Postovi

Prikazuju se postovi od 2019

U noći hladne zime dozvala je njegovo ime...

Slika
Bila je to i ostala noć koja se pamti... polarna svijetlost, sjeverna zora... svjetlo noćnog neba. Išla je ulicom... dani na kalendaru složili su priče... onako kako umiju... Tiha noć... a, u čovjeku galama prelama tišinu. Sretneš ljude svaki dan... neka lica ostave tragove tokom godine... poneku riječ progovore. Na dlanu osjećanja skupljena poput poštarskih marki... i nekoliko stavki... sve to u njenim mislima tražilo je svoje mjesto... Nedostaje šaputanje, nedostaje ćutanje... šta ostaje... otisci cipela u snijegu... vukovi u planini... srne u bijegu... sve to ostaje i dalje nedostaje... ono nešto... Nosila je topli šal... čuvala je zagrljaj... taj šal... nju je sjećao na njega... Išla je ka mjestu gdje ga je srela... išla je po ko zna koji put... Mjesec za mjesecom je prolazio... repriza filma u kom je igrala iznova scene... padale su pahulje na obraze njene... o kako je sve bilo kao noći te... a sve drugačije... Ulični svirač se čuo... svirao je saksofon... dok je u njeg

Ovdje sam... ako jesam...

Slika
Da ti pravo kažem teče decembar... putuje ka zimi... nema traga prašini... samo mraz i inje. Ovdje gdje sam, ako jesam... mogu ti reći da je ovo pust grad, a ljudi u njemu. Neki hodaju u kaputima... neki nose šešire... Neki traže odraz gravitacije i prolaze razne situacije... Ma kad ti kažem sve je čudno... a svakodnevno sretnem gradove slične ovom o kom ti govorim. Igraju filmove i serije... sve je to odraz tapiserije... Oblikovani motivi... u lokomotivi kojom putuju... Ne znaju adrese ni gdje stanuju... Spojeni vagoni povezani zajedno idu šinama... u kupeima putnici... svi do jednog različiti... Jedni prozore otvaraju, drugi spavaju... treći knjige čitaju... a misli im skitaju izvan stranica... Neki se drže za ruke... pogledima se gledaju... ja gledam kroz prozor... pomjeraju se pejzaži... moja šašava glava neki smisao traži... Neobičan je taj voz vjeruj mi iz osnova, iz temelja... Tamo- ovamo... igre igramo... više- manje dobro poznato nam je stanje... nedostajanje...

Sjela je na klupu pored njega, padale su prve pahulje snjega...

Slika
Gledala je kroz prozor... bila je izvan prostora, izvan svega oko nje... Stavila ja naočale i vidjela još jasnije... netom kasnije izašla je vani. Stavila je kapuljaču, ostavila snove u naslonjaču... Udahnula je, a hladnoća je prodirala kroz odjeću do same srži njenog bića... Nije marila samo je dalje nastavila... išla je da ide... Pustila je inje da dopre do njenog kaputa i da zaledi sjećanje... a duša je grijala hladnoću. Na zidovima zgrada grafiti... odrazi sjena prolaze... Zastala je i naslonila se na zid... pogledala je onim pogledom koji sve govori, a ništa ne govori... Vani bijaše jedna od onih noći kad se skupe sve slagalice pa se pomješaju u kutiji... i tražiš... Tražiš dio, po dio da bi sliku sastavio. Njoj su te slike otvarale vidike zamrznutih sjećanja... I... znaš imala je ona suzu u oku... imala je osmijeh na licu... imala je priču koja se nije pričala svima... a, i kada bi je ispričala još toga u njoj zagonetnog ima. Šetala bi kroz prirodu, slušala je njen g

Iza plavih očiju i dugih noći

Slika
Šta se krije iza plavih očiju i dugih noći? Kriju se osjećanja umotana u novinski papir, jedna kuća od snova i stihova... Jedna priča, jer tvoje oči pričaju sve što u tebi je... a ti ćutiš, ne govoriš o sebi... Naučio da osmijehom sakriješ sve što osjetiš na svojoj koži... samo pogledaš tim tvojim očima i znam bolje da ne pitam riješit ćeš sve sam... puštam... Rekli su da su plave oči smeđe s' greškom... vođena tom zabilješkom... u tom plavom moru smeđu tražim... a, sklonište u njima nađem, ne želim da da izađem iz topline koju imaš u sebi. Zato noćas kad zaspi grad i svijetla se pogase u tvojim plavim očima vidjeću morske talase. Ulice postanu lavirinti... u mraku nađi trag mom koraku. Fenjer u tvojoj ruci neka ti svijetlost bude, za mene... ne pitaj ljude. Jer nisu me sreli nevidljiva sam svima... u meni nešto tajanstveno ima. Ostavim poruke tamo gdje se zaljubljeni nalaze. Uzimam poruku tvoju, prepoznajem rukopis i oznaku na poštanskom broju... otvaram i čitam. Duge

Zapisani kao odsutni, a mi smo prisutni....

Slika
Polako otvori vrata... i budi tiho da ne čuje niko. Pusti muziku na radiju i slušaj pjesmu... Ne gledaj oko sebe, pogledaj duboko u tebe...  Da... tamo baš gdje ništa ne znaš, a sve znaš.  Na dlanovima imaš zapisane riječi pusti neka kiša ispere tragove olovke... A dobro znaš već odavno u mislima zapisano imaš sve što kiša obrisa... Lagano udanheš poželiš da se sakriješ... od sebe i ljudi... Ne idi... tu budi... Ostavi satove tamo negdje na ormanima među zaboravljenim stvarima Dozvoli sebi let sa pticama... ulje na platnu obojano je temperama... sve slomljeno u sebi spoji... I čitaj... čitaj ono što je život u tebi napisao... daj mu smisao... daj mu krila... pogledaj iz profila stvari što želiš zaboravi... a, što ti se pamti, ti zapamti... Budi svoj u igri toj, baš onako kako osjećaš, ispuni ono što sebi obećaš, ne ono što drugi žele i od tebe traže. Samo tvoje biće na tasovima vage može dovesti do prevage... Evo ja, volim vrijeme, ono vrijeme... kad sat

Gledala je u daljinu... pričala je tišinu...

Slika
Čitao sam jutarnje novine... listao ih tek da stignem od početne, do završne stranice, a onda sam vidio tu sliku i to lice... Viđena je na mjestu  udaljenom od mene svega tri ulice... kažu danima već stoji na istom mjestu... svaki dan dolazi pola sata kasnije nego prethodnog dana. Ostavio sam doručak na stolu neka se hladi... čekaće me znam sigurno... priča o njoj čekati ne može... Doslovno sam iz stana uletio u autobus... gledao sam na sat izgledao sam kao neko ko na posao kasni i moji pogledi kroz prozor nisu bili ljudima jasni... Tražio sam da nije negdje tu... šta ako je otišla... Kako nisam prije ugledao priču o njoj... kao za inat nisam danima listao novine... Zapisujem na papir sljedeće: Između bajki i stvarnog svijeta mašta šeta... tako nekako. A priča o njoj ide ovako... čitam ti članak iz novina... Kod čuvene antikvarnice stoji ona... pored drveta... s' pogledom koji ledi no, ako malo bolje pogledaš vidjećeš nešto toplo u tim očima... Uvijek u istom mantilu i s&

Ćutim te riječima, milujem te očima...

Slika
Da ja sam ta što... prolazim stazom od snova pronađem poneki od zalutalih stihova. Pjesmu sastavim, dijelove od emocija rastavim... i onda nastavim. Da me niko ne vidi... velom noći skrivena... lice prekriveno u sjeni. Jedna tajna u sasvim običnoj ženi... ne želim da neko zna više o meni, ostajem nevidljiva, moj glas je kompas. Jedno veče nosih gitaru u futroli... neko mi reče: dobro ti veče. Može jedna pjesma za mene... tako to obično krene. Ne dam ti blizu prići, samo ti rekoh...trebam ići... voz će uskoro stići. Ti ne odustaješ... Kažeš to je samo jedna pjesma... ništa više... treba mi da je čujem... da si stvarna u to da povjerujem. Da čujem tvoj glas... gdje žuriš... noć je ispred nas. Da vidim tvoje lice koje se krije... pogledam te oči koje su svijetlo u noći. Rekoh ti... poznajem riječi romantično složene... a u njih ne vjerujem. Ne, zaista ne vjerujem u bajke one iz djetinjstva... a opet u njima poruka ima... Samo ljubav... ljubav drugačije izgleda iza pogleda...

Ti i ja svijetom vođeni kao neprilagođeni

Slika
Pogledaj kako se sunce i mjesec sretnu, kad dan odlazi sa pozornice, a noć izlazi iza paravana... I pitam se kakva je to veza između noći i dana... vole se na daljinu... a žive za blizinu. Evo nas... sreli smo se... nakon toliko i toliko godina... a čini se decenija... Prošle su tri godine... a nas dvoje i dalje... dva lika, u priči bez oblika. Skup prilika i neprilika...čista matematika... Zapela nam je gramatika na usnama... zakopčaj tajnu da se ne kaže... Spoj smo fantastike i romantike. Stvarno ti kažem... gdje to može da bude... A opet kad pogledam... to si ti pored mene... Ovo sam ja u mojoj koži, to znam jer, osjećam. Da ovo sam ja pored tebe... (pogledam se u ogledalo) tako malo je trebalo... a tako mnogo nedostajalo. Rijetko ko je moje lice vidio... čuju samo moj glas preko radija kad krene emisija koju vodim... mada ponekad ta emisija vodi mene... Možda su od kristala odsjaji mene ovdje poslali. Možda... ovo što osjetimo nije stvarno i otopiće se kao snjeg što se

Kako da zaspim... kad si ti negdje budan... jesi dobro... da bar to znam...

Slika
Zatvoriću sve prolaze koji ne postoje, a naziru se... Spakovaću u kutije uspomene i ostaviti tamo gdje su već odavno trebale biti. Bez potpisa i adrese gdje god ih vjetar odnese, tamo dom neka pronađu. Skinuću sloj sjećanja sa kože i kad kažu da ne može... onaj sloj gdje je bio dodir tvoj... nestaće, a ostaće tu... neki dodiri nikad ne odu. Izbrisaću o tebi sve što piše i ne piše... a tebe biće sve više... Ti opstaješ... potajno i dugotrajno... Pokisla ptica na grani drveta... poruka ispod jastuka... pročitam je nekoliko puta prije spavanja... San otima želju očima... one bi da čitaju jer, onda kao da si tu. Trenuci nestaju, nedostaju... duboko u meni ostaju... Gdje si... skrila te noć... čuva te dan... još jedan se otme uzdah u grudima... tražim te među ljudima... ne nalazim te... Čekam da me probude, a savršeno sam budna. Samo da dotaknem tvoje dlanove na kojim toliko toga piše... da te zagrlim i ništa više... Pitam ulice jesu li srele tvoje tragove, gledam u prozore da p

Dvije ulice od snova

Slika
Svjetiljka kroz listove divljeg kestena čini igru sjena. Ko se iza platna krije i plete siluete? Zaspale su u meni sve boje jeseni. Znamo li gdje smo? Dvije ulice od snova, jedna raskrsnica životnih sitnica, na koferu naljepnica. Šta ti je danas čovjek, može biti sam, ispunjen i opustošen. Voljen, ostavljen i izgubljen sve to biti može. Jednostavan i poseban, potpuno sam u pustopoljnim noćima. Ko zna koliko suza na dlanovima ima kad uvečer na dan stavi pečate. Pokucaj na vrata, pitaj ima li koga? Bar nekoga da zna... šta osjećaš. Čućeš moj glas neka ti bude kompas... Znam te čovječe iz viđenja, Dobro jutro i Doviđenja. Ne znam tvoje pobjede i poraze u ogledalu odraze. Ne znam tvoje duge poslije kiše i sunca. Osjećaji su ti kao ispisana hartija, ljubav ti je kinematografija. Zabilježena romantična komedija... drama i tama... Naučiš na tišinu, obrišeš prašinu, uzmeš knjigu poezije i čitaš, jedno pitanje pitaš, sebe zagovaraš da na njega ne odgovaraš. Sve od sebe daš on

Vidiš noćas ne govorim o tebi, jer, ti se ne govoriš ti živiš u meni.

Slika
Otvara kovertu i uzima pismo dok sjene jeseni lišćem oslikavaju slike na zidovima. Zastala je na trenutak kad je vidjela taj rukopis. Pismo od njega... on ne voli telefone i poruke sažete u uglovima gdje se ne mogu izreći prave misli i osjećanja. Za njega je to otuđivanje od stvarnosti. Čita pismo tihim glasom u kome još odzvanja ljubav, ljubav prema tom čovjeku što je sinoć u sitnim satima pisao skupljajući osjećaje po prašnjavim hodnicima srca. Zamišljam te, a koliko god da te zamišljam znam... još si ljepša nego one noći kad sam odlazio. Znam ja da si ti razumjela zašto odlazim i da onu rečenicu  "ti zaslužuješ bolje" ne volim. Zapravo, ti si znala da ću ja kad tada otići, pustila si me, nekad bi volio da nisi. Da si me zadržala, ne zagrljajem već, onom tvojom iskonskom ljepotom duše. Ali ne, hrabro moje, ti si mene pustila. Zahvalan sam tebi, ali nisam samom sebi. Ne znam zašto odabrah srijedu da ti šaljem poklone cijele godine. I tako već 51 srijedu, došla je

Moj osmijeh stanuje na tvojoj adresi

Slika
U ovom ringišpilu i špilu karti jedno zapamti mene i kad znaš ne možeš me znati. Volim da gledam ptice kako lete u rano jutro. Kapi rose da skupim na dlanove da tvoje žedne usne popiju, da se kraj vatre ruke nježne ugriju. Dok ljudi žive ciklične krugove, ja stanujem na rubu prirode. Ne gledaj moje lice ni oko mene ptice što lete let. Ne ruši molim te moj svijet... opet. Ptica na mojoj ruci, iz njenih krila plamen, magla od dima, skrivena sam iza planina. Na rukama od pepela nacrtana pera, ja sam iz nekih drugih sfera. Kad se pera spoje krila nastanu... djevojke poput mene skrivene ostanu. Ja sam tu da dam smisao snu... da ljubav obojim vođena rukama tvojim. Ova suza na licu mom traži svoj dom... ona je tek kap nekog talasa što dolazi kroz mirno more. Slušam muziku... oblačim odjeću preko kože, a konci drže šavove. Iza svakog šava jedan ožiljak spava... ne budi... Sve moje pore se bore da zatvore vrata u kuli od karata. Vrlo rijetko vidi me neko. U skrivenim pregradama

A ti... zašto si ti ovdje?

Slika
Ponekad sretnemo u životu ljude koji nam budu kao kap vode na dlanu. Nekako se ušunjaju u srce i ostanu, dio nas postanu... i nedostaju kad nisu tu... A nekako ne znaš da li će doći i sjetiš se te noći... Sjedim za stolom... čitam tu knjigu... sjetim se tebe u trenu... hodnik vidim tvoju sjenu... Crno- bijela fotografija... na toj fotografiji ti i ja... bilo je to te noći... Te noći... te noći činilo se kao da će knjige otići sa polica... Kao da će oluje u čovjeku biti jače od onih oko njega. I da će se Zemlja približiti suncu i zagrliti pa plesati, a vatre će gorjeti. Da će nebo preokrenuti zvijezde pa rasuti po zelenoj travi, a ljudi će dubiti na glavi. Tako je bar bio mojih misli stav... a ja još uvijek jednu noć ne mogu poslati u zaborav... Krugovi svijetlost odavali su sjenu, a njegovi koraci su gotovo nečujno prolazili između polica.i Bio je okrenut leđima, lice se nije vidjelo... Imao je kapu... da dobro se sjećam toga... Njegova silueta odavala je tek poneki trag

Pogledajte kroz prozore...

Slika
Čudno je... mada i nije čudno da dolazim iz jednog svijeta gdje mašta šeta vođena rukom pisca na papiru... Kad me čovjek vidi rekao bi da sam jedna sasvim obična djevojka. Međutim... to baš tako i nije... Oko glave nosim neku čudnu maramu pretvorenu u mašnu i preko ramena veliku tašnu... Buntovna i mirna dvije osobine koje nemaju zajedničke osovine... Ne živim u kući kao ostali ljudi... ne spavam na krevetu, već na drvetu... Pokrije me zvijezdana prašina, a jastuk ispleten od paukove mreže... ne pitajte ništa o, održavanju ravnoteže... To drvo gdje spavam ima nekoliko podstanara... Sve redom ptice... ponekad, ali samo ponekad dođu i vjeverice... To su moji satovi i prijatelji... budi me cvrkut ptica, osmijeh je moja stanica... Volim šetnje do dugo u noć i sve te ispisane stranice zajedno sa čitaocima iznova proći... Ima ih tačno 325... pisac još razmišlja da li nastavke da piše... nekad mu iz knjige šapnem da nastanu knjige nove i baš u tom trenutku neko ga na telefon pozo