četvrtak, 23. lipnja 2016.

Ambalaža snova

Pomjeri zavjesu od paučine, otvori prozore. U horizontali, nema vertikale.
Horizonti pred tobom su tvoj izbor. Vidiš ono što želiš, što proizvedu misli koje ti putuju u glavi.
Kao da smo eksperiment, pa smo otuđeni i prilagođavamo se virtualnim svjetovima. Konstruisanim samo za nas. Kao da nemamo osjećaje, neko ih je izbrisao. Skupljamo po kontejneru emocija, mrvice i ambalaže naših lutanja. Možda nađemo nešto što je ostalo, a upotrebljivo je? Može da nas spasi, da nahrani gladne duše. Nema osmjeha, nema ljubavi ni trag joj se ne nazire. Sve je samo privid koji ukazuje na uzaludno traženje. Da li je sve ovo simulacija, jesmo li prevareni? Je li ovo još jedan zadatak? Ako jeste, onda prihvaćam da odigram do kraja?! Ako je ovo optička varka, još jedna u nizu zamka, onda prestajem da budem eksperiment ?! Izlazim iz ove kocke i ovog virtualnog svijeta od prašine, neću da budem dio ljudske taštine. Pobunjenikom me nazivate, to mi nije ime.
Dovoljno dugo sam ovdje, poznajem sve ono čemu ste nas naučili. Neke lekcije naučili smo sami.
Ne vjeruj nikome ni kad ti pokaže svijetlost, a ti si u tami. Ne idi za tim tragom, jer to nije izlaz.
Toliko poznajem vaše korake i unaprijed proračunate poteze. Vi ste šablon ponavljanja, tu ne pripadam. Na papirima ispisane su šifre pod kojim su upisana naša imena. Čitam ih, dešifrujem i bacam papire. Mi nismo kodovi, mi smo ljudi. Nismo mašine kojim upravljate, koje Vas bespogovorno slušaju, i uvijek izvrše datu naredbu. Bježim sa ruksakom na leđima, nešto hrane i vjerom koja me vodi. Prate me, ulazim u prostoriju sa mnogo vrata. Jedna su otključana, srećem ljude koji se skrivaju. Dio po dio otkrivam, iako još uvijek sumnjam da je sve dio projekta. Da se tek igraju i smiju se kako uzaludno tražim izlaz. Podsvijest me vuče natrag, ego zadržava, a svijest me tjera naprijed. Nju slušam i njome se rukovodim. Otvaram vrata i idem, sa dovoljno opreza. Smirenost, strah sve se prepliće u meni. Ne da mi da idem brže, već me usporava. No idu koraci, idu sami, naći će već izlaz. Odjednom se nađoh u totalno drugoj dimenziji, Podsvijest paniči, ego se podsmijava, a svijest miruje. A ja? Ja stojim i već unaprijed naučena analiziram sve oko sebe.
Pogledom uprtim u daljine, poput dvogleda vidim sve jasnije. Preda mnom stoji mladić na biciklu.
Kaže mi: Dobrodošla, ovdje si sigurna, ali ne možeš ostati, jednom se trebaš vratiti.
Drugi mladić u društvu mlade djevojke mi govori: Ti si projekt, obična simulacija!
Nisi stvarna, ti si eksperiment. Ubjeđuje mene i sve moje drugare, počev od podsvijesti, ega pa sve do svijesti. Kao da se prvi put to troje počinje razumjeti i slagati. Još mi treba da se i oni urote protiv mene! Ne, ne smijem sumnjati, sad kad pređoh toliki put. Jer čemu svi ideali, o slobodi, ako ih sama, sad i ovdje rušim? Možda se sad smiju ti ljudi što su nas htjeli ubjediti da ne postoji osmijeh, da nema ljubavi? Da smo tek siluete, sjene i projekti njihovih ideja?
Stani- rekoh sebi. To je ono što oni žele! Da misli preplave osjećaje, da ih potope. Oni žele da nas ubijede da je sve ovo virtualna igra i da smo ovdje tek prolaznici.
Sortiram misli, jednu po jednu, svaka nalazi svoj kutak i tu ostaje. Vraćam osjećaje, van njihove sam nadležnosti. Čujem kako mi jedan dječak govori: Jeste li gladni?
Jesam- odgovorih! Hrana koju sam imala bila mi je dostatna za ovih nekoliko dana koji su iza mene. I pitke vode mi ponestalo. Dođite poslužite se, reče. Nemamo mnogo, ali uvijek sve dijelimo.
Hvala Vam! Pridružih se vatri da se ogrijem i da nešto pojedem.Uzeh vodu i popih je. Okružena prirodom i ljudima koji imaju toplinu i dobrotu osjećam smirenost.
I onda, onda sam se probudila i shvatila da je sve to bio san. Odista san. No toliko stvaran da ne mogu opisati kako je sve izgledalo realno. Svaki djelić tog sna je meni djelovao kao da sam tu već mnogo vremena. Znam da su snovi poruke sortirane od proteklih vremena, skup dana iza mene.
Sve što je sortirano u mislima se reciklira, nadograđuje i iznova se  ponavlja, da bi mi našli pravo značenje sna. Svaki san ima poruku, ima značenje. Mi trebamo da ga odgonetnemo, tako sami sebe upoznajemo. Kažu da je san koji nisi razjasnio sa samim sobom, poput pisma koje si dobio a nisi pročitao! Sanjate li snove ili Vas snovi sanjaju? Pomislite li da ste nekad dio projekta, da je sve oko nas simulacija, a mi eksperiment? Ko zna, možda i jesmo? Jer često su linije sna i jave usko povezane, to su horizontala i vertikala čovječjeg uma.
PORUKA POSTA: Snovi su virtualne simulacije našeg stvarnog življenja. Realnost u nad realnosti. Horizontala i vertikala, misli i osjećaja! No lijepo je sanjati, bilo da spavamo ili da budni sanjamo! Jer snovi, koji su naše želje, često stvarnost postaju!
Slijedi slika, kreativnog rada inspirisanog ljetom.
Zapleteni snovi u mreži, plavo more, brodovi i ostrvo. Malo kartona, papira, poneki biser, morska zvijezda, sve to spojiš u cijelinu i nastane jedna slika.
Do sljedeće realno- nad realne priče: Veliki pozdrav čitaoci!

utorak, 14. lipnja 2016.

Tragači međuprostora

Pronađoh, konačno pronađoh što tražih. Skriveno u prostoru, izgubljenih stvari. U odajama gdje sjećanja ne mogu da dođu. Pronađoh, kad pustih da se samo nađe. Lutalo je po prostranstvima i pustinjama. Tražilo je oazu i kap vode. Ne može se riječima opisati, ni pantomimom objasniti.
Nevidljivo je, bez oblika i boje. Neodređeno i nedorečeno. Sad, da me neko pita kako ga nađoh, ne znam ni da objasnim?! Kako da objasnim ono što nema oblik, a svugdje je oko nas? Ne vidimo ga, a kad bi zastali vidjeli bi!? To je neki međuprostor. Koji ne dozvoljava rastojanje među ljudima.
Sjećam se da je pirio vjetar, letjele su na vjetru note ispisane na papiru. Čula sam simfoniju, pod nebom. Nakon kiše pojavile su se zvijezde na nebu. Kao znak da kiše neće više biti, te noći.
No ipak sam nosila kišobran. Za svaki slučaj bolje da je tu. Vidjela sam nasmijane ljude, kako pjevaju i plešu. Tada pronađoh taj međuprostor. Nasmijah se, kako stvari mogu da se slože same od sebe.
Prava je umjetnost sačuvati taj prostor. Samo određeni ljudi posjeduju to umijeće.
Hodala sam polako, trčala samo da ga zadržim, i proslijedim među  ljude.
On je poput vjetra, poput sna ,rasprši se i nestane. On je naš vodič, mi smo njegovi eksperimenti.
Sretoh druge, rekoše za njih da su odabrani da ga traže. Ne osjetih se kao odabrana da ga tražim.
Jednostavno sam ga tražila. Govorila sam sebi, da iako ga ne pronađem neću tražiti u nedogled, pustiću, samo će doći. Tako je i bilo.
Ne možeš ga zatvoriti u kavez, zaključati ključem, jer prolazi kroz sve. Prkosi gravitaciji, teži ka levitaciji. Mudrije je od čovjeka.  A zapravo čovjeku želi pomoći. No ljudi imaju neke čudne i odbojne oklope. Tako da se poput zraka svijetlost odbije od njih i produži dalje.
Mi tragači ih nađemo. Iako nam zadatak nije lak. Rješenja istog su još zahtjevnija.
Naša planeta im je zanimljiva, vide u nama nepresušan izvor inspiracije. Kažu da je toliko različitosti među nama da svako od nas ima nešto posebno u sebi. Svi imamo naše priče, koje ponekad ne ispričamo upravo radi tih rastojanja. Kada se ta rastojanja premoste, ljudi pričaju svoje priče. A čovjek sumnja u njihovo postojanje, sve im to djeluje kao još jedna u nizu zavjera.
I sama pomislih da je tako, no uvjerih se da nije. Demantovali su naša uvjerenja, jer su dozvolili da ih vidimo. Naravno učinili su to sa razlogom. Jer ostati nevidljiv, nije bilo riješenje.
Iz tog razloga odabrani su određeni ljudi iz raznoraznih oblasti, počev od znanosti umjetnika, istaknutih ličnosti, pa sve do najobičnijih ljudi. Nađoh se među njima, tek kao obični čovjek.
Moj zadatak je bio da određenoj grupi ljudi vratim taj izgubljeni prostor. Kako bi se srušili mostovi i zidovi među njima. Naravno lakše je bilo naći međuprostor, nego ljude ujediniti.
Oni su to znali, zapravo sami ne bi niti mogli mnogo učiniti. Zato im je bio potreban neko od nas ljudi. Ne, nisu to nikakvi vanzemaljci da se razumijemo. Rekoh Vam to je nešto nevidljivo.
Ne nije to ni iluzija. To postoji među ljudskim bićima, svi ga imamo, samo ga odrastajući izgubimo. Ostavimo negdje na putu, naših izbora i skretanja u raznim smjerovima.
Ono se umori da nas prati i sluša naše razloge sa kojekakvim izgovorima.
Zašto ne volimo sebe, jedni druge? Zašto se povlačimo u sebe svaki put kad osjetimo prijetnju?
Zašto se uvučemo u naše kućice poput puževa? Slobodu, smatramo kao ropstvo, koje zapravo ne postoji! Bježimo kad ne treba, plačemo i smijemo se kako ne osjećamo, ili onako kako nas drugi usmjere, a ne idemo kako želimo? Svi mi osjetimo nedostatak tog prostora među nama.
U prolazima kad se sretnu ljudi osjete na trenutak neku toplinu, u hladnim emocijama kojim odišu dok gradom prolaze. To je taj međuprostor. Ko zna možda ste baš Vi tragači?
Svi smo mi negdje u potrazi za tim prostorom koji nema rastojanja među ljudima.
Dragi čitaoci ovo je još jedna naučno- fantastična priča, sa primjesom realnosti.
Svaka sličnost sa stvarnim događajima je itekako moguća.
Pripremih jedan kolač prije nekog vremena. Fotografisala i memorislala sliku. Recept slijedi.
Čoko,koko, loko kolač
Potrebni sastojci:
Kora:
-5 bjelanaca
-200 gr šećera
- 100 gr kokosa
- 100 gr brašna
- 1 prašak za pecivo
2 - 3 dcl mlijeka za natopiti koru
Krema:
- 5 žumanaca
- 1 puding od vanilije
- 2 - 3 kašike brašna
- 500 ml mlijeka
- 8 kašika šećera
- 220 gr margarina
- malo šećera u prahu
- 1 vanilin šećer
- 4 - 5 štangli čokolade
- 2 šlag pjene
- 250 ml mlijeka
Priprema:
Prvo polupamo jaja, odvojimo bjelanca i žumanca. Bjelanca stavimo u posudu i počinje priprema kore. Mutimo mikserom, postepeno dodajemo šećer. Kada se sve sjedini, onda ostavimo mikser sa strane i uzimamo kuhaču. Lagano dodamo kokos i laganim pokretima ga izmiješamo sa bjelancima.
Na kraju dodamo brašno, prethodno pomiješali sa praškom za pecivo.
Sve lijepo sjedinimo i izlijemo u prethodno podmazan i brašnom posut pleh. Stavljamo u već zagrijanu rernu i pečemo 15- 20 minuta na 180 C. Kad je kora pečena, i malo se prohladi vadimo je iz tepsije i prelijemo sa zagrijanim mlijekom. Kora ide na odmor. Mi vrijedno nastavljamo pripremu kreme.
Na šporet stavimo šerpu, u koju smo stavili 400 ml mlijeka. Od preostalih 100 ml mlijeka odvojimo 6 kašika i razmutimo puding sa 3 kašika šećera. Ostatak mlijeka dodamo u žumanca i mutimo.Dodamo 3 kašike šećera i 2 kašike brašna. Onda puding spojimo sa umućenim žumancima. Djeluje kao cijela komplikacija, no budemo se mi snašli. Sve dobro umutimo. Uzimamo pjenaču i mlijeko već skoro da kuha. U mlijeko izlijemo smjesu i mutimo brzo da se ne bi stvorile grudice. Kada smo skuhali kremu ostavimo je da se ohladi. Pokrijemo šerpu prozirnom folijom da se ne stvara korica. Povremeno promiješamo. U međuvremenu umutimo margarin sa malo šećera u prahu. Kad se krema ohladila dodamo margarin i sve lijepo sjedinimo mikserom. Otopimo čokoladu, malo prohladimo i dodamo u kremu. Opet, miješamo. Kad se sve sjedinilo, idemo po koru. Namažemo kremu preko kore. Kokos već miriše. Preko kreme dodamo umućeni šlag. Uživajte u okusu! Prijatno! Slijedi slika!


ponedjeljak, 6. lipnja 2016.

Pleme Votun

Šta ako, dodirnem zvijezde rukama, mjesečini budem drug?
Šta ako, pustim suze niz lice, a među ljudima sam, ili osmjehom pozdravim jutro?
Ako plešem po kiši, bez kišobrana, jesam li manje čovjek među ljudima?
Pitanja svom narodu postavlja djevojka neobičnog imena! Oduvijek drugačija, svoja i posebna.
Noću skrivena luta kroz grad, u kom se vode bitke za opstanak. Odabrana imenom, sa posebnim razlogom je postala vođa. Na granici dva svijeta različita, čuva svoje pleme.
Ponekad osjeti strah u hladnim noćima, no samouvjereno stoji na granici beznađa.
Ona vjeruje, to joj snagu daje!
Postojalo je jedno vrijeme, postojao je jedan svijet u paralelama svemira.
U njemu su živjeli neobični ljudi, raspoređeni u plemenima. Svako pleme je imalo svog poglavicu.
Jedno od tih plemena je bilo odvojeno od ostatka svijeta. Živjeli su u miru sa svima i nisu ulazili u sukobe sa drugim plemenima. Njihov vođa je bila djevojka neobičnog imena.
Po rođenju je dobila  ime koje je bilo znak. Njeno ime je Nera. Roditelji su joj dali to ime.
Na grčkom jeziku je značilo - voda, talijanskom - mračna, a na hebrejskom - svijetlost!
Smatrali su da će u budućnosti ta tri značenja biti dio njenog karaktera.
Govorili su da će poput vode moći da stvara, ali i da razara.To su bile odlike vođe. Mračna poput noći kako je nitko ne bi mogao prepoznati. Svijetlost u tami kad bude trebalo. U to vrijeme nisu mogli ni pretpostaviti kolika će biti njena uloga u vremenu koje dolazi. Vremenu u kom je došlo do sukoba među svjetovima. Djevojčica je odrastala, no već su u djetinjstvu primijetili kako je drugačija od svih.
Osim njenih roditelja, nitko nije znao šta će to dijete biti kad odraste. Bila je to tajna koju je trebalo sačuvati. Njen karakter su zapazili učitelji i govorili kako je nemoguće da tako malo dijete ima toliko odlika u sebi. Bila je baš kao što ime govori. Voda, tama i svijetlost. No tako malo dijete je već tada znalo balansirati sa svim svojim karakternim osobinama.
Kako je vrijeme prolazilo njeno pleme je bilo u sve zavidnijem položaju.
Bili su poljoprivrednici i sav njihov prinos je zavisio od vremenskih prilika. Bilo je mnogo kišnih godina, nakon njih su nastupile sušne godine. Zemlja na kojoj su živjeli bila je na granici ostalih zemalja. Živjeli su od onog što su uspijevali uzgojiti i prodati susjednim plemenima.
Uvijek su bili neutralni i živjeli su u dobrim odnosima sa svima. Nisu ulazili u sukobe i nisu bili ni na jednoj strani. Bili su drugačiji baš kao što je bila i sama Nera. S vremenom je to počelo smetati okolnim plemenima. No vođa plemena Votun, bio je  dosljedan svojim stavovima i živio je po ustavu plemena. Plemena  Oru Navi, Maniku, Zandi i Naru Vami su bili ostatak svijeta.
Granice su postojale i svi su na neki način bili povezani jedni sa drugima.
Tako su u plemenu  Votun bili- poljoprivrednici, Oru Navi - industrijalci, Maniku -zanatlije, Zandi- učitelji i moreplovci, Naru Vami- trgovci.
Opstanak plemena (ukoliko bi došlo do razdvajanja), bio je nezamisliv jer su bili vezani nitima koje su održavale njihov svijet u ravnoteži.
Imali su svoje resurse sa kojim su raspolagali i međusobno trgovali.
U tom svijetu nije bilo sve savršeno. No ipak su se znale uloge od svakog ponaosob, da ne bi dolazilo do sukoba. Mir su održavale vođe. Znalo se da iako bi došlo do sukoba to bi se rješavalo mirnim putem. Sukobi koji bi mogli dovesti do nemira se nisu dozvoljavali.
Znalo se šta, kad i koliko ko treba da radi. Svi su bez pogovora obavljali svoje poslove. Na granici koja je bila centralna tačka, gdje se spajaju sva plemena, vođe su se sastajale i dogovarale.
U tim godinama potpunog mira Nera je bezbrižno odrastala. Ne znajući da će jednog dana donositi sve odluke koje će bitno uticati na opstanak ne samo njenog, već i na opstanak njihovog cijelog svijeta.
Dragi čitaoci ovo je negdje naučno - fantastična priča koju godinama unazad formiram.
Napisala sam uvod, kao nekakav okvir, kako bi cijela priča trebala izgledati, odnosno njen početak.
Zamolila bi Vas za komentare i kritike.
Unaprijed Hvala! Veliki pozdrav!
Slika je preuzeta sa interneta!

Ljudi nisu etikete, oni su ljudi

Ponekad tužna, ponekad sa osmjehom na licu. Ponekad sretna, ponekad sjetna. Slijed nadasve logičan, a opet za druge sam čovjek neobičan. ...