Postovi

Prikazuju se postovi od veljača, 2018

Ovdje gdje se nalaze slikari emocija

Slika
Ovaj put vodi negdje, znam.
Ove sjemenke će u drveće izrasti.
Ova djeca će sutra biti ljudi.
Kiša je padala juče, i sutra bi mogla padati.
Danas neka nas sunce prati. Mi ćemo čuti tišinu i osluškivati riječi.
Još jedan film u kinu prikazuju, rijetki gledaju projekciju.
Treba neko iz ovog sna da nas probudi...
Uvijek ista odjeća koju nosim i danas je dio mene. I sutra će biti.
U tom našem zajedničkom ormaru gdje jedva više da i cipele stanu, ima mnogo istih krojeva odjeće sa mnogo slojeva, svako zna broj i čije odijelo ima duplikate.
U  one sate kad se ta odijela u ormare vrate nas više naš čuvar ne prati, idemo spavati.
U zoru nas bude da krenemo tražiti slike emocija i opet ista odjeća koja me podsjeća da ostanem svoja. Osim ako ne odlučim nešto novo sašiti na staroj mašini tamo gdje živim, ovo ću nositi.
Rekli su da je to pomno odabrana odjeća, prema našim karakterima.
Neobična odjeća iz budućnosti, obična djevojka iz sadašnjosti.
No dobro, prihvatih tu odjeću sašivenu negdje u Svem…

Otisak ljubavi na ledu

Slika
Jesi li spreman da hodamo po ledu Sibira?
U toj zemlji koja spava, mi ćemo biti oni koji su budni.
Po zaleđenom Bajkalskom jezeru da pravimo piruete, jesi li spreman?
Okret i protivokret na oštricama klizaljki, koraci teški, koraci laki.
Dok čujemo instrumental neke rock balade, što misli nam krade, što poglede ledi.
Ćutiš ti o tebi, ćutim ja o meni. Ćutimo, a nikako da kažemo šta osjećamo.
Čak ni onda kad to sebi obećamo. Mi to ionako znamo, jer u pogledima sve pročitamo.
U tim dubinama jezera voda je providna i ima mnogo ostrva.
Na svakom od njih na ledu ćemo urezati slike, ostavićemo te albume koji će se otopiti, ali ćemo ih u naše ormare gdje su sjećanja spakovati.
Hladni valovi se razbijaju od obalu i postaju ledene skulpture.
Kad se led otapa čuje se ledena muzika i iznova ti valovi dolaze na površine.
Čudne su te Sibirske zime.
Ti ne znaš da ću doći jedne noći prije ponoći i dotaknuti dušu prstima, zaplesti ti to kao san u tvojim mislima. Otopiće se led sa usana i vatre će da p…

Noćas zamke povlače svoje postavke

Slika
Prazan prostor, čuju se glasovi koji pjevaju. Za stolom u prirodi sjede ljudi koji se ne poznaju.
Gledaju jedni drugima u oči, svako spreman da se suoči.
Pet njih pažljivo odabranih, nasumičnim redom, sa različitih strana planete, svako svoju priču plete.
Na stolu nema ništa što bi moglo nagovještaj dati, svaki pokret se prati.
Čitaju u očima šta svako od njih skriva i koliko osmijeha neke tajne prekriva.
Posmatraju se sve karakterne crte, sjede za stolom, a kao da su na rubu litice.
Svi su dobro obučeni i naučeni da postupaju tačno onako kako ne osjećaju.
Sve skrivaju, ništa ne odaju. Jedino sami istinu svoju znaju. Neko, ko im vidljiv nije svoje lice krije.
Neko ih je postavio na to mjesto.  Oni su shvatili da su ih danima pratili.
Ti filmovi sjećanja su im se vratili.
Hladnoća u pogledima koji samo kruže, ovoj igri ne žele da se pridruže.
Kvadratni sto, obrambena atmosfera.
Zidovi im se bliže, zatvara se pogled u prirodi.
Na stolu biljke stoje, svako ima svoje.
Prigušeno svijetlo, …

Kad odistinski nekog zavoliš

Slika
Jednog jutra dok su se sunčeve zrake lomile kroz prizmu stakla, a roletna na prozoru bijaše do pola spuštena, on je prišao prozoru.
Vidio je dvije ruke dlanovima naslonjene na stakla prozora, a na njima ispisane poruke.
Odškrinuo je prozor i čuo glas kako govori.
Izaberi, pročitaj i onda se zapitaj. Pročitao je sve što bijaše napisano.
I pomislio to je ona, ona što mi noću pohodi snove i na prstima tiho prošeta kroz odaje gdje tama stanuje. Onda osvijetli na trenutak, bar onaj jedan duše kutak.
Stavio je svoje dlanove na njene, dijelio ih je tanki komad ledenog stakla, no osjetio je toplinu.
Kad je sklonio ruke ostali su otisci dlanova na zamagljenim staklima i preslikala se poruka, ona ista što mu je ostavila pečat u mislima. Nje nije bilo.
Znao je da to nije bila umišljena slika i da je čuo njen glas sastavljen od najljepših tonova.
Napisao je poruku na svoju ruku i zapitao se. . .
Ćutao je te riječi, čitao ih u sebi da zidovi ne bi čuli, jer bi nekome šapatom prenijeli, a onda u da…