Škrinja, švelja i špajz

Jedna noć, jedna priča, na granici realnosti, i iluzije. On Lutalica, ona Neobična. Sreli su se te noći i tako je nastala ova priča. Tišina i prašina oko nas. Ko si ti, ko sam ja? Otkud mi na raskrsnici vremena? Noćas ćutimo zajedno. Ruka ka ruci da razumije i podrži, samo pogledom kaži mi. Mi smo dva slijepa putnika na brodu iluzija. Zalutali u samoći došli smo u ovaj napušteni grad. Ljudi prolaze, oni nas ne primjećuju, oni nas ne vide. Ti si neko dalek u mislima, ne mogu ih pročitati, ne brini razumijem, noćas ćemo ćutati. Ne to nisu suze u očima ni osmjeh na licu, ne to je nešto više. Ne možeš pročitati šta mi na duši piše.  Tu na klupi vremena sjedimo pored ulične svjetiljke, gledamo u prolaznike. Oni nas i dalje ne vide. Jedan mladić i jedna djevojka sjede na klupi. Pored klupe ulična svjetiljka, ispisana poruka na dva parčeta papira. Lutalica je uzeo jedno parče papira, Neobična drugo. Na poruci je pisalo sljedeće: Vi niste slijepi putnici, niti je ovo brod iluzija. N

Postojali su (i još postoje ) jedno mjesto, jedan grad i čovjek, koji je u njemu živio. Imao je kuću izvan grada. Sa svakim svitanjem i u sumrak sjedio je u svojoj stolici za ljuljanje i posmatrao grad. Poznavao je ritam grada i ljude koji tu žive, bolje no što su se ljudi međusobno znali. Govorili su da je izuzetno mudar i pronicljiv. Kad bi trebali nekakav savjet njemu bi se uputili i uvijek ga saslušali. Mnogo puta je bio u pravu, te su vjerovali njegovim zapažanjima i savjetima. Njegov dom je odisao posebnom toplinom, vedrina koja se ogledala na njegovom licu, znala je umiriti ljude, vratiti im osmjeh na lice. Taj čovjek u već zrelim godinama, bio je iskren. Uvijek je iznosio sve karte na stol, bez skrivenih karti i lažnih dodvoravanja. To su upravo ljudi i cijenili kod njega. Tako mu jednog jutra, (kad već sunce izađe iza oblaka) dok je sjedio u svojoj omiljenoj stolici dođe putnik namjernik. -Dobro jutro mudri čovječe- reče mladić! -Dobro jutro dijete. Kojim dobrom, ti u mo

On živi u ulici, kojom često, ne prolazim. Kuća sa brojem 23. Svako jutro sjedi za istim stolom i na istoj stolici. Čita dnevnu štampu, očima uputi pogled, prema stanici. Peron, dolaze vozovi, izlaze putnici. On čeka da se ona vrati iz daleka. Nje nema među putnicima. To traje već nekoliko godina. Pričali su mi priče o njemu i njihovoj ljubavi. Rekoše da su se mnogo voljeli, i da su im se putevi razišli. Otišla je jedne noći, negdje prije ponoći. Spakovala je kofere krenula, i tiho rekla zbogom. On je to znao i čuo, ali je ćutao, tek u sebi je rekao zbogom i tebi. Spremio je i on te noći kofere i htio za njom da krene, ali onda bi bio čovjek od sjene. Pisao joj je pisma i slao na mnoge adrese. Čudno je kako se neke stvari dese, kad ponos čovjeka ponese u lutanja i umjesto riječi nastanu ćutanja. Ponekad uzme stare kovanice, ode do telefonske govornice i okrene jedan te isti broj u nadi da će čuti njen glas. Par puta nakon što telefon odzvoni i niko se ne javi, on odustane. Opet se

Iznad krovova ljudskog egoizma, znam da postoje  dašak ljubavi, trunka optimizma. Postoje ljudi koji nam kreiraju i prezentuju  dvije slike. Djeluju isto, ali uočavam razlike. Uzimam olovku i zaokružiću razlike, nisam protiv njih, njima se ne pridružujem. Stopama po zemlji hodimo, čini mi se da u aforizmima živimo. Upleli su nam u misli pregršt informacija, postali smo im tek ilustracija. Mi smo karikature, njihove diktature. Kao da nam brišu osjećanja i sjećanja. Nema osmjeha, samo strah i brige nas okružuju. Imamo svoje preokupacije, nema praga tolerancije. Nekako za tim tragom idemo, vidimo, ali ne marimo. Čekaj, stani malo, nismo mi iz te priče, ili možda jesmo? Ako uzmem u obzir sve ono što gledam,vidim, osjetim i znam, ili bar mislim da znam, pa to izračunam, dodam, oduzmem, pomnožim i podijelim dobijem rezultat. I on je srazmjeran svim ovim računskim radnjama. A to je da smo svi zapleteni u mrežu iz koje ne znamo kako bi se oslobodili!? Gdje god da se nalaziš, toliko j