Škrinja, švelja i špajz

Otkazani letovi, porušeni svjetovi. Dan postao noć, noć postala dan. Ogrnuta plaštom, oslobođena maštom. Složeni valovi prikazani, mi smo virtuozi, talent i umijeće jedno, drugo susreće. Izdvajam iz svog bića dijelove, one polomljene na dlanovima sastavljam. One još uvijek spojene oporavljam, trebaće mi, znam... U staklenim bocama voda, sviram, zvuk odjekuje, moje biće očekuje. Očekuje melodiju koja razumije harmoniju u neskladu. Gledam kroz prozor prašina egzisitira, ona me skriva. Otvoriću vrata kad svi budu spavali u tom vanjskom svijetu. Onda ih zaključati, a zidovi te kuće učiniće nemoguće. Spojiće se i nestati kao da nisu postojali. Nema ovdje mnogo ljudi, godinama ih nisam srela u velikom broju. Kad ih sretenem malo riječi kažu, tek nekoliko, da emocije ne pokažu. Sve su to samotni putnici. Usamljeni nisu sami, distopijska fikcija. Stvorena vizija jednog prostora. Uspijem pročitati sa tih lica odraz njihovih snova. Živi se noć, nema sna.  Dan je plan kom težimo,

Sjede dvoje, jedno, drugom preko puta... Pogled luta, a pogledi govore, šta će biti kad se u riječi na usnama pretvore. Isti prostor, iste stvari, a ustvari...oboje sanjari. Ne daju da utisak pokvari otisak ostavljen, kao sto postavljen. Večera se hladi, dvije čaše do pola pune, brod tone, suze rone, duboko je more za izgovore. Ne nije to taj film, pogrešna traka u video rekorderu, mijenjamo atmosferu. Idemo ispočetka, od nekog novog retka. Čitamo uloge, živote scenaristu ne traži u priči o nama statistu. Znam, zvuči filmski, nas dvoje igramo timski. Filmske montaže, u ovoj prostoriji smo kao jedno, izvan nje naše duše se traže. On... To ti je što ti je, kad te ljubav pronađe i opije. U hladnoj noći  kad te drago biće zagrljajem ugrije, toplom dekom pokrije, smislom za humor nasmije. Kad pjesmu na radiju pokrenu i sat naviju da zvoni probudiću se tada... samo me pusti da ti kažem ovo što ću ti reći sad... Znaš kad sam te sreo odustati od ljubavi sam htio, ostavljen od sv

Olovkom pišemo po koži sve što se u nama taloži. Tankim slojem obloži, odmota i otkotrlja onako zbilja... Trake motam poput klupka, lagano se odmotaju, neku nježnost imaju. Iz kutije uzimam sijalice, spajam ih na kablove, ostavljam tragove. Da me noć ne čuje, često prisluškuje... Mogu jednog dana da sačuvam riječi na usnama i ostavim poruku, bez poruke. Ispisanu na praznom listu bez ijedne riječi neko će znati šta sam htjela reći. Hladan zrak, okupirao mrak prije nekoliko trenutaka bio je dan. Proći ću kroz sve zapetljane ulice i ostaviti da svijetle sijalice. Ali neću otkriti svoje lice... Nema straha u meni, vjerna sam svojoj sjeni. Učaureni trenuci, kao smotuljci od papira, zbilja... U tim smotuljcima poput fišeka sjemenke suncokreta. Nema konekcije, ni projekcije na filmskoj traci. Višeslojni materijali od njih sam sazdana, različiti formati mogu stati i postati naše biće. Rotirajući zatvarači, sortirajući posmatrači, idem hrabro otima se od uzdaha poneki dio straha,

Kad se spuste zavjese i glumci ostave kostime, po praznom pozorištu razliju se tišine. Šaptači izdvoje uloge i neko ime. Ja nemam ništa s' tim. Ti si kreator ovog stripa i pišeš u onom oblaku iznad skica šta govore ta nacrtana lica. Kad te kostime ostave na ofingere, dođi pogledaj u zabavnom parku ringišpile. Pazi... u ruci imam žeton, kad ti ga predam ti krećeš u igru, ja gledam. Čovječe u željeznom oklopu, imaš li dovoljno štitova, poznaješ li bar jednu od svojih uloga? Sad je vrijeme da ih izvedeš na scenu, pazi prizor se mijenja u trenu! Polaziš, do telefonske govornice dolaziš, vidiš zapisan broj telefona, ukucaš brojeve, čuješ zvuk, čekaš da se javi neko s' druge strane. Nepoznat glas, u poznatom okruženju govori u najboljoj namjeri, s' te tačke se pomjeri, sad idi i ne zastaj, ne okreći se čak i kad čuješ moje korake kako te prate, ne dozvoli da te oni na početak vrate. Do svijetlosti dolaziš, već u mislima kroz lasere prolaziš. Snop fotona koji ne miruju,

Noć i koraci, otkrili se oblaci, kao mamci što kišu donose, note zrakom frekvenciju prenose. Čujem zvuk pjesme kako dolazi, iz nekih ulica dalekih... Odlazim tamo, jer pjesma i ja se znamo. Muzika...gitare, bubnjevi i pojačalo. Na pojačalu nacrtani suncokreti, vidim ih i na gitari. Iz koje li je galaksije poslan ovaj znak na planetu zemlju, sad znam, ovdje biti trebam. Pogledam ka nebu mjesec izgleda kao velika sijalica, tu na zemlji ljudska lica. Odavno se spustio mrak, pjesma putuje do ljudi. Gledam kako vođa benda poziva ljude da se pridruže. Na trenutak su zastali, a onda su krenuli ka pozornici. Rekoh: Ovaj čovjek je pokrenuo ljude, vide u njegovim riječima dobrotu i energiju koja šalje dobre vibracije. Na trenutak mi je sve djelovalo kao jedna scena gdje se režira film po scenariju koji se piše u trenutku. Ostavili su uloge izvan podija gdje se nalaze. Isključili su se iz virtualnog svijeta i uključili u stvarni. Dozvolili su sebi da to vrijeme koje teče na satu, budu s