četvrtak, 28. srpnja 2016.

Zalutali u noći

Jedna noć, jedna priča, na granici realnosti, i iluzije. On Lutalica, ona Neobična.
Sreli su se te noći i tako je nastala ova priča.
Tišina i prašina oko nas. Ko si ti, ko sam ja? Otkud mi na raskrsnici vremena?
Noćas ćutimo zajedno. Ruka ka ruci da razumije i podrži, samo pogledom kaži mi.
Mi smo dva slijepa putnika na brodu iluzija. Zalutali u samoći došli smo u ovaj napušteni grad.
Ljudi prolaze, oni nas ne primjećuju, oni nas ne vide. Ti si neko dalek u mislima, ne mogu ih pročitati, ne brini razumijem, noćas ćemo ćutati. Ne to nisu suze u očima ni osmjeh na licu, ne to je nešto više. Ne možeš pročitati šta mi na duši piše. 
Tu na klupi vremena sjedimo pored ulične svjetiljke, gledamo u prolaznike. Oni nas i dalje ne vide.
Jedan mladić i jedna djevojka sjede na klupi. Pored klupe ulična svjetiljka, ispisana poruka na dva parčeta papira. Lutalica je uzeo jedno parče papira, Neobična drugo. Na poruci je pisalo sljedeće: Vi niste slijepi putnici, niti je ovo brod iluzija. Niste ni zalutali u noći, niti ste izgubljeni u samoći. Čitajući ovu poruku vidjet ćete da ste ovdje sa razlogom.
Imate jedan zadatak, za koji ste odabrani onog trenutka kad ste sjeli na ovu klupu. Naime trebate prepoznati među ljudima, one koji su enigma. Izvana su potpuno obični, a u duši su neobični, nesvakidašnji. No trebate dobro procijeniti, jer ponekad ljudi znaju sakriti prava osjećanja. Onda pronađite nekog  ko ima, ono što drugi nema, a u potrazi je za tim. Kad pronađete kariku koja jednom nedostaje, Vi je spojite sa drugom. Tako ćemo napraviti ne iluziju, već stvarnu sliku. Onda ih zamolite za zajednički ples. To je Vaš zadatak. Sretno! Inače Lutalica i Neobična su bili dvije potpuno različite osobe. Svako od njih je imalo svoj način kako da prepozna ljude, i još pritom da prepozna i ono što im nedostaje.
Ona reče: Mi nismo ovdje radi nas, već radi ovih ljudi koji prolaze pored nas.
Ovdje smo sa razlogom i naše različitosti ostavljamo po strani.
U pravu si - odgovori on.
Prvo su primijetili djevojku koja je išla sama, zamišljena i pomalo sa tužnim izrazom lica. Na trenutak bi se osmejhnula. Prepoznali su u njoj, ono nešto. Sa druge strane se približavao mladić, vedar i nasmijan, no ipak bio je sam. Prišli su im i rekli: Ne pitajte nas ništa, jer objašnjenje ne postoji!
Molimo Vas za trenutak vremena u ovom Univerzumu u kom živimo. Taj trenutak vremena će lagano teći, svijet se neće promijeniti, ako nekoliko minuta odgodite svoje obaveze.
Ta mlada djevojka pomalo povučena i mladić siguran u sebe. Opet dvije suprotnosti? Naizgled tek!
Zapravo su bili veoma slični. Jer se u njihovim očima ogledala dobrota duše koja je plijenila.
Sijala je takovom svjetlošću, da je nadjačala i svijetlost ulične svjetiljke.
Ostanite sa nama- rekoše im dvije zvijezde vodilje. Dok mi tražimo još dobrovoljaca, u ovoj nadasve čudnoj, ali jednako čarobnoj noći.
Tražili su pogledom i ugledali dvoje djece kako idu sami ulicom i vuku za sobom kolica. U kolicima je bilo nešto hrane i odjeće. Sa druge strane dolazio je mladi bračni par. Sretan i nasmijan, no pomalo sjete se moglo vidjeti kako nazire iza tih osmjeha, skrivena negdje duboko unutar duše ocrtavala se, i u njihovim očima ostavljala vidljiv trag. Priđoše i njima, te, im na isti način sve objasniše. Ugledaše beskućnika, kako mu ljudi ubace u šešir nešto sitnih novaca, dok svira gitaru sa već dotrajalim žicama. Njegov glas je donosio neki mir. Pored je prolazio jedan čovjek i nije obratio pažnju, niti je čuo melodiju praćenu izuzetnim glasom. Bio je zamišljen i odsutan. Prišli su, i njima i rekli im isto. Onda su sreli jednu gospođu, sa tako vedrim osmjehom i pozitivnim duhom, njoj u susret je išao jedan gospodin, pomalo tajanstven i odsutan mislima. Nedugo zatim, ulicom je  išla djevojčica, sama i sa suzama u očima koje nije mogla sakriti.
Prema njoj je išlo mnogo djece sretne i nasmijane. I njih zamoliše da odvoje svoje vrijeme i odgode sve na nekoliko minuta. Lutalica i Neobična zamoliše beskućnika da odsvira i otpjeva nekoliko pjesama. Te karike su spojili i napravili lanac. Rekli su im: Vrijeme je za ples.
Upoznajte se dok budete plesali, ispričajte Vaše priče jedni drugima. Nakon tog dođite do nas.
Lutalica i Neobična su gledali kako svi plešu. Ćutali su i razmišljali o svom zadatku. Iluzija se pretvarala u stvarnu sliku. Tako su mladić i djevojka pronašli jedno u drugom srodne duše, dječak i djevojčica su odrastali u domu, mladi bračni par nije imao svoje djece. Te su odlučili usvojiti djecu.
Beskućnik je pronašao svog nećaka, to je bio gospodin koji nije čuo muziku ni pjesmu i koji ga je pozvao u njegov dom, da tamo živi.
Starija gospođa sa mnogo vedrine i onaj tajanstveni gospodin su nekad davno jedno drugom bili simpatija. I sreli su se nakon mnogo godina. Djevojčica koja je bila sama i sa suzama se konačno smijala dok je plesala sa novim drugarima. Ona je živjela u trošnoj kući sa roditeljima, i niko nije htio da se druži sa njom. Zato jer je bila siromašna. No djeca su im ponudila jednu kućicu za stanovanje.
Svi se zahvališe njima dvoma, što su prepoznali ono nešto u njima i spojili ih. Svi su se razišli a oni su ostali sami. Tad mladić zamoli djevojku za ples pruživši svoju ruku ka njenoj. Svi su večeras plesali osim nas - reče on! I djevojka pruži svoju ruku ka njegovoj. Muzika je dopirala iz daljine, tamo negdje čula se pjesma, koju je svirao čovjek koji je prije nekog vremena bio bez doma, a sad ga ima!
Mladić upita djevojku: Ko si ti?
Na šta ona dogovori: Ne traži me u pjesmama, tamo me nećeš pronaći, nema me,u filmovima ni na slikama. Ja, ja sam izmišljeni lik i postojim samo u ovoj priči!
Djevojka uzvrati pitanje: Ko si ti?
Na šta on odgovori: Ja lutam, ne možeš mi pronaći tragove. Ne traži me, u pričama, ni u vremeplovu,
ja sam izmišljeni lik, postojim samo u ovoj priči!
Imam još jedno pitanje- reče mladić!
Ako smo ti i ja izmišljeni likovi, kako ćemo se opet sresti?
Ona mu odgovori: Kad god neko pročita ovu priču, mi ćemo se opet sresti!
Onda im priđe čovjek sa gitarom i reče: Prepoznali ste u ljudima, ono što niste u sebi, i jedno u drugom! Dragi moji, Vi niste izmišljeni likovi, ove priče!
Vi ste stvarni, i zapravo ste Vi glavna karika u lancu. Jer da nije bilo Vas ostale karike bi i dalje svijetom lutale u potrazi, Vi ste ih spojili! Sve što ste vidjeli, nije bila iluzija, već stvarnost!
Ostavili ste po strani vaše želje da biste drugima pomogli.
Lutalica i Neobična pogledaše jedno u drugo sa mnogo topline u očima.
Vi ste spojili druge, mi smo spojili Vas- reče starac.
I tako kroz noć uz zvuke gitare nastavljaju svoj ples Lutalica i Neobična!
Ostaju klupa i ulična svjetiljka kao svjedoci dobrote i ljubavi!
Poruka posta:: Na raskrsnici vremena i Univerzuma u kom živimo, nađite vremena, trenutak odvojite, i vidjet ćete sve ljepote ljubavi !
Dragi čitaoci, zastanite na trenutak i pogledajte oko sebe.Vidjet ćete ljubav ima je.
Učinite dobro djelo za druge, možda negdje, i nekad sretnete ono što tražite.
Veliki pozdrav! Slika je preuzeta sa interneta!









srijeda, 20. srpnja 2016.

Odaberi razglednicu i odgovore pronađi

Postojali su (i još postoje ) jedno mjesto, jedan grad i čovjek, koji je u njemu živio. Imao je kuću izvan grada. Sa svakim svitanjem i u sumrak sjedio je u svojoj stolici za ljuljanje i posmatrao grad.
Poznavao je ritam grada i ljude koji tu žive, bolje no što su se ljudi međusobno znali.
Govorili su da je izuzetno mudar i pronicljiv. Kad bi trebali nekakav savjet njemu bi se uputili i uvijek ga saslušali. Mnogo puta je bio u pravu, te su vjerovali njegovim zapažanjima i savjetima.
Njegov dom je odisao posebnom toplinom, vedrina koja se ogledala na njegovom licu, znala je umiriti ljude, vratiti im osmjeh na lice. Taj čovjek u već zrelim godinama, bio je iskren. Uvijek je iznosio sve karte na stol, bez skrivenih karti i lažnih dodvoravanja. To su upravo ljudi i cijenili kod njega.
Tako mu jednog jutra, (kad već sunce izađe iza oblaka) dok je sjedio u svojoj omiljenoj stolici dođe putnik namjernik.
-Dobro jutro mudri čovječe- reče mladić!
-Dobro jutro dijete. Kojim dobrom, ti u moj dom dođe?
-Rekli su mi dole u gradu da ste mudar čovjek, uvijek spreman pomoći.
-Kako mi je pomoć potrebna, odlučih se da dođem i da Vas za nju zamolim!
-Onda nemam drugog izbora, već da te saslušam. Pričaj mi priču, ne sakrivaj detalje, jer to je važna stavka da bi ti mogao pomoći!
Mladić sjede u stolicu tik do čovjekove i otpoče svoju priču. Naime mladić je tragao za svojim ciljem, tražio razlog nezadovoljstva koje ga je tištilo i nije mu dalo mira. Gdje god bi nogom kročio, neke nevolje su ga pratile i nije mogao sreću pronaći. Slušao ga je čovjek sve od riječi, do riječi.
Mladić je završio priču i čekao da čuje rješenje. Onda mu starac reče: Slušaj dobro riječi koje ću ti izgovoriti, i nemoj da se buniš na zadatke koje ću ti dati a koje trebaš ispuniti.
Mladić pomisli u sebi, kako to neće biti ništa neobično i kako će on sve zadatke riješiti u kratkom vremenu.
Tvoji zadaci su sljedeći. Kad kreneš od mene idi laganim koracima, ne razmišljaj o ničemu drugom sem o tim koracima koje praviš dok hodaš. Kad budeš stigao u grad, otiđi u poštu i nasumično odaberi jednu razglednicu. Nemoj gledati šta na njoj piše niti koji je grad u pitanju. Okreni poleđinu razglednice i na njoj napiši poruku kao da si već u tom gradu, pa nekom šalješ tu razglednicu.
No važno je da ta poruka sadrži i dio tvojih želja. Nakon napisane poruke, okreni lice razglednice i vidi koje je mjesto u pitanju!? Zatim, spremi kofere, kupi kartu i otputuj u to mjesto.
U tom mjestu su svi odgovori na tvoja pitanja. To je sve što ti imam reći.
Mladić je bio zbunjen i pomalo razočaran, jer ništa mu nije bilo jasno. Onda je progovorio njegov ego i reče starcu: Došao sam da mi pomognete, a Vi mi zadate mnogo zadataka koji nemaju poentu!?
Nisam sinko ni rekao da imaju poentu, niti je mogu imati sve dok ih ne ispuniš!
Sad je vrijeme da ideš, meni je vrijeme doručka, taj obrok ne preskačem.
Čekajte, stanite, pa šta da radim, gdje da krenem- pitao je mladić?
Kreni od moje kuće pa nadalje idi kako ti rekoh. I da još jedna važna stvar, dobro razmisli kome ćeš napisati razglednicu i poslati? Čovjek ustade sa stolice i krenu u kuću. Mladić stoji i čeka, i ništa mu jasno nije!? Idi dijete i sretan ti put. Sad me ništa ne razumiješ, ali s vremenom hoćeš!
Doviđenja- prozbori mladić!
Krenuo je mladić koracima i samo o njima je mislio, sve do grada. Stigavši u grad, ugledao je poštu.
Ušao je unutra i pogledom potražio razglednice. Kad ih je ugledao, blagi osmjeh mu ozari lice.
Prišao im je i pružio ruke pritom  nasumično odabravši jednu. Uzeo je olovku u ruke i napisao poruku.
No pravo iznenađenje je nastupilo kad je ugledao državu u koju treba otputovati.
Nije mogao da vjeruje da su to država i grad, u koju je imao želju (odmalena) da otputuje.
Imao je taman novca, koliko mu je bilo potrebno za kartu. Kupio je kartu na stanici, sjeo u autobus i krenuo. Nije znao šta ga čeka tamo, no jedno je sigurno znao, starac je bio u pravu. I stigao je u tu državu i grad koji je bio na razglednici. Bez dinara u džepu i bez sreće koju je toliko već tražio. Putnik koji nazire cilj putovanja, ima odredište, samo još da nađe odgovor na pitanje o sreći. Kako je naći? Dok je tako razmišljao, ugleda čovjeka kako na stanici lijepi oglas. Prišao je pročitao taj isti oglas i nije mogao da vjeruje. Tražio se pomoćnik u kuhinji jednom od okolnih restorana. Mladić je volio da kuha, čitao je knjige sa receptima i poprilično bio spretan u kuhanju. Uzeo je adresu sa oglasa i uputio se put restorana. Hrabro je kročio unutar restorana i bio spreman na razgovor, samouvjeren kao onog trenutka kad je kročio ka gradu od kuće tog mudrog čovjeka. Glavni kuhar je uvidio potencijal u mladiću koji je stajao pored njega. Dobio je posao i radio sve što je trebalo, dok nije postao vrsni kuhar i otvorio svoj restoran. O  njegovom talentu pročulo se na sve strane, postao je priznat čovjek. Sam nije mogao da vjeruje u sve što mu se dogodilo. Osnovao je porodicu i konačno je našao sve odgovore koje je tražio. Bio je istinski srećan. Onda je uzeo razglednicu i sa osmjehom pročitao sve što je napisao. Zatim je zalijepio markicu i poslao je na već navedenu adresu. Znate šta je pisalo na razglednici? Pisalo je sljedeće: "Krećem sa mirnim mislima kao što bijaše koraci na putu do pošte. Doći ću u grad koji sanjam odmalena, pitaću se šta dalje? Sjetiću se riječi mudrog čovjeka i pomisliću na doručak i kako volim kuhati. A onda, onda se možda neko čudo desi, pa mi se ostvari san da postanem kuhar i imam porodicu? Koliko god blesavo zvučalo, ova razglednica stići će na Vašu adresu mudri čovječe. I nekako mi se čini da ste Vi već znali ono što nisam ja? A to je: Da je sreća u nama, samo je trebamo pozvati van i zajedno ići kroz svijet! Hvala Vam, iako dok pišem ovo, ništa od gore navedenog nisam ostvario, ali vjerujem po prvi put da hoću!
Razglednica je stigla na adresu, baš ujutro kad je sunce izašlo iza oblaka,  a starac je po običaju sjedio u svojoj stolici. Poštar je donio razglednicu i predao je starcu. Izvolite, još jedna u nizu koje Vam već godinama donosim. Hvala Vam- odgovori starac. Ustade iz stolice i krenu te reče: Vrijeme je doručka pa idem.- Doviđenja i sretan ti put- reče poštaru. Kad je ušao u kuću pročitao je razglednicu, osmjehnuo se te je odnio na jedan zid gdje je bilo još mnogo razglednica, samo sa različitim odredištima.
Do sljedeće priče: Odaberite i Vi razglednicu.
Veliki pozdrav!
Slika je preuzeta sa interneta!


ponedjeljak, 11. srpnja 2016.

Raste li ljubav na drvetu, pa da je uberem?

On živi u ulici, kojom često, ne prolazim. Kuća sa brojem 23. Svako jutro sjedi za istim stolom i na istoj stolici. Čita dnevnu štampu, očima uputi pogled, prema stanici. Peron, dolaze vozovi, izlaze putnici. On čeka da se ona vrati iz daleka. Nje nema među putnicima. To traje već nekoliko godina.
Pričali su mi priče o njemu i njihovoj ljubavi. Rekoše da su se mnogo voljeli, i da su im se putevi razišli. Otišla je jedne noći, negdje prije ponoći. Spakovala je kofere krenula, i tiho rekla zbogom.
On je to znao i čuo, ali je ćutao, tek u sebi je rekao zbogom i tebi. Spremio je i on te noći kofere i htio za njom da krene, ali onda bi bio čovjek od sjene.
Pisao joj je pisma i slao na mnoge adrese. Čudno je kako se neke stvari dese, kad ponos čovjeka ponese u lutanja i umjesto riječi nastanu ćutanja.
Ponekad uzme stare kovanice, ode do telefonske govornice i okrene jedan te isti broj u nadi da će čuti njen glas. Par puta nakon što telefon odzvoni i niko se ne javi, on odustane.
Opet se vrati za isti sto i sjedne za istu stolicu, sa pogledom usmjerenim na ulicu. I čeka, čini mi se dovijeka. Rekoše mi da su bili neobičan par. On izgubljeni dječak, u duši kao Petar Pan. Ona kao zrno mudrosti, njegov glas savjesti. I po suncu i po kiši čekao je nju. Sa kišobranom i pod suncobranom. Vjerovao je da će doći, ujutro, usred dana ili po noći. Smišljao je riječi koje će joj reći.
Pisao ih na salveti, ali svakim danom nada u njen povratak sve dalje leti.
Ah ti blesavi razlozi, uvijek ih ima i sve pokvare, pa ljubavi prestanu, iščeznu i nestanu.
Ona živi u daljini, sjeti ga se ponekad. No dugo vremena je čekala da se neka čuda dese, i onda je spakovala kofere i mijenjala adrese. Te noći, negdje prije ponoći, obećala je sebi da se više vratiti neće. Neka pisma su joj stizala, kako je pronađe, često se pitala? Pisala je i ona njemu pisma pakovala ih u kutiju, vrijeme je nagrizlo hartiju, slova i riječi već blijede. Znala je da njemu, ta pisma mnogo vrijede. Otišla je na stanicu dala kutiju mašinovođi voza. Rekla je njegovo ime i adresu na kojoj stanuje, odlučila je da mu pisma pošalje.
Tako dok je sjedio za svojim stolom, i pogledom upućenim prema stanici, prolazih ulicom taj dan.
Stigao je voz i izašli su putnici. On već zna da ona doći neće. No onda je izašao mašinovođa sa kutijom u ruci. Krenuo je prema njemu, vjerujte bila je to filmska scena. Čovjek koji voli, čeka nju, a stižu pisma njena. Prilazi mu mašinovođa i predaje kutiju. On je uzima u ruke, na licu blagi osmjeh, u očima suze. Da, nakon toliko čekanja i pitanja, odgovori stigli su, a njih zna kutija.
Sjeo je za sto i otvorio kutiju, počeo da čita, a vrijeme nagrizlo je hartiju. Čitao je tako pisma neko vrijeme. Na licu gotovo da si mogao pročitati šta mu kroz misli prolazi!? Tad u tom trenutku, bilo mu je jasno da se ona ne vraća i ne dolazi. Uzeo je kutiju i novine, i krenuo ka svome domu.
Rekao mi je: Čekao sam je da dođe, cijeli vijek kao da je prošao, tek par pisama stiglo je od nje.
Zadržala je pisma moja, za uspomenu i da je podsjete, da u životu neke stvari se jednom osjete.
Znam da me voli, jednako i da se tu ništa nije promijenilo. Mi smo ti dvije ptice, jedna ima dušu čuvara, druga ptice selice. Imali smo zajednički let, sad letimo sami, ja na sjeveru uz prugu, ona u slobodi na jugu. No vrijeme će teći, i nastavljam dalje, više ti nemam šta dijete reći.
Otada, prošlo je vremena, sve su ga rjeđe ljudi sretali, kažu našao je sreću. U toplom domu, on ima nekog koga voli, ona je negdje daleko, sreću traži. Njegova pisma nosi, gdje god da krene, postala je žena od sjene.  Često ih pročita, šta joj je sve to trebalo, sebe pita? Da ode tako jedne noći, negdje prije ponoći, i zbogom da mu kaže, dok njegove oči je traže? Onda je shvatila da ima mnogo razloga koji su uvijek smjernice ljudskih odluka!
Ponekad, (mada sve češće) prestaju ljubavi. Ostanu tragovi (tih ljubavi) u vremenu, kao stope u pijesku. Kad naiđu oseka i plima obrišu tragove, okean ih odnese. Neke ljubavi samo jednom se dese. Možeš mijenjati adrese, pisati pisma, tražiti sreću, ali neke ljubavi samo jednom se dogode, i samo se jednom sretnu!
Tražite put ljubavi, on vodi ka sreći, svi drugi putevi su jednosmjerne ulice.
Priča je nastala, tako što skupih mnogo priča koje vidjeh i čuh.
Oni koji su glavni glumci, vide, ali ne gledaju!
Do sljedeće priče; Veliki pozdrav!
Slika je preuzeta sa interneta!





petak, 1. srpnja 2016.

Ilustracija emocija

Iznad krovova ljudskog egoizma, znam da postoje  dašak ljubavi, trunka optimizma.
Postoje ljudi koji nam kreiraju i prezentuju  dvije slike. Djeluju isto, ali uočavam razlike.
Uzimam olovku i zaokružiću razlike, nisam protiv njih, njima se ne pridružujem.
Stopama po zemlji hodimo, čini mi se da u aforizmima živimo.
Upleli su nam u misli pregršt informacija, postali smo im tek ilustracija.
Mi smo karikature, njihove diktature. Kao da nam brišu osjećanja i sjećanja.
Nema osmjeha, samo strah i brige nas okružuju. Imamo svoje preokupacije, nema praga tolerancije.
Nekako za tim tragom idemo, vidimo, ali ne marimo.
Čekaj, stani malo, nismo mi iz te priče, ili možda jesmo?
Ako uzmem u obzir sve ono što gledam,vidim, osjetim i znam, ili bar mislim da znam, pa to izračunam, dodam, oduzmem, pomnožim i podijelim dobijem rezultat.
I on je srazmjeran svim ovim računskim radnjama. A to je da smo svi zapleteni u mrežu iz koje ne znamo kako bi se oslobodili!? Gdje god da se nalaziš, toliko je informacija koje ti ruše optimizam, da si od čelika, odreagovao bi. Ama stvarno više!
Dokle ćemo biti projekcija svih mogućih i nemogućih informacija kojim smo otjerani u četiri zida sa vratima i malim prozorom !?Pritom nigdje ključa da bi vrata otključali. Da dođemo do malo zraka, da vidimo svjetlost dana.
Kao da smo zombiji koji gradom idu po noći, a bježe kad se prve sunčeve zrake pomole!?
Pokušava nam pomoći mala grupa entuzijasta, koja nam je gotovo nevidljiva.
Ne možemo ih ni primijetiti, kad su oko nas veliki video bimovi, da nam je život postao kino.
Svaki dan imamo projekcije naših života uživo, kao da smo otuđenici, osuđeni na vječito ropstvo.
Pa nam plasiraju iste slike koje će nam se urezati duboko u sjećanje i tako, izbrisati sve ono što nas još uvijek čovjekom čini. Takva nam je danas slika naših životarenja kroz ovaj procijep vremena.
Jer odista kao da smo se našli u nekom procijepu iz kog izlaza nema. Nema jer, vrte nam  jedne te iste snimke, mi živimo zapravo u lažnoj projekciji. Trake od tih snimki su gotovo u prekidima. Mi smo tek u zapletu, bez kulminacije, a kamoli raspleta priče.
Čitamo jednu te istu stranicu knjige koju su započeli pisati, a ni sami ne znaju da je nastave i završe.
Onda shvatih da sam odmetnik, drugačija. Takva je kategorizacija svih onih koji nisu ni na jednoj strani. Vidim sve, bez da mi nešto kažu, da me iznova podsjećaju i vraćaju na iste staze.
Umjesto njihovih glasova sa Tv- ekrana i uživo slušam vjetar kako svira melodiju, gledam planine i zelenu travu, cvijet koji jutrom latice otvara. Najljepša melodija je cvrkut ptica.
Ja sam realan čovjek na rubu da postanem sanjalica. No održavam ravnotežu između te dvije opcije.
Sve što nije kao što rekoše, piše se kao drugačije.
Ne, nisam ja u vašim filmovima, ne glumim po vašim scenarijima.
Ne pišem nikome posebno niti prozivam bilo koga, ovo je poruka svim ljudima.
Niti sam odabrala biti drugačija. Biti drugačiji, nije ništa do li tog da nisi kopija drugih, da se ne uklapaš u masu samo da bi opstao. Imaš svoj pravac i ideš svojom stranom ulice.
Ljudi nisu slike koje naslikate, pa oživite, niti lutke od drveta što ih napraviše ruke stolara.
Ljudi imaju osjećaje, imaju emocije, jeste li znali, dok ste ih u karikature pretvarali !?
Nekad riječi zabole i ostave tragove u ljudima, neizbrisive. Nema te olovke da nacrta, ni gumice da obriše, kad se trag od riječi u duši sakrije.
Onda kažem čemu bježanje, i skrivanje, kad je svaki dan novo otkrivanje !?
Posmatram svijet sa planine na vrhu grada, vidim zvijezde i grad kako spava, čekam zoru i vidim svijetlo u prozoru. Neko je budan, možda drugačiji, jer ne živi po šablonima. Gleda u nebo baš kao i ja, prepoznajem u tim očima sebe, nekada. Daleko sam da mu kažem, da je sve u redu, da ne plače, sve se zaboravi, kad osmijehom zamijeniš slike koje su ti u sjećanje projektovali drugi.
Voli muziku koju voliš, iako si u kategorizaciji, što nisi obučen kao drugi, što tvoje pjesme nisu kao one što odzvanjaju na svakom uglu i remete kretanje. Što u tekstovima pjesama koje voliš, vidiš cijeli svijet opisan i kako tekstovima tih pjesama, pretvaraš sebe u putnika.
Držim gitaru u rukama, sviram akorde starih pjesama, iz nekog boljeg vremena, transportujem ih u ovo vrijeme, vrijeme procijepa. I kažem neka, neka se čeka na promjene, dok gledam svitanje, postavljam ti svijete pitanje: Iznad krovova ljudskog egoizma vidite li i Vi dašak ljubavi, trunku optimizma? Jer ova priča je iz nadrealizma doputovala, da bih je Vama ispričala, riječima!
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav svim sanjarima sa realnim pogledom na svijet!
Slika je preuzeta sa interneta, spot sa YouTube-a. Izvođač je grupa Linkin Park!


















Ljudi nisu etikete, oni su ljudi

Ponekad tužna, ponekad sa osmjehom na licu. Ponekad sretna, ponekad sjetna. Slijed nadasve logičan, a opet za druge sam čovjek neobičan. ...