ponedjeljak, 28. studenoga 2016.

Skrivači tragači

 Dvoje ljudi iz dva vremenska intervala žive u istom svijetu. Ona se budi iz sna. Sanjala je neobičan san, nije joj jasna poruka, no slike tog sna su gotovo stvarne.
On se budi iz sna sanjao je nestvarno- stvaran san. Neko mu je dozivao ime u snu. Jedna neobična djevojka. Nije mogao da zapamti njeno lice, no glas mu se urezao u sjećanje. Sjeća se šta mu jer rekla u snu. Uzima olovku i papir i zapisuje sljedeće rečenice.
"Napisaću ti po ledu poruku. Kad sunce ugrije i led se otopi rijeka će dalje teći.
Ona će ti sve reći? Doputovaću iz budućnosti, jer postoji vremeplov mogućnosti.
Negdje u svemiru naše misli se prepoznaju.
Ovdje na zemlji gdje idu koraci mi smo stranci. Negdje smo u prolazu, u procjepu vremena. Šapatom tišine dozovi  moje ime, dok po ledu ruka ti poruku piše.
Led se otapa brzinom naših koraka. Trebamo stići u isto vrijeme kod rijeke. Pored rijeke se nalazi veliki fenjer. Kad padne noć on će svijetliti. Na našim rukama upisani su znakovi, kad se svi znakovi spoje fenjer će početi mijenjati rijeku iz njene u nijanse ljubičaste boje. Pitaćeš se ko smo ti i ja? Reći ću ti samo da nas zovu skrivači tragači. Bježimo od pogleda jer u očima duša se ogleda. Ljudi ne smiju vidjeti naše oči, one ostaju skrivene jer se razlikujemo od njih. Naše oči imaju poseban kod koji je vidljiv drugima. Zato se naši pogledi ne mogu sresti sa pogledima ljudi.
Znam da si ti sanjao mene, baš kao što sam i ja sanjala tebe. I sad pišeš poruku za koju vjeruješ kako je to samo bio, običan san koji ćeš zaboraviti poslije nekog vremena.
Isto to pomislih i ja. No vjeruj mi da su naši snovi stvarniji od realnosti. Već neko vrijeme sanjam neobične snove, iako sam pronašla stare spise gdje piše da sam odabrana za poseban zadatak.
Uvijek sam bila drugačija jer imadoh neki moj svijet. I ponekad mi se činilo kao da ne pripadam ovom vremenu u kom živim. Živim u budućnosti. Rečeno mi je da trebam putovati u prošlost. To je tvoja sadašnjost. U spisu je pisalo da u tom vremenu živi mladić koji ima drugi dio znaka i koda koji je potreban da se otvore vrata. O kakvim vratima se radi, to tek zajedno trebamo otkriti ?!
Moje ime je Velvet!
P.S. Kad dođe vrijeme snjegova srest ćemo se u procjepu vremena. Do tada ti želim da budan sanjaš.
Od tada je proteklo nekoliko mjeseci i već je bio zaboravio na poruku koju je dobio putem sna.
Došlo je vrijeme snjegova, Nor Otar šetao je pored rijeke koja je bila zaleđena. Vidio je ispisanu poruku na rijeci: Šapatom tišine dozovi moje ime. I napiši mi poruku na ledu da mogu doći. Kad se led otopi, i rijeka poteče biće to dolaska mog veče. Sjetio se da je to negdje već čuo, ali pripisao je to sve bujnoj mašti ili snovima.? No napisao je poruku i ime djevojke, a nije znao kako ga se uopšte i sjeća.?
Dozvao je njeno ime i led se počeo topiti, a rijeka je počela teći. Fenjer pored rijeke je počeo da svijetli i noć već dođe. Vidio je kako prema njemu ide čamac. Nije baš mogao razaznati ko je unutar čamca. Kad je odveć bio blizu njega ugledao je djevojku ljubičaste kose.
Mislio je da sanja i da je to sve zaista samo plod njegove mašte.
Pogledao je u svoju ruke i vidio znakove. Na jednoj ruci je bio znak vode, na drugoj znak vatre.
Djevojka je izašla iz čamca i došla na obalu. Pružila je ruke prema njemu. Na njenim rukama su bili također znakovi. Na jednoj ruci bila je ptica, na drugoj drvo.
Vidim stigao si Nor Otar! Dolazim iz budućnosti, po zadatku. Vrijeme je da pokrenemo vrata i da ih otvorimo. Znam da imaš mnogo pitanja za mene i da ti ništa nije jasno. Objasniću ti sve ali prvo trebamo otvoriti vrata. Ako to ne uradimo doći će do promjene u toku vremena.
-A to bi značilo?
-To bi značilo da naši svjetovi više ne bi postojali onakvi kakvim ih poznajemo.
-Tako bi ljudi mogli putovati neometano kroz vrijeme i znati neke podatke koji trebaju ostati skriveni.
Kad bi otkrili iste došlo bi, do haosa između tvoga i mog vremena. Mene su pustili da doputujem.
-Ali trebam ostati skrivena.
-Teško da nećeš biti primijećena sa takvom bojom kose i znakom na čelu.
-Vjeruj mi to nam je sada najmanji problem koji imamo. Ukoliko ne počnemo sa procesom otvaranja portala sve će se izmijeniti. Nova prilika će se ukazati tek za stotinu godina. Do tada bi svijet mogao gotovo iščeznuti ili bi ostale tek ruševine.
-Molim te da priđeš fenjeru i da spojimo znakove na našim rukama.
- I šta kad to uradimo, dogodiće se nekakva magija?
-Ti Velvet mora da živiš u nekom svijetu naučne fantastike?
- Naš svijet danas tako i izgleda. No, o tom ti ne mogu govoriti. U to ćeš se i sam uvjeriti jer ćeš putovati u budućnost kad za to dođe vrijeme.
-Sad te lijepo molim da spojimo znakove i da ispunimo zadatak.
-Nor Otar je prišao Velvet, te su oboje stali oko fenjera i pružili su ruke jedno prema drugom.
- Fenjer je promjenio boju rijeke u ljubičatu.
-Stvorila su se vrata, koja se nisu mogla otvoriti.
-Vrijeme je da uđemo Nor Otar kroz ova vrata i da putujemo kroz procjep vremena.
- No prije tog trebamo potvrditi kod. Jedan dio je u tvojim očima, drugi u mojim.
-Tek onda će se vrata otvoriti.
-Stani pred vrata i kroz špijunku na vratima prisloni jedno, zatim drugo oko.
- Prva ću ja, jer vidim da mi ne vjeruješ.
Velvet, a zatim i Nor Otar su prišli vratima i zaista nakon potvrde koda, ona se otvoriše.
- Idi ti slobodno, ja ostajem ovdje gdje jesam!
- Nemaš izbora vjeruj mi.
-Uvijek ima izbora!
- Velvet ga je uzela za ruku i povukla ka vratima.
- Prošli su kroz portal koji se otvorio i vrata su nestala.
- Fenjer je prestao svijetliti, a rijeka se vratila u svoju boju.
Očekuje ih putovanje kroz vrijeme, no, više o tom putovanju u sljedećem nastavku.
Do tada: Pozdrav čitaocima!
Slika je kreativni rad i zahvaljuući slici nastala je priča koju ću pisati u nastavcima.












subota, 19. studenoga 2016.

Jesen i zima, ljubavi u ljudima još ima!

Jesen kofere pakuje na put se sprema. Lišće je opalo, vjetrovi, i kiše ga sakriše.
Sve te njene čarobne boje ostaju u sjećanju.
Jesen prolazi, dolazi zima. Jutrom već mrazeva ima.
Ptice su otišle u toplije krajeve, sve na snijeg miriše. I padaće prve pahulje, poput kristala svih oblika
i tako će nastati jedna posebna slika. Svi će gradovi dobiti kaput bijeli, poput djeteta svako se snijegu veseli. Želju poželi, pošalji je među pahulje, ona će da putuje. Stope u snijegu ostaju kao tragovi, u vremenu. Ti tragovi utkani u prošla vremena, sadašnjim vremenom putuju.
Bila je to kasna jesen i polako se osjetila zima kako dolazi tiho na prstima.
Krišom kuca na naša vrata, i donosi mrazove, inje i snijegove. To su njeni drugari koji je vjerno u stopu prate. Prolazih pored prodavnica u, ulici koja je poznato šetalište. Primijetih jednu djevojčicu kako gleda jedan džemper u izlogu. U njenim očima ogledala se neka sjeta. Gledala je tužno u taj džemper i onda je pogled uputila ka dlanu. U njemu bi nešto sitnih novaca. Skupila je dlan i krenula dalje niz ulicu. Pomislih da je željela kupiti taj džemper, ali novaca nije bilo dovoljno.
No razuvjerio me jedan čovjek koji je također posmatrao tu malu djevojčicu.
Inače on je prodavao pečeno kestenje i bio je prepoznatljiv većini prolaznika.
Vi, vidite dijete kako stoji i gleda u izlogu džemper, sljedeći prizor je njen pogled ka dlanu i sitnim novcima. Znam da ste pomislili da ona želi kupiti taj džemper, a da nema dovoljno novaca !?
Vidjeli ste ono što ste željeli vidjeti, ili što vam je projektovala vaša podsvijest!? Zapravo, ona ne želi kupiti taj džemper, već poslati ljudima poruku. Već neko vrijeme ona dolazi gleda izlog i novac na dlanu. Prvo sam, i sam pomislio što i vi. Negdje je to i logično. Mi ljudi vidimo iste slike. Kao što nam svaka jesen koja odlazi i zima koja dolazi izgleda isto. Ali nije isto.
Te tako i ova djevojčica šalje nama različitu poruku, a mi je isto vidimo. Znači do ljudi je kako prevode sebi značenje poruke. Vidite, većina prolaznika nije ni primijetila to dijete. Nije u njihovoj prizmi, i ne utuče na njihove živote. Neki su pak govorili kako je to neko hirovito dijete koje želi baš taj džemper. Drugi su bili mišljenja da je to neko siromašno dijete, koje možda  prosi da bi moglo kupiti sebi ono što treba. Svi su imali svoje viđenje, nitko tu djevojčicu pritom nije upitao zašto ona stoji tu svaki dan? Ne žele pitati jer smatraju to bespotrebnim gubljenjem vremena, a šta ih se uopšte i tiče zašto tamo neko dijete stoji i gleda u izlog?
Sljedećeg dana prođoh ulicom u približno vrijeme, i ugledah opet djevojčicu kako stoji pred istim izlogom i gleda u isti džemper. Ista scena se ponavlja.
Prilazim djevojčici, ona skuplja dlan, netom prije tog je gledala u novce na dlanu.
Sve je isto, čak i ljudi koji prolaze ulicom,  su mi poznati, imaju upečatljive crte lica.
Iz misli me prenu glas te iste djevojčice.-Ko ste Vi? - upita me.
Prolaznik, baš kao što su, i svi ljudi oko nas.- odgovorih.
-Ne niste vi tek prolaznik, oni prolaze, vi ste neko ko vidi.
-Šta vidim?
- Vidite svijet, njegovu sliku, onako kako ona stvarno izgleda, ne kako biste vi željeli.
-To vas izdvaja od svih ostalih.
- Rećiću vam zašto stojim ovdje svaki dan i gledam u izlog i novce na mom dlanu.
-To su samo metafore za mene, a za ljude su stvari i novac danas sve ono što je danas važno.
- Mene džemper asocira na zimu, na snijegove i toplinu. Na nečije ruke koje su ga plele.
-Novac na dlanu su pahulje snijega koje se otope. Baš kao što se i novac otopi, i nestane.
-No za razliku od novca pahulje ostavljaju toplinu u srcu.
- Zato gledam po noći u nebo i tražim je negdje gore među zvijezdama, ali je nema sakrila je tragove.
- Tražim je da je dotaknem rukom. Na dlan da mi sleti poput pahulje, poput sna, a stvarnost da bude.
- Pa da mogu da je pošaljem među ljude. Da ih poput druga prati, nadu da im vrati.
- Zamolih jesen da pita zimu, gdje se nalazi? Jesen prolazi, mudro ćuti, jer zima dolazi.
-Zima opet neku toplinu  u sebi ima, pa među ljudima bude veselje i požele jedni drugima lijepe želje.
- Vjerujem da će doći one noći kad jesen na odmor treba poći, a zima na radost dječju doći.
- Šta tražiš da je poput sna, a stvarnost treba da bude?
- Tražim ljubav, negdje se sakrila, od ljudi. Pa ne želi da se javi, znam da voli zimu pa će možda da se pojavi.
Gledam to dijete i slušam kako mudro zbori, zaista ljubav se negdje skrila i ne želi da se javi.
-Možda će večeras kad nastaje zima da se pojavi?
- Otkucava sat na trgu ponoć i zima je nastala. Gle na dlan mi pade pahulja.
-Djevojčica je negdje otišla ostala je samo poruka koju napisala je ruka dječja.
- U njoj piše: Ponoć je prošla, zima je došla u tvojoj ruci pahulja to se ljubav pojavila.
- Poželi želju i pošalji je među ljude, zima je magična možda ljubavi više bude!
 Krenuh niz ulicu, snijeg uveliko pada i pitam se gdje je djevojčica sada?
Sijaju svijetla ovog grada, kristali sa neba padaju po njemu, znam da ljubavi ima, mnogo na ovom svijetu, znam jer vjerujem djetetu u sebi. Da, da te podsjetim kad ti pahulja na dlan bude pala zamisli želju i pošalji je među ljude tada!
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav čitaoci!




četvrtak, 10. studenoga 2016.

Percepcija emocija

Pored ulične svjetiljke stoji sedam ljudi. Svi drže koverte u rukama. Nisu se sreli dosad.
Naime svakom od njih pismo je stiglo na adresu. U njemu je pisalo da dođu, u određeno vrijeme kod ulične svjetiljke. Na prvi pogled su svi individualci, no razlike su očite.
Četiri djevojke i tri mladića. Prilazi poštar i nosi veliku kovertu. Te je predaje jednom od njih.
Mladić (inače kuhar po zanimanju) otvara kovertu i čita pismo.
U pismu su tačne koordinate odredišta na koje treba stići. Uzimaju torbe koje su ponijeli sa sobom i čekaju autobus na stanici. Prema kordinatama autobus vozi do kraja grada. Od tamo će nastaviti put pješice. Treba proći kroz šumu, pored izvora i na posljetku doći do kuće kao krajnog odredišta.
Sjede u autobusu posmatraju jedni druge i polako se upoznaju.
Još uvijek im nije jasno zašto su oni ti koji su odabrani, i zbog čega, imaju tu privilegiju da budu učesnici u avanturi koja je pred njima?
No, u pismu su date određene smjernice, ostatak pisma ih čeka kad dođu u kuću.
Stigli su do kraja grada izašli iz autobusa, i mladić im čitajući koordinate govori gdje trebaju ići.
Svako od njih je dobio nadimak, imena su ostavljena po strani. Gotovo kao da imaju novi indetitet.
Prošli su kroz šumu, sreli poneku životinju, koje su se skrivale od njih odveć naučene da prepoznaju strance. Izvor je bio odmah nakon izlaza iz šume. Tu su se malo odmorili, i okrijepili. Zvuk izvora je donosio poseban mir. Žubor vode je bio tako umirujući da ih gotovo savlada san. Bilo je to nešto potpuno drugačije od gradske gužve.
Ekipa se pokrenula, mrak je već počeo padati, a valjalo je stići do kuće.
Svi su očekivali nešto mnogo drugačije od onog što su zatekli. Zapravo svi do jednog očekivaše neku kuću za odmor. A pred njima je bila kuća koju su trebali obnoviti i renovirati. U nedoumici, svako je svoj ego puštao na slobodu.
Bili su to izuzetno karakterni mladi ljudi. I nitko, ali nitko nije želio stati i saslušati onog drugog.
Sve dok im ne priđe jedan čovjek i ne pruži ključ.
-Dobrodošli avanturisti! Očekivah hrabrija stvorenja, ali budete se vi već nekako snašli.
- Vi zapravo i nemate drugog izlaza.
-Sve što vas zanima, (a već vidim da biste pitali mene) možete pronaći u pismu koje vas čeka na stolu. Toliko od mene, valja vam ući u kuću i naložiti vatru. A da, drva  trebate sami pripremiti.
Inače od vatre nema ništa. Sretno vam bilo! Zbogom.
Vidjevši da su se našli u nimalo zavidnoj situaciji, i da im njihov ego odmaže, odlučiše se povući i saslušati jedni druge.
Unutar kuće sve je bilo u prilično zapuštenom stanju. Kao da godinama ljudska noga kročila nije.
Isprepletena paučina na prozorima, stari sto i stolice. Bez tragova savremene civilizacije, no sa ponekom stvari koja bi mogla biti iz njihovog svijeta. Doduše ne toliko dalekog od mjesta gdje su se trenutno nalazili. Kuhar uzima pismo i čita ga.
U njemu su bila navedena sljedeća uputstva: Došli ste ovdje kao što ste sigurno pretpostavili sa razlogom. Vjerovatno ste se poput ostalih pitali: Zašto vi i zbog čega? Odgovor je: Jednostavno zato.
Svako od vas će sa drugom osobom zamijeniti, zanimanje koje imate u vašem svijetu.
Mladić koji je kuhar, postaće arhitekta. Djevojka koja je arhitekt, postaće kuhar. Onaj ko radi na građevini postaće umjetnik, ona koja je umjetnik postaće građevinac. Mladić koji je obućar, postaće vrtlar. Djevojka koja je vrtlar, postaće obućar. Na kraju nam ostaje djevojka koja je od svega tog pomalo. Znači umjetnik, knjigoljubac, arhitekta, kuhar i krojač, postaće vaš nadzornik i biće zadužena za pomoć gdje ostali nemaju domenu. Vaš zadatak je stvoriti održivu zajednicu koja će funkcionisati.
Kuću je potrebno renovirati, sav potrebni alat i materijal ćete naći pored kuće. Ovdje ćete ostati  777 dana. Za to vrijeme ćete upoznati jedni druge i spoznati mnoge stvari o sebi samima. Hranu ćete sami uzgajati. To što proizvedete je sve što ćete imati. Znači bez novca, trebate uspjeti. Odjeću i obuću ćete praviti sami. Svi ste obučeni za ono što je potrebno da biste opstali.
Voće je već zasađeno, povrće ćete sami posaditi. Sva sjemena su vam pripremljena u ostavi.
Na kraju projekta ću vas lično posjetiti i obratiti vam se. Sretno!
Vidjevši da drugog izbora nemaju prihvatiše i nova zanimanja i  zadatke. Pitanje je zapravo bilo: Kako raditi nešto što dosad nisu radili? Neki su bili naviknuti na boravak na otvorenom, biti u prirodi cijeli dan. Neki su opet bili previše u zatvorenom, zidovi su im bili sigurne brane od svijeta vani.
Prozori su bili ti koji su pokazivali kako izgleda svijet. Sad i ovdje su, u nepoznatom i sve im se preokrenulo. Nakon prospavane noći valjalo je krenuti sa radovima. Arhitektica ja uzela knjigu sa receptima i krenula kuhati, iako nije znala ni kako ni šta treba? Kuhar je uzeo papir, olovku i sav pribor potreban da bi uradio nacrte po kojima će se kuća renovirati i dobiti nov izgled. Obućar je krenuo saditi vrt, dok je vrtlarica gledala u mnoštvo obuće (ostavljene u podrumu) i pitala se kako će je popraviti ili napraviti novu? Zaista kako raditi nešto odjednom, bez školovanja i obuke? No trebali su to pronaći u sebi. Pored poslova koje imaju, svi zajedno će renovirati kuću. Djevojka kreativac postala je građevinac. Gledala je u cigle i pitala se šta i kao treba raditi? Jedni drugima su pomagali, tako što bi objasnili kao se nešto radi, ali nitko nije smio da se vrati na svoje zanimanje.
Nije bilo nimalo lako, često puta su poželjeli odustati, te bi unutar sebe osjećali pobunu, koja je vani izazivala česte sukobe. Kad bi došlo do tog, sami su ih rješavali. Kako je vrijeme odmicalo, polako su prihvatili sve ono, o čemu nisu mogli ni sanjati. Djevojka koja je bila talentovana za mnoga zanimanja je nadzirala radove, šila je odjeću i radila sve ono za što drugi nisu imali zaduženja. O urednosti kuće su svi vodili računa zajedno. Dani su tekli, za njima mjeseci i godine. I došlo je vrijeme da se projekt završi. Svi su stali pred kuću i gledali šta su zajedno napravili. Pred njima je bila nova kuća i vrt. Proizveli su toliko tog, svojim rukama. Radili su nešto što nisu mislili da bi ikad mogli raditi. Postali su drugi ljudi. Promjenivši zanimanja otkrili su mnogo tog o sebi, i ljudima.
Dok su gledali svojih ruku djela, pred njima se pojavi stariji čovjek. Obučen kao običan čovjek.
Čestitam vam avanturisti, bilo je to zaista divno putovanje za sve vas. Naime ja sam čovjek koji vas je doveo ovdje. Posmatrao sam vas duže vrijeme. Svako od vas, je bio zarobljen u nekom svom svijetu. Previše umoran od svakodnevne rutine. Postali ste roboti i misleći da ste sretni tako ste živjeli.
Zapravo nitko od vas nije volio ono što radi. Bile su vam to nametnute odluke koje ste donosili dok ste se školovali. Ili ste se sami ubjeđivali da je to, ono što želite? Jedino je djevojka koju nazvah 
Sveznalica lutala na više polja. Ona je sa razlogom bila nadzornik radova. Jer za razliku od vas, ona nije znala šta bi zaista radila. Otkrivala je u svemu nešto zanimljivo i razvijala svoj um i duh.
Gdje god bi se našla prilagodila bi se onom što radi, i u svemu je uživala. Ona nije mogla biti na jednom mjestu i godinama tu raditi. Već bi mijenjala zanimanja čim bi osjetila da treba ići dalje.
No dok je ovdje odmicalo vrijeme shvatila je da sve to može spojiti u jedno zanimanje. A da može biti u pokretu i da to ne postane rutina. Svi ste dobili nova zanimanja i kad se vratite u vaše gradove postajete ono što ste ovdje naučili. Ovdje niste bili da biste renovirali kuću (na čemu vam mnogo hvala) već da biste upoznali sebe. I vidjeli kako je kad, ne živite po zacrtanim pravilima, već imate svaki dan novi zadatak. Učili ste o sebi i o drugima. Povezali ste se sa prirodom i životinjama.
Promijenili ste pogled svijet. Zapravo ovdje nije bilo važno toliko šta radite već vaše emocije kad radite. To je bit projekta: Percepcija emocija. Vaše stvarno viđenje vas samih,i ljudi oko vas. Naučili ste kako ego da nestane, a ne da vlada sa vama. Uspjeli ste u tome i odavde odlazite kao novi ljudi. Vaša imena vam vraćam, ostalo se promijenilo. Sretan vam put. Ovdje ste završili sve što je trebalo.
Sedam ljudi, sedam karaktera i 777 dana. Posebni ste po tom što ste bili dio projekta koji će se nastaviti. Djevojko Sveznalice ti preuzimaš moju ulogu ja se povlačim u planine. Vratićeš se zajedno sa njima i odsad pa nadalje ti ćeš biti mudrac koji traži ljude za projekt. 
Sedam ljudi se vraća kući istim putem istim autobusom, sve je isto, samo što su oni novi ljudi.
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav!
Slika je preuzeta sa interneta!






Ljudi nisu etikete, oni su ljudi

Ponekad tužna, ponekad sa osmjehom na licu. Ponekad sretna, ponekad sjetna. Slijed nadasve logičan, a opet za druge sam čovjek neobičan. ...