subota, 31. prosinca 2016.

Maslačak osmijeh, šalje daljinama

Mjesec i zvijezde prosule prašinu zlatnu. Pomoću nje slikam, slike na platnu.
Jutarnjom rosom umivam lice, nitima paučine snove tkam. Znaš li ko sam ?
Letim sa pticama, slobodna, mislima. Dom mi je u planinama, tamo, gdje je netaknuta priroda. Sasvim obična, ipak tajanstvena.
Imam neobičan dom, izgrađen od snova, sve sam ih istkala tako je ta kućica nastala.
Unutar kuće sve neobične sitnice, i sa knjigama velike police. Mali sto i stolice, šoljice za čaj i čajnik stari koji za godine ne mari. Još uvijek u njemu najljepši čaj se pravi.
Pogled kroz prozore seže sve do cvijetnih polja. U blizini je šuma, i mnogo izvora.
Najljepša voda koju pijem, nalazi se u njima. Tu voda pada u slapovima.
Plešem u ritmu prirode, njene ljepote moje korake vode.
Jutra su najljepša kad te iz snova pjesma ptica dozove, pa ideš sa osmijehom u avanture nove.
Kad otvorim prozore vidim ljepote, vidim zelena prostranstva i cvijet kako latice otvara.
Sve se budi iz sna, doručak na stolu miriše. Poneka kap kiše, koja po olucima piše najljepše note ja ih zapisujem i u stihove pretvaram. Onda zatvorim prozore, dok doručak miriše prestaju kapi kiše i sunce dolazi, iza oblaka izlazi. Krenem put izvora u šumi gdje sve posebnim tonom prirodu prati. Navratim do izvora i slušam rijeku kako teče, i u toj lijepoti vrijeme prolazi, već polako dolazi veče. Svjetlaci su moji fenjeri, put mi pokažu i kući vrate, uvijek me vjerno prate.
Ponekad poput lista na vjetru uživam u sunčevom spektru.
Volim maslačke, te nade tračke. Okrenem stvari sve naopačke, pa ih vratim kako treba. Volim vidjeti kako svijet iz drugačije perspektive izgleda.
Poželim želju pa je putem vjetrova šaljem daljinama.
Nek doputuje do tebe da te ugrije, da ti duša ne ozebe. Poslaću ti noći ove najljepše snove. Kad te ptice probude da ti osmijeh na licu bude. Poslaću ih za sve ljude dok budem u noći gradom prolazila, tad sam nevidljiva. Samo me odaje mjesečina. Pa se skrivam od njenog sjaja stazama meni znanim, tebi stranim. Ne znaš ko sam, niti možeš znati, samo želim da ti se osmijeh na lice vrati ?!
Pratićeš stope koje jutrom ostanu i zalutaćeš u tajnu odaju. Postoje jedna vrata, koja do mog doma vode, samo ih neobični ljudi vide. I kad ih otvoriš, stope nestaju, vjetrovi ih sakriju.
Leptir u kosi, sjaj jutarnje rose u travi, da me tražiš i nađeš zaboravi !?
Još dok bijah dijete učili su me kako se sreća plete. Kako je isplesti pa poslati ljudima, kako im uljepšati dane osmijehom i čudima. Pokazati ljepote svijeta koje postoje. Poslati im boje koje ne vide jer prolaze, samo treba zastati i pogledati.
Lijepo je ljudima pružiti ruke i pomoći, zagrliti ih da osjete toplinu. Jer iako su blizu jedni, drugima, žive neku daljinu. Ljubav im je tek riječ na papiru. Volim te!- rijetko kažu. To su riječi koje se sa usana iz duše govore, one se poput domina rukama ne slažu.
Ponekad  plačem zajedno sa njima, ponekad se smijem ali u dobro, u ljudima vjerujem!
Oni zaborave kroz godine na sve sitnice, na ljubav prema drugima i sebi, zato osmijeh noćas putem snova šaljem tebi. Zaboravio si kako je sretan biti naučio si se u svoju masku skriti.
Ona ti je vjerni drug, prati te gdje god putuješ iako se sa njom često ne slažeš.
No prihvataš da umjesto osmijeha na licu, osmijeh nemaš!
Da li znaš dok sanjaš da cijeli svijet ima ljepote koje čekaju na tebe, dok si ti cijeli jedan svijet zatvorio u sebe? Tu, unutar njega, nema topline, tu duša zebe.
Kad se probudiš i kreneš niz ulicu, vidjećeš djecu kako se smiju i kako ih ti osmjesi griju.
Sjetićeš se djetinjstva svoga i smijaćeš se opet izvana, a u tebi umjesto hladnoće biće opet ljudska toplina. Biće to stvarnost, a ne želja ostvariva tek u snovima.
Ostavljam ti sad lijepe snove i kad te jutrom pjesma ptica iz sna, u novo jutro dozove, osmijeh će na tvom licu biti i ponovo ćeš sretan svijetom hoditi.
Ne znaš mi ime, neki me Vetrokaz zovu, za neke sam maslačak i nade tračak?!
Vilino sam dijete i šaljem ti osmijehe svijete.
Tamo u planinama, gdje maslačci osmijehe šalju daljinama, živi jedna djevojka sasvim obična, a tajanstvena!
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci!

















subota, 24. prosinca 2016.

Pokloni su, u kutiji, ti je otvori !

Ona ide koracima tihim, kao po oblacima da kroči. Njene zelene oči neku tugu kriju. Njene usne se ne smiju. Na licu njenom pomalo snenom dječji odraz kao trag davne sreće.
Prolazi i dolazi do djeteta koje u korpi čuva i prodaje cvijeće.
Suze u dječjim očima u njoj probudiše empatiju. Nježno zagrli dijete i odluči kupiti, iz korpe svo cvijeće.
Vrati osmjeh na lice djeteta i nastavi dalje jednako tihim koracima.
I tako dok ide putem tim ugleda mladića pored klupe kako nekoga čeka, zatim vidje djevojku kako se približava iz daleka. Uzela je svo cvijeće i njemu poklonila upravo dok je stizala djevojka.
Mladić u čudu reče: Hvala!
-Kako ste znali i prepoznali da to je moja djevojka koja iz daleka dolazi?
- I baš pomislih gdje da kupim cvijeće ali prodavača nema, iako su ovdje skoro svako veče?!
Ona ništa ne reče samo ga pogleda, pogled bi dovoljan, tu riječ ne treba.
Mladić djevojki cvijeće pokloni i oni ostaše zagrljeni i zaljubljeni.
I taman kad krenu svojim putem dalje, mladić joj reče stani!
Pokloni joj jednu sitnicu ručno rađenu kutijicu.
Ti si mi pomogla i uljepšala nam ovo veče, mi želimo tebi ovu kutiju dati neka te na tvom putu kao vjerni drug prati.
Unutar nje ne može mnogo tog stati, kad dođe vrijeme za to ti ćeš je nekom kao poklon dati.
Reče im:Hvala! Iako je, i sama nekako znala da će je nekom pokloniti kad za to vrijeme dođe, sad je vrijeme da se dalje pođe.
Ide prema grupi ljudi koji dom nemaju, već pod vedrim nebom snove snuju i pored vatre od preostalih grančica ruke griju.
Nedaleko od njih u toplom domu žive ljudi, koji budni spavaju, njih ova slika ne može da probudi.
Ona im prilazi ne odlazi kao drugi. Jer svi smo mi ljudi. Imali dom ili ne isto nebo je za nas sve.
Uzima kutiju koju su joj poklonili, i stavlja sitnice i kovanice.
Jedan ključ je unutar nje, ona poklanja svoj dom za njih sve.
Ugrije ruke zajedno sa njima i nastavi put dalje tihim koracima.
Svo to vrijeme pratila je, poput sjene jedna žena korake njene.
Dođe djevojka do klupe sjede i fontanu gleda. Uzima kovanicu i baci je u vodu. Tamo gdje sve želje put ostvarenja odu.
-Jesi li poželjela dijete slobodu?- reče joj žena ta!
-Je li čitate misli moje što poput vode u slapovima padaju ili vidite u mojim očima kako u čuda vjeruju?
-Jer odista bi čudo bilo, kad bi se što zaželjeh ostvarilo!
- Dijete moje pratih cijele večeri tihe korake tvoje.Vidjeh da se pomalo boje jer ti hodaš po zemlji kao po, oblacima ali oni su na nebu, ne ovdje dolje na zemlji gdje ti i ja sad stojimo.
Sjetne su te zelene oči tvoje i sakrile su sjaj koji nekad tinjao je u njima tu sad mnogo tajnih odaja ima. Ti putuješ u snovima nezvani si gost ti dolaziš do njega, ali ne prelaziš most.
-Kakav most ne vidim ga niti blizu?
-Metafore dijete moje, tvoji mostovi su tvoji strahovi.
- Uvijek do njih uspiješ doći, za prelazak istih treba snage smoći.
- No vidjeh da straha nema, kad pomažeš drugima u ostvarenju njihovih želja.
-Ti si im pomoć koja im u datom trenutku treba, ti dođeš kad im sve nemoguće izgleda!
-Uvijek im vratiš nadu, i doneseš sreću, ljudi poput tebe danas se rijetko sreću.
- Imam za tebe poklone neke, dolazim iz, zemlje neznane i daleke.
-Praznici dolaze kucaju na vrata domova, a ja pomažem onima koji dobro čine drugima.
- Djevojko draga i mila, dobra si prema drugim ljudima bila, sreću i osmjeh na lice si im vratila.
- Tebi u očima spava radost i sreća zato je ovdje sa mnom poklona puna vreća.
-Uzmi ove kutije tri u svakoj od njih su za tebe pokloni.
-Otvori jednu po jednu u svakoj ćeš naći sitnicu vrijednu.
-Onda mi reci šta vidiš ti u njima , pa ću ti ja reći više o poklonima.
Otvara djevojka prvu kutiju, i u njoj je Božićna čestitka slika djeteta od kojeg je cvijeće kupila
-Ovo dijete sam zagrlila i cvijeće kupila. Osjetila sam radost kad mu osmjeh na lice vrati.
- Otvori zatim drugu kutiju i vidje još jednu čestitku na njoj dvoje mladih pored klupe stoje i vidi se koliko se vole.
-Znam ovo dvoje sam srela mladiću sam cvijeće poklonila, lijepo je što sam nešto u ovo Božićno veče za ljubav učinila.
U trećoj kutiji još jedna čestitka, na njoj slika beskućnika kako se pored vatre griju i kako se opet smiju.
-I njih sam srela kutiju što dobih od dvoje mladih njima sam poklonila i dom pružila.
Sluša gospođa šta djevojka mlada zbori pa joj odgovori.
-Dijete moje to su viđenja tvoja sad poslušaj moja.
- Kad si dijete zagrlila, to si prvi put istinski zagrlila sebe, jer svi ljudi koje su  noćas ovdje bili, bili su zbog tebe.
- Kad si mladima uljepšala veče i poklonila cvijeće to je poruka da u tvom srcu mjesta ima za ljubav i mnogo sreće. Zatvorila si vrata za ljubav sebi, noćas ih opet ljudi otvaraju tebi.
- Kad si drugima dom poklonila, ti si za sebe istinski dom tražila.
-Dom nije samo kuća u kojoj živimo, dom je kad ga sa voljenim ljudima dijelimo.
-Na licu tvom vidim da tražiš dom, ljubav i dijete u sebi, zato sam došla da bi to sve poklonila tebi.
- Ti vjeruješ u čuda jer i sama si ih učinila kad si dobra dijela drugim ljudima poklonila.
 Djevojka se osmjehnu iz očiju joj suze krenuše.
-Vidiš djevojko, to duša piše na tvom licu emocije.
- Sad uzmi poklone ove, stavi ih na saonice i idi do kraja ulice.
- Osmjeh joj ozari lice, dok je zagrliše ruke te starice.
-Hvala Vam dobra gospođo na svemu što ste mi poklonili. Sad znam da se mogu prijeći mostovi, jer nestali su strahovi.
- Božićno je veče!- starica joj reče sve je moguće i želim ti mnogo sreće.
Djevojka krenu sa poklonima koji su na saonicama jednako tihim no drugačijim koracima.
Kad dođe do kraja ulice njene oči biše poput dječjih jer sretoše se njeni koraci, sa koracima i očima nečijim.
Pred njom mladić stoji iza njega kuća mala, kroz prozor  sijaju lampice, na boru ukrasi i kuglice i sjeti se riječi starice, vrati se osmjeh na njeno lice.
- Dobro ti veče!- mladić joj reče.
- Gledam ovu čaroliju u Božićnoj noći zamislih želju ne znajući da će mi brzo ispunjene iste doći.
-No sve je moguće u ovoj noći, ko bi rekao da će djevojka meni pored kuće proći !?
- Nisam ni ja to znati mogla, no vjerujem da nam je starica koju sretoh pomogla.
- Zagrli mladić djevojku i otada pa do sada neko vrijeme prođe, djevojka baš za Božić kod njega opet dođe.
Sad zajedno u tom domu žive i djecu imaju. Njih dvoje se opet smiju, i u čuda vjeruju.
Dragi čitaoci: Vjerujte u čuda! Želim Vam sve najljepše za Božić i Novu Godinu.
Ova priča je nastala inspirisana ovim pretprazničnim i prazničnim vremenom i uz pomoć kreativnog rada koji sam izradila.
To su saonice koje sam napravila od štapića za sladoled i tri paketića od kartona i ukrasnog papira!
Veliki pozdrav dragi čitaoci!











subota, 17. prosinca 2016.

Čovjek sa neke druge planete

U jednom gradu ulica, posred ulice stolica i bezbroj ljudskih lica.
Na stolici sjedi čovjek i gleda kako ljudi prolaze. Žure, jure, idu dolaze i odlaze.
On gleda i blago se osmjehuje.Pomalo sanjar, ponekad dijete, čovjek sa neke druge planete.
Lutalicom su ga zvali. Ko je on bio stvarno, nisu znali ?!
I možda im neobično toliko bilo ne bi, da on posred ulice na stolici ne sjedi?
U Njegovom pogledu ogleda se daljina, u osmjehu neka toplina, sa usana govori tišina.
Odjeća je stara i cipele su mnoge puteve prošle, skupilo se mnogo putovanja, pa su sa njim zajedno u grad došle. Jedna torba na njoj etikete sa putovanja, o kojim običan čovjek tek može da sanja.
I šešir poseban na glavi nosi, kaže izrazito se njime ponosi, jer vjetru uvijek prkosi.
Prolaze ljudi, jure i žure, ne zastaju, vremena nemaju.
Jedan mladić dođe i reče: Dobar dan gospodine!
Dobar dan, mladiću!
Izvinite gospodine, misli mi se prepliću, pa otvoren sa pitanjima biću.
Znatiželja puka to nije,već želja da saznam kako je to imati mrvu mira, kap veselja?
Pa Vas molim da mi kažete, šta Vi sjedeći ovdje vidite?
Vidim ono dijete kako se smije, sunce što nas grije.
Mladi par kako hrani golubove, sve se to život dijete moje zove.
Na fontani voda teče, tu zaljubljeni požele želju svako veče.
Ubace novčić i požele da im ljubav vječno traje, pa zagrljeni produže dalje.
Gledam prosjaka tu na ulici, kako stoji i sitne kovanice kad padne noć broji.
Ima mladosti i zrelosti, svima idu ulicom koraci.
Ona pamti cipele koje njom hode, dok ih vjetrovi života vode.
Jure, žure i vremena nemaju da u ljepoti koja nas okružuje uživaju.
Kažu da sam čudan što sanjam, a ja sam budan.
Mladić sluša svaku riječ pamti u sjećanje piše.
Hvala Vam mudri čovječe, što ste mi sve ovo rekli, naučili ste me da su sitnice bitan dio slagalice, što se život zove.
Treba dijete znati prepoznati sebe, da bi prepoznao i svijet oko tebe.
Zbogom i sreća neka te uvijek prati, život je jednostavan, onoliko, koliko ga znamo očima gledati, a dušom vidjeti!
Zapamti da možeš biti glasan, budi i tiši.
Pleši po suncu, nauči i po kiši.
Suze uvijek osmjehom obriši.
Mladić niz ulicu krenu laganim koracima, dok ptice lete negdje pod oblacima.
Primijeti tu ljepotu i shvati koliko je bitna radost u životu.
Koliko je važno da smo tu, u sadašnjem vremenu.
Pusti misli da ti plove, to se život zove.
Na stolici čovjek sjedi i pamti svaki detalj u sjećanje zapisuje.
Ko je on u stvari još otkrio niko nije ?!
O njemu se legende pišu i pričaju priče, no vjerujem da je samo čovjek, koji zna da jednostavnost života prepozna i ljudima poruku o ljubavi prenese, a onda putuje na nove adrese.
Dragi čitaoci, ova priča je 100- ti post koji sam napisala i objavila.
Hvala Vam svima od srca, što odvojite vaše vrijeme i pročitate priče koje pišem.
Na svakom komentaru, konstruktivnoj kritici, lijepim riječima i pozdravima.
Objavljujem jedan recept za  ČOKO KOLAČ, da je bar mislima pošaljem svima Vama.
Uz sliku torte ima jedan patuljak koji je negdje simbol cijele priče, o čovjeku sa neke druge planete.
Taj patuljak je poklon koji sam dobila od drage osobe i jedna kutijica moj kreativni rad.
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci!
"ČOKO TORTA"
- POTREBNI SASTOJCI:
-KORA:
-5 jaja
-5 kašika šećera
-7 kašika brašna
-1 kašika kakaa
-2 kašike kokosa ili orasa po želji
-1 prašak za pecivo
-200 ml soka od narandže
FIL:
-500 ml mlijeka
-5 kašika šećera
-5 kašika brašna ili gustina kako volite
-125 gr margarina ili maslaca
-malo šećera u prahu
- malo kokosa ili orasa
-100 gr čokolade
- 2 šlag pjene
- 250 ml mlijeka
PRIPREMA:
Ljudi moji idu prazniciiiiii, pa neka nam ovaj kolač bude uvod u naše slastičarske čarolije, ponekad i
ne budu baš čarolije, ali nema veze.
No da se vratimo na pripremu kolača. Odvojimo bjelanca i žumanca. Mutimo žumana, dodamo šećer, 2 kašike brašna, pomiješane sa praškom za pecivo i dodamo kašiku kakaa, dvije kašike kokosa ili orasa. Sve to sjedinimo. Posebno mutimo bjelanca i dodamo u smjesu sa žumancima.
Jesam li zapetljala cijelu priču? Jesam, iako znam da vi znate kako to sve već ide.
Rernu smo prethodno zagrijali na 200C i izlijemo smjesu u podmazanu i brašnom posutu tepsiju.
Stavimo koru da se peče na 200C oko 15-20 minuta što bi rekli zavisi od rerne.
Kad je kora pečena izvadimo je da se prohladi i prelijemo sa sokom od narandže.
Pripremamo fil, od pola litre mlijeka odvojimo malo. ostatka stavimo na šporet i dodamo šećer.
U mlijeko koje smo odvojili dodamo brašno ili gustin, mutilicom ili pjenačom razmutimo i stavimo da se skuha u mlijeku. Mješati brzo da se ne bi stvorile grudice.
Skloniti sa šporeta i dodati u vruće čokoladu izlomljenu na kockice. Miješati dok se čokolada ne otopi.
Ostavimo fil da se ohladi i onda u tako ohlađen fil dodamo margarin ili maslac koji smo prethodno umutili sa malo šećera u prahu. U fil po želji možete dodati malo kokosa ili orasa.
Kad je fil gotov filujemo koru. Mutimo šlag pjenu sa mlijekom i premažemo cijeli kolač.
Ukoliko, vam se mjera za fil učini količinski mala, možete je slobodno povećati.
Dodati 700ml mlijeka, 7 kašika brašna ili gustina i 250gr margarina.
Kolač je spreman za degustaciju.Prijatno! Obradujte vama drage ljude u ovim pretprazničnim i prazničnim danima! Slika slijedi!



ponedjeljak, 12. prosinca 2016.

Kroz portale i kvartale

Stajati na raskršću, biti dio različitih svijetova, biti poveznica koja će vratiti vrijeme u njegov pravi tok. Znati tajne o kojima drugi nisu ni sanjali. Čuvati ih kao nešto posebno i vrijedno. Donositi odluke bez da se pitaš jesi li dobro odlučio!? Jer znaš da te odluke mogu promjeniti svijet. Pritom ostati dosljedan sebi.
Je li to moguće?- pita Velvet druga koji je, jedini može razumjeti, jer zna kakav je to osjećaj.
Moguće je kao što i sama vidiš. Mi smo ovdje, ova voda iz rijeke je stvarna. Trava po kojoj idemo našim koracima je nešto što je priroda sačuvala. U tvom vremenu, i vremenu mom drugačiji je naš dom. Tamo je malo tog realno, ali jedno znam mi smo ovdje i to nije imaginarno.
U ovom procjepu postoje tri kvartala, u našem vremenu su četiri i potrebna su još dva dana da bi godina bila u isti dan po kalendarima. Ovdje vrijeme ide drugačije, tako da ćemo upotrijebiti matematiku da bi se vratili u naša vremena istog dana. Jedino tako neće doći do promjene vremenskog toka.
U tom zadatku trebamo pomoć, pomislio sam da bi nam mogla pomoći djevojka koja je konstruisala vremeplov.
Da primjetila sam da stalno računa i zapisuje neke brojeve. Jednom prilikom sam uspjela pronaći njenu svesku. Poprilično je teško razumjeti sve te formule, no ispod svake od njih su šifre. To bi moglo predstavljati brojeve našeg koda koji nam je potreban za povratak. Još uvijek treba ostati skriven i naši pogledi se ne smiju sretati sa pogledima drugih ljudi. Brojevi u očima postaju vidljivi.
Zato je potrebno da nosimo posebno izrađena sočiva koja nam je izradila tvoja profesorica.
Vjeruj, ona je posebna žena. Čuvar je nju poslao da me obuči za zadatak dok sam još bila dijete.
Ona je inače Velvet jednom mjesečno slala kutije u kojima su se nalazile knjige. I onda bi imala tačno toliko vremena da ih pročita do sljedeće pošiljke. Naime knjige su imale više stotina stranica.
Ponekad bi se u kutiji nalazilo više od pet knjiga ali taj broj nije prelazio deset. Trebalo je svakoj od knjiga posvetiti pažnju i zapamtiti sve važne dijelove. Svaki mjesec je bila drugačija oblast. To je trajalo nekoliko godina dok Velvet nije savladala teoriju. Nakon tog profesorica je došla u njen dom i bilo je vrijeme za praktični dio obuke. Sve knjige koje je tokom godina dobijala su bile na policama.
Kad je obuka završena Velvet je bila spremna da putuje vremenskim portalima. Profesorica se tad vratila u njen grad i po pravilu više se nisu mogle sresti.
Njih dvoje su odlučili da pođu do djevojke koja je bila izuzetan fizičar i matematičar. Znala je da će tražiti pomoć od nje te im je otkrila šifre koda. Konačno su mogli skloniti sočiva i početi misiju povratka ljudi u njihova vremena. Treći dio portala je bio krajnji cilj, do njega nije bilo moguće doći. Nor Otar je znao da se jedino pomoću njega mogu vratiti u njihovo vrijeme. Čuvar portala ih nadgleda i svi imaju svoj znak. Svaki izlazak iz oblasti u kojima se mogu kretati bio bi otkriven. A znakovi koje imaju bi otkrili o kome se zapravo radi. Svako od njih je imao različite znakove.
Velvet je održala sastanak na granici dva plemena. Ljudi  su bili sumnjičavi po pitanju misije koju su osmislili ona i Nor Otar. Djevojka koja im je pomogla je pripremila sve za prolaz kroz treći dio portala. Svi su trebali pokazati znakove na rukama i okrenutu ih prema piramidi. Svaki znak je sadržavao određene brojeve i mogućnosti. Nakon sastanka otišli su spavati jer sutradan je bio (prema njihovom proračunu) dan kad tri kvartala otvaraju četvrti. Tad je jedino bilo moguće vratiti ljude u njihovo vrijeme. Ljudi su uzeli osnovne stvari i plemena su u zoru bila već kod trećeg prolaza. Kad se sunce pojavilo pokazali su znakove i okrenuli ih ka piramidi. Velvet i Nor Otar su bili najvažniji dio jer su imali kod koji je bio zapravo ključ koji će otvoriti vrata. Piramida se počela otvarati a iza nje su se ukazala vrata. Prišli su špijunki na vratima i opet (kao i prvi put) pogledali su kroz nju, jedno pa zatim i drugo. Čuvar portala je poslao svoje sluge prema portalu, no vrata su se otvorila.
Iza vrata su se otvorila tri pravca, na svakom od njih bila je tabla vremena prošlost, sadašnjost i budućnost. Svi su išli u pravcu vremena u kom žive.
Na kraju su ostali njih dvoje. Velvet i Nor Otar dva karaktera koja su vezana neraskidivim sponama jer kod i dalje ostaje njihovo nasljeđe. Naime oni su prošli kroz pravac sadašnjosti i našli su se pored uličnog fenjera.
-To bi bilo to!- reče on.
- Da, naša misija je završena. I svako ide svojim putem.
-Nisi li mi rekla da ću putovati u budućnost?
- Naravno da hoćeš, kad za to dođe vrijeme. Živjećeš u njoj.
-To je sve što ti mogu reći prijatelju.
-Vjerujem da se ne možemo sresti jer naš ponovni susret je nemoguć.
-To su pravila, ionako smo prilično razljutili Čuvara.
- Važno je da je tok vremena ostao na istim intervalima.
- Vrijeme je da krenem.
Led u rijeci se počeo otapati, i nestajala je ljubičasta boja. Velvet uđe u čamac i rijeka poprimi zelenu boju.
On je gledao kako odlazi nestvarno-stvarna djevojka, djevojka koju je sanjao.
A koja je stvarna baš kao i rijeka kojom ona odlazi u njeno vrijeme,vrijeme budućnosti.
Ona mu je poslala pozdrav i ptica sa njenog dlana doleti mu na rame. A drvo (drug znak na njenom dlanu) izraste tamo gdje je bio ulični fenjer. Njena kosa tad postade zelena baš poput rijeke. To je značilo da je na višoj razini i da njen karakter ima još oblika. Postala je ona čije mišljenje se poštuje, no ostala je dosljedna sebi.
Ulični fenjer zna tajnu, ali je neće reći nikome. Ljudi se neće sjećati da su putovali kroz vrijeme.
Velvet i Nor Otar će to sjećanje imati zauvjek.
Hvala Vam što ste pratili priču u nastavcima.
Do sljedeće priče kroz nove avanture: Veliki pozdrav!


utorak, 6. prosinca 2016.

U procjepu vremena dva plemena

Šta se krije iza vrata kad ih otvorimo, i postanemo putnici kroz vrijeme?
Kad imamo mogućnosti biti dio prošlosti i budućnosti?
Kad naša sadašnjost ostaje zaleđena dok putnika doma nema?
Sva ta pitanja postavljaju sebi Velvet i Nor Otar.
Naime kad se portal otvorio, otputovali su u procjep vremena. Taj procjep je nastao jer su ljudi saznali da je moguće putovati kroz vrijeme i tako unaprijed saznati određene podatke.
Nakon što su ih saznali htjeli su se vratiti natrag. No svi su ostali zarobljeni u procjepu.
Razlog tome je bio što im čuvar portala nije dozvolio povratak u njihovo vrijeme.
Ako bi se vratili promijenili bi tok vremena. Svijet bi bio drugačiji.
Zato je Velvet odabrana da doputuje u sadašnjost i pronađe mladića koji je poseban.
Koji ima drugi dio koda, jer jedino pomoću njega mogu otkriti tačne koordinate gdje se nalaze
svi oni koji su putovali kroz vrijeme. Čuvar portala je kod podijelio na dva dijela. Jer jednoj osobi bi bilo prilično teško nositi tu tajnu. Nor Otar je izabran jer su o njemu čitali u knjigama iz budućnosti.
Naravno da mu ona nije smjela otkriti taj podatak. On sam je bio poprilično neobičan. Živio je na periferiji grada, odvojen od drugih ljudi. Rijetko je komunicirao sa njima jer su govorili da je drugačiji. Njegov karakter (u što se i sama uvjerila) je bio odveć druga priča.
Naime poprilično je tvrdoglav i ne odstupa od svojih stavova. Ima svoja uvjerenja i ne dozvoljava da ga drugi uvjere u suprotno.
Ona je u vremenu, u kom živi mistična za druge. Njena boja kose je prirodno ljubičasta to je njen karakter. Jer predstavlja uravnoteženost i duhovnost. Oduvijek je bila spremna  za nova stanja svijesti i spoznaje. Ona bi išla tamo gdje niko ne smije nogom kročiti. Izdvajala bi se iz realnosti, i mislima bi išla u drugo vrijeme. U njenoj kući su bile police sa mnoštvom knjiga. Čitala bi knjige gdje god išla. Učila je o prošlim vremenima, zanimalo je sve što je nekad bilo. Sama sebi je šila odjeću, jer nije željela biti kao drugi. Nekad je to izdvajanje od ljudi znalo i njoj biti otežavajuća okolnost.
U budućnosti je došlo do velikih promjena. Škola se pretežno pohađala kod kuće. Njen predavač je bila jedna gospođa. Izuzetno mudra i pronicljiva žena. Karakterno slična Velvet.
Većinom je sve učila iz knjiga, te je tu ljubav prema knjizi prenijela i njoj.
Sad godinama unazad ta djevojka stoji u procjepu vremena i njena snaga je znanje. Naravno uz to ide i njena velika snalažljivost. Ljudi koji su ostali zarobljeni u procjepu vremena bili su raspoređeni u dva plemena. Pripadnici jednog plemena su živjeli u šumi. Izgradili su kuće na drveću koje je bilo ogromno. Poput sekvoji. Preživljavali su od šumskih plodova. Pripadnici drugog plemena su živjeli pored rijeke. Tu su sagradili kuće. Postali su ribolovci i zasadili su biljke. Pleme koje je živjelo u šumi zvalo se Tarendi, a pleme pored rijeke Zonuti. Čuvar portala je brinuo o njihovim potrebama. Jednom mjesečeno su posebnim brodom dolazile najpotrebnije zalihe. Postojala su dva plemena jer su jedni bili putnici iz prošlosti u sadašnjost, drugi su, iz sadašnjosti putovali u budućnost. Posebnim simulacijama su im brisani podaci koje su saznali putujući kroz vrijeme. Dakako, bilo je gotovo nezamislivo da se vrate u njihovo vrijeme i da znaju tajne koje trebaju ostati skrivene.
Treći dio procjepa je bio prazan prostor, zabranjen za sve ljude. Kako su već prošli kroz mnogo prepreka i ostali zarobljeni, poštovali su tu zabranu. Želja im je bila, vratiti se kući. Za to će biti zaduženi upravo djevojka i mladić.
Velvet je poznavala većinu važnih događaja koja su se zbila u prošlosti, i dio onih koji su sadašnjost.
Kako je živjela u budućnosti znala je koliki haos je zavladao na ulicama gradova. Razlog tomu su upravo bila saznanja koja su uspjela putem poruka doputovati u vremena iz kojih potiču ljudi, koji sada žive u procjepu. Tu vrijeme drugačije teče, ima neki neobičan tok. Ukoliko bi neko iz plemena napravio grešku sat bi mijenjao vrijeme. Na kalendaru bi se pomjerali datumi i dani.
Tako da ni sami nisu znali koliko je tačno sati, koji je dan mjesec ili godina.? Ostali su tu zarobljeni godinama, neki su već formirali porodice. Ono što nisu znali je to, da u vremenu, u kom žive, prošlo je tek nekoliko sati. Nor Otar je bio izuzetno inteligentan mladić i uvidio je da Čuvar portala
upravlja umovima ljudi. Oni su za njega bili tek dio pokusa. Zapravo nije bila poenta u tome koliko podataka bi moglo poremetiti vremenski tok, već da se od tih ljudi stvori jedan potpuno novi svijet.
Jer svi oni koji su tu živjeli imali su zanimljivu biografiju. On je pročitao većinu njihovih podataka.
Te otkrio da se tu nalaze različiti karakteri. Prvenstveno školovani ljudi, znanstvenici. Među njima je bila i jedna djevojka koja je stalno nešto računala i zapisivala. Znala je neprimjetno da se iskrade iz plemena koje je živjelo pored rijeke i onda bi otišla u šumu gdje je bilo drugo pleme.
Velvet mu je jednom prilikom rekla kako je ona konstruisala vremeplov. Onda je uspjela prva da otputuje u vrijeme u kom živi Čuvar portala, a to je daleka budućnost. No putovala je u prošlost i tako slala poruke sadašnjosti gdje se nalazi vremeplov. Tako su ljudi počeli putovati kroz vrijeme.
A onda je došlo do pobune u budućnosti. I sav tok se počeo mijenjati. Iako Čuvar portala misli da su oni tu da se ljudi ne bi mogli vratiti ne zna da će oni upravo učiniti suprotno od očekivanoga!
Bilo je tu i ljudi koji su bili kreativni, lutalice i buntovnici. Svi su razvijali vještine koje su poznavali.
Došli su do visoke razine piramide koja je stajala pred trećim dijelom oblasti koji je kao što već znate bio zabranjen. Svakodnevno su unošeni novi podaci o njihovom napretku. Kad bi stagnirali onda su išli na predavanja kako bi usavršili sve dijelove svojih oblasti. Gledano sa strane promatrača reklo bi se da su bili programirani, i da nisu znali ni zašta drugo sem za rad i učenje. Tu nije bilo mjesta zabavi, a i smjeh je bio rijetka pojava. No sve to će se promijeniti kad Velvet i Nor Otar pokrenu točak vremena.
O novim avanturama putnika kroz vrijeme u sljedećom nastavku.
Do tada: Pozdrav čitaoci!