šećer. Sve možete mutiti sa pjenačom, mada može i sa mikserom. Zatim dodamo brašno koje smo prethodno pomiješali sa praškom za pecivo. Onda dobivenu smjesu sipamo u podmazane kalupiće za mafine do pola. Po vašoj želji možete u kalupiće dodati par kockica jabuke koju ste prethodno isjekli na kockice i malo ušećerili. Stavljamo kolačiće u zagrijanu rernu na 180C i pečemo 15- 20 minuta.
Za pripremu fila, skuhate puding u mlijeku sa dvije kašike šećera. Ostavite da se ohladi.
Zatim uzmemo 125 gr margarina ili maslaca ( po želji) i zgnječimo ga viljuškom, dodamo malo šećera u prahu. Tako izgnječen margarin ili maslac dodamo u ohlađeni puding. Sve dobro sjedinimo i dodamo malo kokosa po vašoj želji, koliko Vi volite.? Tako dobiveni fil iliti kremicu pomoću slastičarskog šprica nanesemo na kolačiće. Ukoliko nemate slastičarsku špricu, ona će dobro doći špatula. Pomoću nje možete fil oblikovati na kolačićima. Ako nema špatule, sasvim dobro mogu poslužiti i dvije kašike. Prijatno! Uživajte u praznicima i obradujte drage ljude!Na slici koja slijedi nalaze se ti mali kolačići.Ukusni! Kako i ne bi bili, kad su spoj mekog biskvita, jabuka,vanilije i kokosa!?





srijeda, 20. travnja 2016.

Dugme sa kaputa

Koliko se može zapisati nota, od svakodnevnih anegdota?
Otpalo mi dugme sa kaputa.
Stavljam ga u džep, prišiću ga sutra. Kažu biće bolje, idu bolja jutra. Tako jedni drugima govorimo.
Realnost tih riječi, na tasovima vage, važemo.
Ti to možeš, mi to možemo! Da, ako istinski vjerujemo!?
Ko te danas pita, kako platiš ratu kredita? Kako spajaš kraj sa krajem, od ne mogućnosti stvaraš mogućnosti? Po noći ne spavaš od briga, jutro se bliži i sat će da zvoni. Obaveze čekaju te nove, a san te pozove. Rado bi odspavali par minuta, ali sat ide naprijed teče vrijeme.
Radiš od jutra do sutra, na poslu uvijek neka gužva. Djeca u školi ili na fakultetu, trebaju knjige, idu na ekskurzije. Sve to treba da platiš i naravno ratu kredita da uplatiš. A tek kad računi počnu da dolaze, oči taj dio sa kovertama zaobilaze. Kao košnica pčela u glavi da se čuje. Ko ti vjeruje, kako ti je?
Kad jutrom iz kreveta ustaneš bodriš sebe i kažeš: Nemoj da odustaješ. Znaš ono kad ti dan lijepo krene, pa ga nešto preokrene? I opet je na tebi da se snađeš iz kruga da izađeš.
Provodiš vrijeme u kuhinji satima, za par minuta brzog obroka, jer nitko nema vremena svi imaju problema i obaveza. Ne uživamo dok sjedimo za stolom kao porodica i objedujemo, već i tada razmišljamo. Kako da sve riješiš, spojiš mjesec sa mjesecom? Da nitko ne primijeti samo se nasmiješiš.
Svakom od vas misli negdje drugdje stanuju, nisi tu za stolom sa porodicom tvojom. To je vrijeme kad ste zajedno, kad osmjeha treba biti. Ne vrijedi da brineš tih par minuta ništa nećeš promijeniti.
Sami se sebi divimo mi smo umjetnici u tome kako mjesec da preživimo!?
Sve je postalo opstanak i izostanak od normalnih stvari, da se brineš ne vrijedi, zaboravi.
Tražiš raznorazne kombinacije, juriš sniženja da bi sve uklopio i do sljedeće plate preklopio.
Ideš tako kroz dane, poznaješ sve teme odavno zadane. Kao da imaš zadatke, pa po cijeli dan sortiraš podatke. Sa svih strana te pitaju i nešto zahtijevaju samo ti konfuziju stvaraju.
Umjesto da ti se misli odmaraju one se još više zamaraju. Kao da si ličnost programirana sa osmjehom i ehom koji ti odzvanja gdje god se nalaziš, i onda shvatiš da se više ( u cijeloj toj mašineriji) ne snalaziš. Poželiš ponekad da imaš trenutak u vremenu, kad brige ne postoje, kad su na odmoru. Ti ideš kroz dan polako, sve se slaže kao slagalica, sve stižeš i možeš. Čak i kad se problem pojavi, riješiš ga u trenutku. Jesu li to snovi ili stvarnost ? Snovi dugme moje, voljela bi, da stvarnost to je! Dugme je sa kaputa što godine mnoge broji, i već danima to dugme na stolu stoji. Tražim konac koji odgovara da ga prišijem, ali takve konce više ne proizvode. Ovi danas se zapetljaju ili  se dugme odšije čim ga iglom prišiješ!? Dugme sad i nekad? Tako je i sa svim onim što svakodnevno kao anegdote imamo. Izgled i kvalitet dugmeta se nije promijenio, no ono što ga veže za kaput jeste.
Pogodili ste to je konac. Mi se nismo promijenili, ni sfera u kojoj živimo. No promijenilo se sve oko nas. To oko nas, mijenja sve, u nama. Uzročno - posljedične situacije.
Sami sebe  prilagođavati uvijek i ispočetka, bio bi to zadatak svakodnevnog izuzetka.
Zadatak bez završetka, bez cilja, takva je naša današnja zbilja.
Sad onako nije nikom lako. Jedno biće bolje, ne odustaj, imaj volje, ti to možeš! Šta se predaješ, i meni nije lako?! Sve što ti neko kaže, čuješ i osjetiš negdje u duši, a tebi se svaki dan iznova zid gradi i ruši. Balansiraš sa štapom na užetu, gravitacija se buni, a ti trebaš opstati. Sve posložiti, i cijeli dan nasmijani biti. Nismo roboti, ljudi smo. Mada se ponekad u robote pretvaramo. Tako jedino funkcionišemo. Podrška uvijek dobro dođe čovjeku, nekako prepoloviš brige na pola, kad ih sa nekim podijeliš, no ti i dalje sa njima živiš. Uzimam konac u ruke, onakav kakav imaju u trgovini i iglu. Konačno prišivam dugme na kaput. Vraćam ga tamo gdje pripada. Izgleda kao da odmaralo nije i da je sve kao prije. Oblačim kaput i vodim dugme u šetnju, na brige ne gledam više kao na prijetnju.
Ne dozvoljavam da mi rade pometnju. One su tu, pa šta tu sam i ja!? Ako se pojave ja ću da ih riješim.
Treba vremena kao i za sve. I dugme koje se odšije, kad- tada ponovo se prišije. Iako konac nije kao prije. Tako i brige oblik mijenjaju, stoje i čekaju na njihova rješenja. A čovjek je pun dilema, trilema i čega sve u mislima našim nema? Prihvati i pusti da upravljaju tobom to ne dopusti.
Mogu Vam u nedogled podrške pisati, ali samo ću iskreno poželjeti da se sve Vaše brige i problemi mogu riješiti. Ako ne svi, onda bar oni primarni, pa će i oni sekundarni.
Poruka posta: Kad se dugme odšije, ne čekaj danima da ga prišiješ. I kad nema konca, ti bar neki pronađi, kad brige su tu ti se snađi, i riješenje nađi! A pronaći ćeš riješenje, kad sve brige prihvatiš, i pustiš da idu što dalje od tebe. Onog trenutka kad počneš da misliš manje na njih, a više na sebe!
Do sljedeće priče:Veliki pozdrav!
Slika ima značenje, tako zelena boja predstavlja planetu na kojoj živimo, cvijet predstavlja prirodu. Strjelica  put, a dugme čovjeka. Kreativni rad.













ponedjeljak, 11. travnja 2016.

Recenzija razglednica

Vozim bicikl, nemam auto, ja sam ekološki tip čovjeka. Pišem pisma, iako danas čudima tehnologije komuniciraju, mene pisma na lijepe trenutke asociraju. Nisam savremeni tip čovjeka.
Puštam gramofonske ploče, tako slušam muziku, volim tu staru naviku.
Danas od vinil ploča satove izrađuju. Ljudi ih rijetko kupuju pa kažu da ih recikliraju. Od stare odjeće, pravim novu, neki to retro zovu. Volim filmove crno-bijele, i u boji. Gledam stare klasike, u filmovima današnjice, neke čudne tematike. A starke patike? One su neponovljive.
Volim rock koncerte, tako bi lijepo bilo, da se može vratiti kvalitet muzike, ovu novu ne razumijem.
Mi smo generacija, nekih drugih portala. A u današnjem vremenu bismo bili Antuntun, imali bi neobičan um. Kad vidim razne oblike, u svakom prepoznam znakove i slike.
 Zvijezde i mjesec prašinu prosipaju. Kad po toj prašini hodaš stope ostaju.Vidi u svemu oko tebe ljepotu, prepoznaj je i ponesi u mislima. To su putokazi u potrazi.
Da li možeš da plešeš kad kiša pada i čitaš knjigu dok ideš ulicom tvoga grada ?
Da li možeš sebi da dozvoliš jedan dan bez brige, i da ih osmjehom zamijeniš ?
Dok plešeš ritam te nosi, vjetar ti u kosi. Ne pravi planove i ne stavljaj ih u ramove.
Ne živi po tim okvirima, vjeruj sebi i tvojim snovima. Uzmi jedan dan, samo jedan dan, za sebe i ostvari neku želju makar malenu i sve će biti ljepše u trenu.
Ne berem cvijeće da mi krasi dom, ne ja ga gledam kako cvijeta i raste. Raduje me kad u proljeće sa juga dolete laste. Pustim ribu da pliva u vodi, svakom biću je ljepše na slobodi.
Iglom i koncem vezem snove, putujem mislima gdje god poželim. Globus zavrtim gdje se zaustavi tu se nalazim. Živim u ritmu prirode, volim da čujem tok vode, i da uživam u zvuku tišine. Da, i tišina ima njen zvuk!
Kad se svitci pojave, na dlan kad slete na lijepe me dane podsjete. Oni su kao vodiči jedina svjetlost koja vodi ka slobodi. Koja vodi kroz prolaze, gdje misli često odlaze.
Raduje me igra svitaca u noći, oni su dobro društvo u samoći. No i ona će proći.
Ponekad je dobro da se osamiš da sabereš i probereš misli svoje dok plove, dok putuju.
One jedino sa tobom druguju, pa te raduje kad opet dođu i kad sitni sati prođu.
Svitci se sakriju do nove noći, opet će doći, znam. Sa osmjehom ih čekam.
Ostavim na klupi u parku kovertu, u njoj list papira i poštansku marku. Možda neko napiše pismo i pošalje na adresu. Možda neko, nekom, prizna svoja osjećanja i ispuni davna obećanja ?
Umjesto poruka ispisanih preko telefona, sažetih u nekoliko riječi i slova, bude draža komunikacija ova? Što ruka na papiru piše, to porukom duše odiše. Očekujem previše, ko još danas pisma piše ?
Ko uzme olovku u ruke  i sve na papiru kaže, ta pravila, danas ne važe?! Zaista sam Antuntun, neobične misli, neobičan um. Iako sve što rekoh nije ništa neobično, čak štaviše je logično. Da li se i ti ponekad osjećaš kao Antutun? Otkuda mi na um pao taj Antutun? Jednostavno dolutao iz sjećanja. Još u ono đačko vrijeme bi mi posebno draga ta pjesma. Znam da smo je recitovali na času. Danas mi je bila odlična poveznica sa temom o kojoj pišem.
Da li ponekad ljudi ne žele, ili ne umiju da te razumiju?
Vidim kako ima ljudi koji se ne uklapaju u određene šablone današnjice. Jer sve ti je danas po šablonima. Svi imaju svoje mjere, onda te mjere imaju svoje sraz- mjere. Svi nešto povezuju, i analiziraju  i tako iz dana, u dan. Imam jednu kutiju u njoj stanuju, divne sitnice, one su sjećanja, one su razglednice. U njoj zapravo čuvam svaki djelić ljepote, raznorazne uspomene i sve što stane.
Ništa tu neobično bilo ne bi da ta kutija nije mala. Od svega što napisah tek bi razglednica stala. Sve ono što osjetiš, dotakneš, zamisliš i vidiš, centrifugiraš kroz bubanj i sortiraš pa najljepše sačuvaš. Pa sve u kutiju staviš da te podsjeti i da ne zaboraviš. Ako i zaboraviš, kad kutiju otvoriš možeš da se podsjetiš. Možda si ponekad drugima čudan kao Antuntun, ali to su tvoje misli i tvoj um?! Drugima možda jasno nije kako neko nosi kišobran, a sunce grije ?! To je poređenja radi. Tebi je logično, drugima je neobično. No važno je čovjek biti, za drugo ne mari ono si što jesi to ne zaboravi.
Ne daj da te mjenjaju i poput gline oblikuju. Tako je, kako je, neobični ljudi se od običniih ne razlikuju!
Poruka posta: Razglednice koje te opisuju kao čovjeka su slike tvojih osjećanja. Sve što voliš, i jesi. Gdje god da putuješ, sve što si, sa sobom ponesi ?!
Slika koja slijedi je kreativni rad.
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav čitaoci!








subota, 2. travnja 2016.

Rezolucija emocija

Nisam pisac, ni umjetnik. Možda, odmetnik? Ma ne, nisam Robin Hood novog doba!?
Kroz snove mogu proći u tišini i po noći. Možda tamo sebe pronađem ?
Nisam ni glumac u pozorištu sjena u trenutku vremena .
 Ne, niti sjena, neko jak kao stijena, ne nisam!? Nisam ni pripovjedač priča koje skupljah po svijetu. Nisam ni ptica u letu. Ko jesam ? Odgovor na pitanje to tražim iz dana u dan .
Zapravo sam arheolog sjećanja, jer u duši tražim dio po dio slagalice da pravu složim .
Čemu težim, od čega bježim? Mogu da plačem i da se smijem. I sve to da vidiš mi na licu. Opet sakrijem neku sitnicu. Naučile me godine koje su prošle. Prašina i tišina koju pišem po papiru olovkom, kao svjedokom. Taman kad pomisliš da sve znaš, pobjegnem .
Možeš čitati i pročitati sve, ali ne i moje korake! Ti ne znaš njihove putove i kad nađeš tragove.
Ja ih sakrijem. Mogu i da letim tamo negdje u snovima i u danima koji dolaze. Mene teško pronalaze, jer uvijek pobjegnem. Nađem način da idem nekim stazama koje nitko ne poznaje. Priznajem da zalutam u vremenu u kom živim. Ne nisam, putnik kroz vrijeme .
Njegov sam stanar ili podstanar ?
 Kad odem jednom tu se više ne vraćam, mada mislima kroz sjećanja navratim ponekad .
Sakrijem često osjećanja, ispunim obećanja. Onda kad zagonetke riješim idem dalje na putove meni znane i neznane. Sa sobom nosim što u kofer stane i sjećanje na sitnice. To je bitan dio slagalice.
Rekoh ti da sam arheolog sjećanja. Dok idem skupljam znanja i tako učim. Kad nešto odlučim, ali stvarno odlučim, ispunim. Neko me razumije, neko i ne, to prihvaćam i put nastavljam. Sve što su mi rekli na papir stavljam. I ne zaboravljam.
Jer dobro u nekim trenucima dođe, kad čovjek treba nešto da nađe .
Odgovor sam dođe u nekoj od zapisanih rečenica. Gledam na svijet nekim drugim očima u tome je razlika među nama. Ti putuješ sa zapisanim ciljevima, ja bez planova. Ne volim da imam ograničenja . Ako sve unaprijed zapišem i po tome se vodim kao da je mapa puta. Ne, više volim da idem i da tada pišem redove, a ne da živim odavno napisane. Ti imaš svoje sljedove, ja ih slažem dio po dio .Volim da se smijem, da vidim sretne ljude,  prirodu kako se jutrom budi. Ne lutaj po prostranstvima vremena, sad i ovdje budi. Toliko je ljepote koju prekrijemo obavezama i ustaljenim navikama. Pa ne vidimo kako je lijepo biti tu, u vremenu koje je sada. Ne tamo, i ne nekada .
Zato smo prihvatili uloge znane i putove iste, a opet nam strane. Ljudi smo imamo vrline, i imamo mane. I zato dok svijetom skitam sebe pitam : Ko sam, gdje sam i gdje idem ?
Kad budem stigla na adresu gdje stanujem i vidjela svoj dom gdje živim već odavno znaću da to sam ja. Ne, nisam ni cvijet kom lagani povjetarac latice njiše. Mogu da pričam glasno, umijem i tiše.
Mogu da razumijem, umijem i da slušam kad govoriš. Sve pamtim i , ako mogu pomoću ti .
Ne plovim morima na burama i olujama .
Znam da postoje oseka i plima, kad stalno pada kiša, draža mi je zima. Mogu da oblacima slikam slike, i da odletim u južne krajeve kad jesen dođe. Tamo da budem dok zima ne prođe. Kad proljeće dođe i sve se budi iz sna, kući se vraćam ja .
Volim da čujem tok rijeke i da pomislim na dane daleke. Tada se vratim u djetinjstvo , kad sve bezbrižno je bilo. Sve što bili smo, sad jesmo, jer u duši nosimo sve dane u prošlost odaslane, dane što nas u buduće vode. Nisam kap vode, ni pustinja. Čovjek sam koji misli i osjeća .
Nisam, mogu, rezolucija emocija.
Različiti smo svi do jednoga u tome je smisao ovog svijeta !
Poruka posta: Rezolucija emocija, čemu težimo, od čega bježimo ? Ko smo, gdje idemo, kako osjećamo ? Odgovori su oko nas i u nama, skriveni . Trebamo ih pronaći da bi smo znali sve što smo pitali !
Slika koja slijedi, ljepota je proljeća, kad sve cvijeta, a čovjek tada posebno voli i osjeća !
Kad procvjeta breskva u našem dvorištu, nastane ovakva slika !
Uvijek, pored vaših, imajte još nekoliko vidika !
Do sljedeće priče :Veliki pozdrav ! Uživajte u proljeću !



                                                                         





Ljudi nisu etikete, oni su ljudi

Ponekad tužna, ponekad sa osmjehom na licu. Ponekad sretna, ponekad sjetna. Slijed nadasve logičan, a opet za druge sam čovjek neobičan. ...