Škrinja, švelja i špajz

Ne znam kako je izvan ovih zidova...ovdje sam danima. A dane pratim na kalendaru još iz godine prije, samo pomjerim broj za jedan dan u sedmici. Biće da sam ovdje tri mjeseca...poneka zraka sunca dopire kroz otvore između cigli... Kroz te iste otvore gledaju moje oči... Gdje je raskrsnica ovog vremena, ne znam... Zaboravljena...odsutna...(ne)prilagođena...po njihovim viđenjima. Sve to, ja sam... Na dlanovima urezane linije, sjećaju na suze zapečaćene na licu. Nema odustajanja, ima, idem dalje. Plačem li... da, kad tako nekad dođe...poneka suza pođe. Smijem li se... da, osmijeh je na mom licu. Drži u ravnoteži, da ne prevagne ni jedno osjećanje... Sakrijem, da ne otkrijem...nikome...jer svijet se promijenio. Prije ovog vremena bilo je drugačije...kao što sam ja danas drugačija. Dok sam bila vani, znala bih stati negdje gdje je zelenilo, zatvoriti oči, spojiti ruke i biti izvan svega. Stopila bi se sa taktovima prirode, slušala šuštanje lišća i tok vode. Ima još uvijek t

Snijeg pada... Puste su ulice grada. Ljubav se prikrada, inspiriše i transformiše... U ovo zimsko doba na keks sa kokosom miriše... Mi šetamo...držimo se za ruke. Ostaju stope u snijegu... Oko nas planine, vukovi gospodari zime. Dolazimo do našeg doma. Ti upališ radio, pustiš laganu muziku, onu koja diktira emociju. Dok se skuha čaj, ugrijaće nas zagrljaj. Kad ljubiš, ne pitaš, kad voliš, ne skitaš, jer znaš da ljubav osjećaš. Putevi zavejani, mi nasmijani...lijepi su s' tobom dani... Vatra gori u kaminu, sjedimo na ćilimu, umotani u deku, sati teku... Samotni vukovi čuju se u planini, slobodni žive u divljini. Na prozoru odsjaj noći, gledamo kako noć u snježni pokrivač pakuje pahulje. Ako struje nestane, upali fenjere, mećava je vani, mi sami... Pijemo topli čaj, čuje se muzika, pucketa vatra iz kamina. Na tanjuru keks sa kokosom, muzika opija, zimska idila. U naručju tvom sam se skrila od zime hladne i noći tamne. Naslonila glavu na tvoja ramena snena i zaspala

Tražim riječi...da poprave u meni svaki dio slomljeni. Zapisane kao naljepnice da stavim na moju kožu i lice. Da zaliječe rane za dane iza... Izbliza je sve vrteška, što vrti se... Jedan osmijeh na lice da stave i ostave. Suza što je krenula niz obraz, molim je da zastane. Sa ruku da skinu okove, i puste ih da olovkom po papiru slova napišu. Ako mogu, tuge da obrišu i sreću upišu na moju adresu. Na stol da postave razloge koji ne postoje. Da ih poput pisama otvorim, u razloge koji postoje pretvorim. Da srušim sve zidove što nigdje ne vode, da me oslobode. Idem, još snage ima...na prstima žara, što se u pepeo pretvara. Složeni dijelovi u meni...spojeni koncem... Ja sam...ko sam...prepliću se misli...otvaraju mogućnosti... Iz šešira poruku izvlačim, napisane riječi podvlačim... Da ih zapamtim, kad se vratim, tamo gdje je sve onako kako nacrtah, dok sanjah... Sanjam svaki dan, jer da ne sanjam život bi bio samo realan. Gdje idem, dok su noći samotne i duge... Zima proži

Reći ću ti kako te volim, prvo školski, a onda romantično... Kad se u đačke klupe skupe sve pjesme koje sam ti napisala. Po učionici rasula, ispod klupe sakrila. Ti ih pronađeš sve redom, na tabli napišeš kredom. Po papiru sjenčiš sliku, na tvojim rukama tragovi ugljena. Stojim tu pred tobom, neka ruke tvoje osjenče lice moje. Neće to biti slika na papiru, pred sobom imaćeš zbilju. U tvom ateljeu gdje su sve slike uokvirene grafike... Ti i ja na času matematike. Dvije osobe poznate, traže unutar sebe osjećaje nepoznate. Na času muzičkog zasvira gitara, prstima po žicama kažemo šta imamo i osjećamo. Kad se noći udruže i nama pridruže, poput plašta nas ogrnu i ugriju. Tada bićeš tu, tada biću tu... Noćas sat kuca sporije i ptica rugalica se u kuću sakrije, da ne budi dvoje neka spavaju u zagrljaju. Šta jeste, šta nije... na času književnosti reći ću ti novosti. Napisah ti pjesmu koju samo ti odgonetneš. uvijek se sa mnom u snu sretneš. U misli mi se zapleteš, kosu raspl