Škrinja, švelja i špajz

Slušaj kako...ne, gledaj kako... Kocke slažu, kocke ruše... Nekad su ljudski meridijani tako strani... Ostani...u ovom prostoru. Osjeti atmosferu, u koferu...kao da neka bića stanuju... Nije teatralno, kažem ti stvarno... Čekaj... Tiho hodaj na prstima...u ormar sve tajne stanu...zato ne govori sa usana ni riječ... Jer, kad ormar otvoriš, koje odijelo oblačiš? Ovo je pozorište... Čuješ pljesak, vidiš bljesak svijetlosti...kažu odrasti... Ko zna šta se događa u nama... Nekad tišina, nekad galama... Kalkulirane prognoze, društvena igra na štampanoj tabeli. Zavrti dugme, riješi enigme... Odaberi figuru, pronađi tekstualnu avanturu... Komuniciraj sa likovima i okolinom. Fokusiraj se na priču, jer pojedini dijelovi se ističu. Okreni stranice, pogledaj korice i, u ogledalu svoje lice. Jesu li ti u mislima leptiri ili lete...šeširi? Zažmiri... Dotakni prstima kapi vode što padaju niz vodopad tvojih želja... U zagrljaju snova, pisana su slova... Jedan korak, drugi kora

Gledao sam tu djevojku... Činila se stvarnom, a tako nestvarnom. Kao da su se kapi jutarnje rose skupile i, u nju pretvorile. Ona je bila mirna voda koja teče i vatra koja plamti. U istom trenutku mogla je da donese mir u moje misli i da ih razbukti kao plamen. Pokušao sam sebi objasniti šta me toliko vodilo ka njenom srcu. Nekad se ne može objasniti, samo se može izjasniti kroz poglede. A ja...kao što znate nisam bio poeta... Noć je vezla tkaninu sa slikom, opijena njenim likom. I ja sam bio opijen... Da se razumijemo lomio sam srca, lomili su srce moje. Ali naučio sam biti odmetnik, dok sam volio, volio sam. Kad bih osjetio da ljubav briše tragove, moji tragovi bi otišli. Ali ona...ona je od prvog dana bila želja na mojim usnama, stanovala je u mojim mislima bez stanarine. Imala je nešto što imaju žene...koje se pojave na stazi života kad ni pomislio nisi. Te žene mogu ozbiljno da poremete dotadašnje stanje srca. Koliko god želio da nije tako, priznajem da, kad je on

Ostaju iza mene kilometri, preda mnom neznani putevi. Tražim da te nađem...nisam odustao... Tražim da te zagrlim... Tražim da ti čujem glas... Gdje si ostavila tragove i vode li do tebe, kroz ove puste gradove? Gdje li se nalaziš, kojim putevima prolaziš, ti, što mi u snove dolaziš? Kako da nađem djevojku kojoj ne znam ime? Nacrtao sam njen portret, svaki dio njenog lica osjenčio sam olovkom. Čuvam taj crtež i pokažem ljudima. Odmahnu glavom, slegnu ramenima, tražim ženu s' imenom bez imena. Odlučio sam u sjećanju čuvati taj pogled, te nježne ruke i melodiju koju ima njen glas. Veliki su prostori koje sam prešao, toliko lica ugledao, nijedno nije njeno. Toliko stanica i kilometara, a ni jednog traga koji bi me odveo do nje. Tvrdoglava je ova moja glava, ona ne spava. Ostajem budan, tek pred zoru odspavam nekih sat vremena. Preživljavam dane da bih živio za susret sa njom. Ona se pojavila s' razlogom. Stvarna je kao ova moja rana na ruci koju sam zaradio dok

Zavolio sam je...zavolio sam je druže. Nisam htio, nisam smio, ali šta mogu kad sam je zavolio? U klubu umjetnika srela je ona mene odmetnika. Nisam je odmah primijetio, moje misli su lutale, dok su novine čitale. Kad sam čuo njen glas, uputio sam pogled prema njoj. Zaboravio sam na novine koje sam čitao, zaboravio na misli što se preplitaše u mojoj glavi. Sjedila je za susjednim stolom... Njen osmijeh...da ti je to vidjeti. Oblake skloni, sunce pokaže... Znaš druže, takve djevojke se rijetko nađu, takve djevojke se traže... Pisala je čestitku, pomislio sam, možda piše mladiću kog voli. Jer, nije mogla biti sama, ne, neko poput nje, nije mogao biti sam. Kasnije će se pokazati da nisam bio u pravu... Otišao sam do pošte kupiti čestitku, u nadi da će ona biti tu kad se vratim. Bila je tu... Nisam bio vješt sa riječima. Ali tada sam pisao, riječi su dolazile, i brzo su popunile onaj bijeli prostor na čestitki. Njenu adresu nisam znao, i ja šta ću, kako ću, ustanem, odem