Škrinja, švelja i špajz

U neko ( ne tako) davno vrijeme  postojao je jedan mali grad. Kažu da je bio skriven i da su tek rijetki znali gdje se nalazi. Bio je izoliran od ljudi. Priroda je bila neopisive ljepote. Ljudi koji su tu živjeli proizvodili su hranu i bili vrsne zanatlije. Imali su prirodne izvore vode i energije. Izvan kolotečina savremenog svijeta, a ipak dovoljno savremeni. U tom mjestu živjeli su mudraci. Sve odluke su donosili upravo oni. Njih se pitalo za savjete, i svi su živjeli po pravilima koja su napisana na tabli, u samom ulazu u grad. Jednom, u sedmici sastajalo bi se vijeće mudraca. Donosili bi odluke za sljedeću sedmicu. Cijela zajednica je složno radila i doprinosila napretku samog mjesta. No kako je mjesto postajalo sve urbanije tako se proču u velikim gradovima da tamo negdje postoji mjesto posebno ali baš po svemu. Poželješe ljudi do tog mjesta doći i saznati njegovu tajnu. Kad to čuše mudraci odlučiše da zatvore ulaz u grad. Najstariji od njih reče: Znali smo da će se jednom čut

Bila sam tamo gdje pjesme pišu, tamo, gdje sviraju gitare. Nosila sam u ruci petrolejsku lampu, jedinu svijetlost u mraku, od emocija. Racio me vodio, mojim svemirom. Fenjeri i koferi za put ispred nas. Skoro da dotaći mogu rukama, vodu sa izvora koje teče u slapovima, vodopad osjećanja. Penjem se stepenicama, za mene one su planine. Nedostižni vrhovi, želja tek. No dobro me znaš, (mada ne potpuno) neću odustati, ja uvijek nađem način. Priznajem da ponekad zastanem, i vratila bi se unazad. O da, često i zaplačem, ali i nasmijem se. Očekujem, iščekujem doći će riješenje. Ironija na moj način?! Kad otvorim nova vrata, stara se otvaraju sama. Tek da me posjete da ne preskačem stare odluke, koje nisam riješila. U ormarima prašina i knjige stoje. Pauk ispleo mrežu, trag u vremenu.Vraćaju  se iznova slike iz tih godina. Stvari, tvoje i moje, u dva kofera. Od sutra svako po svome, i putem svojim polazi, rekli smo tada. Nekako sam odlučno-neodlučan čovjek, no takva sam oduvijek. Ti to ne raz

Oni su djeca kiše, čuvari plemena. Romantici i sanjari, davnih vremena. Oni su djeca snjegova, čuvari planina. Prosjaci, čistači ulica, šaptači u teatru. Oni su skup sitnica, ogledala naših lica. Sve ono što ne vidimo, pored čega prolazimo. Kompas, izgubili smo kompas. Ljudskim snagama, ka nadljudskim očekivanjima idemo. Autentični ljudi nam govore, mi ne čujemo, a trebali bi! Oči su nam umorne od pogleda, dok gledamo dvogledima u daljine. Ruke traže kompas da bi našle put. Stopama po putovima neznanim idemo. Ogledala su svugdje oko nas. Gledamo, a ne vidimo. Oni su djeca prirode, plaču i smiju se, ne skrivaju osjećanja. Dosljedni su sebi i svojim uvjerenjima. Imaju  ulogu u svijetu, oni su svoji. Bez pretvaranja  žive po svom. Slobodu koju imaju cijene, ne mijenjaju svoje okruženje. Kad ljudi maske sklone u svoja četiri zida, postavi se pitanje, jesu li te maske obrambeni mehanizmi ili tek skrivanje od ljudi.? Autentičan čovjek maske nema, on je lice koje vidiš, bez mnoštva dru