ponedjeljak, 30. svibnja 2016.

Mudraci skrivenih svijetova

U neko ( ne tako) davno vrijeme  postojao je jedan mali grad. Kažu da je bio skriven i da su tek rijetki znali gdje se nalazi. Bio je izoliran od ljudi. Priroda je bila neopisive ljepote. Ljudi koji su tu živjeli proizvodili su hranu i bili vrsne zanatlije. Imali su prirodne izvore vode i energije. Izvan kolotečina savremenog svijeta, a ipak dovoljno savremeni. U tom mjestu živjeli su mudraci. Sve odluke su donosili upravo oni. Njih se pitalo za savjete, i svi su živjeli po pravilima koja su napisana na tabli, u samom ulazu u grad. Jednom, u sedmici sastajalo bi se vijeće mudraca. Donosili bi odluke za sljedeću sedmicu. Cijela zajednica je složno radila i doprinosila napretku samog mjesta.
No kako je mjesto postajalo sve urbanije tako se proču u velikim gradovima da tamo negdje postoji mjesto posebno ali baš po svemu. Poželješe ljudi do tog mjesta doći i saznati njegovu tajnu.
Kad to čuše mudraci odlučiše da zatvore ulaz u grad.
Najstariji od njih reče: Znali smo da će se jednom čuti za nas. To je bilo neminovno.
Na nama je donijeti mudru odluku.
Najmlađi reče: Ne trebamo zatvoriti ulaz, tako ćemo još više probuditi njihovu znatiželju. Mi smo miroljubiv narod. Živimo po određenim pravilima, izvan modernog svijeta. Ako bi ljudi došli kod nas, narušili bi ravnotežu koju smo godinama gradili. Naša odluka važe na dvije strane, baš poput tasova na vagi.
Naime uvažavala su se mišljenja mudraca bez obzira na godine. Jer smatrali su da godine nisu mjerilo mudrosti. Tako su redom svi do jednog iznijeli mišljenja. Vijećali su, do dugo u noć.
Odluka je bila donesena, kapija grada će ostati otvorena. Kad su to čuli ljudi, iz okolnih gradova pohrliše ka tom malom i neobičnom mjestu. Iako u početku bijaše sretni da upoznaju drugačije kulture i saznaju neke inovacije, ipak shvatiše da ne pripadaju tekovinama savremenog svijeta.
No nije bilo povratka. Jednom donesena odluka po njihovim pravilima se nije mogla opovrgnuti.
Tada reče najmlađi mudrac: Ne preostaje nam ništa do li tog da i mi upoznamo njihov svijet !?
Naime mladić je znao da je jedno od pravila to, da nema napuštanja zajednice, van njenih okvira.
Bio je svjestan težine svojih riječi. No znao je da ih uskladi i prilagodi na najbolji mogući način, a da ostali to ipak prihvate.
Najstariji reče: Mladiću, znaš dobro pravila po kojim živimo. Naš odlazak u njihov svijet bio bi početak rušenja našeg svijeta! Ali, dodaje mladić, jedino tako možemo razumjeti šta to mi imamo, a oni nemaju!? Trebamo to pronaći i znaćemo šta je njih dovelo kod nas!?
Nakon negodovanja, vijeće mudraca pristade pustiti najmlađeg mudraca da upozna svijet, van njihovog svijeta. Imate li savjet za mene? - upita mladić najstarijeg od mudraca.
Sinko, što više tražiš, više ćeš naći!
Zagleda se mladi mudrac nekoliko trenutaka u starca i prihvati tu rečenicu kao jedinu pomoć na putu.
Kad je mladić stigao do grada, u čudu je gledao svu ljepotu. Nije mu bilo jasno, kako ljudi nisu sretni sa svim onim što imaju i što ih okružuje. U početku nije uvidio stvarnu sliku, već je vidio tek dio. Kako je prolazio gradom počeo je otkrivati dijelove koji su ga doveli do slagalice.
Vidio je ljepotu prirode, razne građevine, koje su umjetnička dijela. Rijeke, planine i sva čuda savremene tehnologije, koja u njegovoj zajednici nisu mogli niti zamisliti. Shvatio je koliko je razlika među njima. No vidio je roditelje kako u žurbi idu, prolaze, djeca ih zovu, oni i ne obraćaju pažnju na njih. Vidio je da su ljudi gladni, bez krova nad glavom, žive po ulicama.Vidio je imućne ljude koji pored njih prolaze. Ta slika mu je bila pokazatelj, koji ga je doveo do zaključka.
Te razlike među njima su ih dovele do granica, koje su sami sebi postavili.
Da sve ono, što imaju, oni ne cijene. U danu koji ima svoje trajanje, nemaju vremena. Jer u žurbi se zapravo ne snalaze. Djeluju kao da su se izgubili i traže put kojim su krenuli, da bi se vratili kući.
Sve je zapisao i odlučio se na povratak. Kad je došao kući, dočekalo ga je vijeće mudraca.
Mladić je stao pred vijeće i prepričao je sve što je vidio, osjetio i zabilježio.
Mladiću jesi li tražio odgovore ili su te sami pronašli? - upita najstariji mudrac.
Kao što ste rekli: Što više tražiš, više ćeš naći!
Tako je i bilo. Što sam više upoznavao svijet u kom žive, to sam više nalazio.
Samim tim, više sam cijenio sve ono što smo, i što imamo.
Saznao sam zašto su došli kod nas. Došli su da bi vidjeli gdje griješe.
Samo što su došli na pogrešnu adresu. Ovdje nema odgovora za njih. Bježali su od svog svijeta, a nose ga u sebi. Tu sam uvidio razlog njihovog dolaska, u naše mjesto. Otuđili su se jedni od drugih, osjećanja su im zarđala, a nisu imali ulje da bi otklonili rđu. Poželjeli su biti negdje, gdje vlada harmonija. No zaboravili su da haos nose sa sobom. Tako se mir ne pronalazi.
Mi smo različiti, ali prihvaćamo jedni druge. Oni ne znaju prihvatiti različitosti, naći način da zajednica živi slobodno. Oni iznova postavljaju granice, brišu vidike, umjesto da ih šire.
Vide, a ne vide svijet koji ih okružuje! Mi vidimo naš svijet i živimo u skladu.
Kad su sve to čuli mudraci se složiše da ne zabrane ulaz drugim ljudima u grad.
Građani su ih pitali zašto su donijeli takvu odluku?
Najstariji i najmlađi mudrac zajedno rekoše: Oni treba da nauče kako da priroda i čovjek budu jedno!
U tom je sva mudrost, skrivenih svijetova!
Poruka posta: Mudri ljudi vide dalje, no što običan čovjek može. Vide iste slike samo na drugačiji način. Pogled i pregled iste slike, su razlika između mudrog i običnog čovjeka!
Do sljedeće priče: Pogledajmo, pregledima svijet oko nas i možemo vidjeti da svaka slika ima još neku sliku.
Veliki pozdrav! Slika je preuzeta sa interneta!

srijeda, 18. svibnja 2016.

Fenjeri i koferi

Bila sam tamo gdje pjesme pišu, tamo, gdje sviraju gitare. Nosila sam u ruci petrolejsku lampu, jedinu svijetlost u mraku, od emocija. Racio me vodio, mojim svemirom. Fenjeri i koferi za put ispred nas. Skoro da dotaći mogu rukama, vodu sa izvora koje teče u slapovima, vodopad osjećanja.
Penjem se stepenicama, za mene one su planine. Nedostižni vrhovi, želja tek. No dobro me znaš, (mada ne potpuno) neću odustati, ja uvijek nađem način. Priznajem da ponekad zastanem, i vratila bi se unazad. O da, često i zaplačem, ali i nasmijem se. Očekujem, iščekujem doći će riješenje. Ironija na moj način?! Kad otvorim nova vrata, stara se otvaraju sama. Tek da me posjete da ne preskačem stare odluke, koje nisam riješila. U ormarima prašina i knjige stoje. Pauk ispleo mrežu, trag u vremenu.Vraćaju  se iznova slike iz tih godina. Stvari, tvoje i moje, u dva kofera. Od sutra svako po svome, i putem svojim polazi, rekli smo tada.
Nekako sam odlučno-neodlučan čovjek, no takva sam oduvijek. Ti to ne razumiješ, jasno ti nije. Gle ovako, ja prihvaćam, čak se i ne ljutim, ljutnja nije moj način. Nemam šta da ti oprostim, puštam te, gle, ja te i ne držim. Sloboda je izbor čovjeka. Mi nismo ptice u kavezu. Ti svoj let nastavljaš sam, ja onako najbolje kako znam. Bila sam tamo u prošlom vremenu, sadašnjih mogućnosti, tamo gdje su ostali tragovi budućnosti i ništa drugo. Tamo smo bili mi, ovdje, i nekad kasnije, postojimo, ali su nam se razdvojili putevi. Sad smo jednina u množini, muzika u tišini, zarobljeni u slobodi.
Ne govorimo riječima već pogledima, koji udaljeni su kilometrima. Kad zaiskre suze u očima zadržim ih da ne ugase svijetlost fenjera. Idem ja, sa mojim koferom, granicom razdvajanja.
Znam da, ću pobjeći kad ne treba. Kad svi ostanu, ja pobjegnem. Jer ne mogu biti u masi slobodnih zarobljenika. Želim ti da nađeš smisao, u besmislu, ostani dosljedan tebi. Tvoja dosljednost je neprocjenjiva. Ne, ovo što govorim nije ironija. Izbriši iz sjećanja sve što ti rekoh u snu.
Stvarnost se ne poklapa sa snovima. Jer iza svakog osmjeha, skrivene su suze. Iza svake suze, skriveni su osmjesi. Ne znam, zašto ne znam ostati!? Činilo se prije, da kad ostanem sve postane monotonija, ponavljanja. Onda shvatih da je to zaista tako. Previše je mrvica na stolu ostalo, toliko je u duši razbijenih dijelova. Nitko, osim mene, nije kriv! Dopustih da vide emocije, kao reakciju na njihove riječi. Tada nisam znala (kao sad) da trebam otići. Što duže ostaješ, više dijelom začaranog kruga postaješ. Reći će da bijeg nije riješenje!? Ni ostanak to nije svakako. Za treću opciju ne znam odgovor pronaći. Možda zato odem, i ne ostanem, da bi mogla pronaći način za ostanak!?
Opet rekli su mi, da i kad odeš, sa sobom nosiš sve ono što je dio tebe.
Ostati, otići, vratiti se, zastaneš i zavrti ti se u glavi, i jednostavno ne znaš koji je način pravi!?
Onda shvatiš, i ideš dan, po dan, negdje i nekad ćeš stići.
Volim slobodu koju imam, ne mogu biti poput ptice u kavezu.
 Ponekad trčim što brže mogu, ne bi li tako pustila i ostavila iza sebe sve što me veže za dane prošle.
Sad shvaćam da zapravo trčim u krug, ne ja ne idem, ja sam tačno tu, odakle sam i krenula. Isti je smjer kretanja, samo su drugačija gledišta. Zabluda, ili ne tu sam gdje i bila sam prije. Isto je sve, ili zapravo nije? Kako onda nismo mi, više mi? Vraćam slike na dane koji su prošli i onaj stan, vani sunčan dan. Koferi i fenjeri, ti i ja, putnici. Samo što nemamo isto odredište, ni cilj.
Znam taj osmjeh, iskren i odsutan pogled, koji govori, da vrijeme je da krenemo.
I zatvorimo knjigu, ispisane stranice, i odemo na različite perone stanice.
Krenuli, mi smo krenuli niz stepenice. Osjećaj kao da silaziš sa planine, zapravo lakše nam je, iako ne bi priznali, radije bi prećutali. Volimo sve dane koje smo proveli, sad idemo na različite strane.
Prekinuh misli, i shvatih da sam sama, od sad gospodar mog vremena i sadašnjeg dana.
Noć je, svijetla grada se pale, sve sitnice vrijede mnogo iako nam se čine male.
Sad smo skitnice, bez adrese, jer tako smo željeli. Da smo na adresi ostali, mi bi tek poput pauka mrežu ispleli. Na njoj bi bile tek kapi kiše, i ništa više. Mi smo otišli tražiti mjesto pod suncem.
Trebali smo se sresti i napisati knjigu, da bi prestali biti zarobljeni u slobodi.
Sad svako od nas svoj put traži i svojom logikom se vodi. Konačno, ti i ja, na istinskoj smo slobodi.
Poruka posta: "Ponekad mislimo, da smo slobodni, zapravo nismo. Zarobljeni smo u slobodi! Ta sloboda nije ona istinska, već imaginarna! "
Do sljedeće priče. Veliki pozdrav čitaoci!
Slika je preuzeta sa interneta, spot sa YouTube-a. Izvođač pjesme je Dido.
Pjesma se zove: "No Freedom!" Uživajte u pjesmi i spotu, koji ima divnu poruku!







srijeda, 11. svibnja 2016.

Autentična ogledala

Oni su djeca kiše, čuvari plemena. Romantici i sanjari, davnih vremena.
Oni su djeca snjegova, čuvari planina. Prosjaci, čistači ulica, šaptači u teatru.
Oni su skup sitnica, ogledala naših lica. Sve ono što ne vidimo, pored čega prolazimo.
Kompas, izgubili smo kompas. Ljudskim snagama, ka nadljudskim očekivanjima idemo.
Autentični ljudi nam govore, mi ne čujemo, a trebali bi!
Oči su nam umorne od pogleda, dok gledamo dvogledima u daljine. Ruke traže kompas da bi našle put. Stopama po putovima neznanim idemo. Ogledala su svugdje oko nas. Gledamo, a ne vidimo.
Oni su djeca prirode, plaču i smiju se, ne skrivaju osjećanja. Dosljedni su sebi i svojim uvjerenjima. Imaju  ulogu u svijetu, oni su svoji. Bez pretvaranja  žive po svom. Slobodu koju imaju cijene, ne mijenjaju svoje okruženje.
Kad ljudi maske sklone u svoja četiri zida, postavi se pitanje, jesu li te maske obrambeni mehanizmi ili tek skrivanje od ljudi.? Autentičan čovjek maske nema, on je lice koje vidiš, bez mnoštva drugih lica. Individue bezimene, tek su za nas.
Nemoj razbiti ogledala, razbićeš stvarnu iluziju. Ako ih razbiješ, ostaće tek dijelovi, jer i kad ih spojiš više nisu isti. Orijentir ne postoji kad se razbije ogledalo, ni kompas ne možeš naći.
Poput srne u šumi koja bježi i skriva se, takav osjećaš strah, kad lutaš u sobi od ogledala, bez kompasa. Autentični ljudi ti govore, ti čuješ, a ne rezonuješ.
Tražiš vrata da izađeš, jer gdje god da se okreneš vidiš tvoj odraz u ogledalu.
To je iluzija, pretvaraš se u autentičnog čovjeka. Padaju slojevi maski koje si imao/ la. Ti slojevi su te čuvali, ispod te površine se krije, tvoje neobično-autentično lice.
Ti pripadaš djeci kiše, snjegova, prirode i slobode. Čemu skrivanje, kroz godine?
Kakvo pitanje? Ni sam/a odgovor ne znaš! Divan je osjećaj, biti slobodan, biti svoj.
Sa druge strane ogledala sakrila se duša tvoja. Uvijek će ljudi gledati ono što vide na prvi pogled,
to su im mjere da te ocijene kao čovjeka. Pusti ih neka misle šta žele, i hoće, to je njihovo pravo.
Samo se osmjehni i idi putem tvojim. Šta znaju o tebi? Ne znaju kakav si čovjek, ne znaju snove koje sanjaš, ni šta te brine, šta te raduje?  Na osnovu tvoga izgleda zaključke donose.
Odlučio/la si da sve te niti prekineš, i kreneš dalje.
I bilo je krajnje vrijeme da te to više ne brine. Ljudska taština, ne možeš je mijenjati, ti po svom od sad, pa nadalje, autentično nastavi. Umorne su ti misli postale, od toga da uvijek i prema svima imaš razumijevanja. Da, često suze ti budu drugovi, jer ne zna nitko kako jedan pogled ili riječ može nekog da povrijedi.
Njihovi pogledi prijeki sad su ti daleki. Nisi drugačiji/ a, zato što imaš tvoj način, da pogledaš svijet očima djeteta. I mnogo vremena im pokušavaš reći, a ne daju ti da dođeš do riječi. Hrabro stupiš na scenu i kreneš, a riječi zastanu i neće da se pokrenu. Onda pomisliš da je uzalud da im govoriš.
Ponekad iz tebe lavina krene, pa kažeš mnogo riječi, ali ne vrijedi.
Uzalud trošiš energiju, rasipaš je poput riječi na papiru, i shvatiš ne možeš da im objasniš. Da, jer neki ne znaju da prepoznaju, ljude koji su svoji i put svoj imaju.
Ponekad osjetiš pritisak, kao da riječi njihove ostave otisak.
Kao da napišu poruku na ogledalu i čitaš je iznova, već dugi niz godina. Na tvojim dlanovima urezane su kao da se ogledalo razbilo, i staklo si dotakao. Na te poglede se spotakneš, kad god osjetiš i vidiš da idu, ka tebi. Plačeš, ali onako tiho u sebi, jer više ne možeš da podneseš, pa riječi ne kažeš, već sa sobom ih poneseš. I reći ćeš ih znam u tvoja četiri zida. Da ne vide kako suze teku, a riječi poput vatre te opeku. I onda doneseš odluku i kažeš: Dosta je!
Izlaziš vani, u rukama držiš ogledalo, da drugi vide sebe, prije nego upute pogled ka tebi, i nešto kažu. I konačno kompas si pronašao/la držiš ga u rukama, neka te vodi putem pravim.
Oni su djeca kakva se rijetko sreću, oni su svoji, kod njih ne postoji iluzija, već stvarna slika čovjeka.
Oni su autentična ogledala, oni su osmjeh jutra, i bolje sutra.
Poruka posta: Autentična ogledala, su refleksija čovjekove duše!
Do sljedećeg niza rečenica: Pozdrav čitaoci!
Slika koja slijedi je, kreativni rad!