Škrinja, švelja i špajz

Ljubav, miriše na irise. Na tebe i mene u davno vrijeme. Kad u klubu umjetnika pustimo pjesme od Rundeka. Gledamo se u oči i znam volimo se dovijeka. Lutamo ulicama nasmijani. Bile su to noći i bili su to dani. Dopratiš me kući.  Stojimo satima pred vratima. A zima nam pod prstima. Kažeš mi ne brini. Dođi u zagrljaj meni. Oči njegove mirišu na snjegove. Ruke njegove mirišu na dodire. A po nama padaju prve pahulje. Pustio je na vokmenu pjesmu "Raduj se". I rekao je raduj se lijepa. Često slušam tu pjesmu i tada mi ljubav miriše na ljetnje kiše. Oči njegove mirišu na vjetrove. Ruke njegove na milovanje. A po nama padaju tragovi zvjezdane prašine. Pišeš mi po prašini... volim te mala. Ulični svirač gitaru svira i tvoju pjesmu od EKV pjeva. "Par godina za nas". Oči njegove mirišu na sunčeve zrake. Ruke njegove na zagrljaje. A u nama ljubav traje. Rekao si raduj se i budi sretna. Radujem se i sretna sam Dž. Znaš, sve miriše na snjegove i na tvoje zagrljaje. Autor teksta:

Sjedi čovjek za stolom i lista novine.  Povremeno podigne pogled prema prozoru.  Kao da nekog čeka.  Mada ne čeka. To on zamišlja scenu iz filma.  Nekad je imao želju da bude glumac. Pisao je scenario i smišljao scenografije. Postavljao ih na scenu svog stana. Sad sjedi i gleda kako sati mjenjaju dan i kako dolazi veče. Prepozna ljude koji prolaze. Sa nekim od njih zna popričati. Razmjeni nekoliko riječi i nasmije se. Čovjek koji voli da se smije, što ne biste rekli kad ga sretnete prvi put. Autor teksta: Milena Vujinović Slika preuzeta sa sajta: Pixabay

Svijet tone u dubine vasione. U snove. Kao odjeća, misli postaju tijesne, čujem riječi pjesme. Taman da uplovim u snove, u otkucaju sata, neko zvoni na vrata. Gledam kroz ključaonicu, pred vratima poznat lik. Ulični umjetnik. Otvaram vrata i gledam ga u oči. Otkud ti u ovo doba noći? Izvini što dolazim kasno nisam imao gdje drugo poći. Treba mi razgovor u dvoje i jedna šetnja. U tvojim očima vatre gore. Tvoje usne nježno zbore. Treba mi bijeg od zavojitih ulica, skrivanje od sebe  iako se pronađem u pogledu na ogledalo. Prošetajmo ulicama, ponesi kišobran i nacrtaj po noći dan. Ponesi knjigu da je čitamo dok hodamo. Uzmi radio na baterije da plešemo kod uličnih fenjera. Ja sam umjetnik stihova i slikar čudesa. Moje cipele su kistovi a šeširi stihovi. Ljudi žive u utopiji. Ti i ja, mi smo drugačiji. Uzimam kišobran, a kiše ni na vidiku. Gledam kako svojim cipelama slika- sliku. Iz šešira pušta stihove i znam u golubove će da se pretvore. Na njegovm džepu mantila nacrtana su krila. Priča

Probudila se iz snova  i zakrpila rane koje su joj ostale od prošle borbe.  Osmjehnula se.  Koja hrabrost da na suze staviš osmijeh.  Jednu iskru iz koje će krenuti varnice. Pogledala je kroz prozor i vidjela kako se planine  prekrivene snjegom druže sa pticama. Ogrnula je ogrtač i umila je lice. Pogledala se u ogledalo i sjetila se. Ona je odabrana, otuđena i zaboravljena. Dodirne rukama lice i zna da je to ona. Da je to uvijek bila i ostala ona. U svijetu koji ima svoja pravila i ne razumije ljude. Nije htjela biti dio većine, odlučila je da ide sama. Oblači se i sipa čaj u šolju.  Nije nikad voljela čaj, ali bi ga svako jutro skuhala za njega. Vjeruje da će se jednog jutra pojaviti pred njenim vratima. Ojačala sam za ovo vrijeme otkad se nismo vidjeli. Gdje li je on sad? Ne mogu jedno bez drugog koliko god bili daleki. Čovjek koji joj je pružio ruku. Različiti po svemu, ali po srcu slični. To prijateljstvo se ne može objasniti riječima ono jednostavno biva. On je uvijek govorio da j

Ja sam, tinta u nalivepru koju izliješ i pišeš. Knjiga u tvom koferu koju čitaš, kad svi odu. Putnik voza koji dolazi. Sjediš preko puta mene i gledaš me u oči. Osjećaš, kao da me znaš. Gledam i ja tebe tebe u oči i znam da se znamo, odavno. Ja te probudim iz sna i pričam ti priče na peronima ljubavi. Tu smo se sreli. Ja sam toplina koju osjetiš u hladnim noćima. Boja sam, indiga. Ja sam, vjetar koji ti prkosi i šešir nosi. Izmamim ti osmijeh na lice. Djevojka sa dušom ptice. Dok voz šinama kroz gradove prolazi, zarumenili su mi se obrazi. Tako je uvijek kad se sretnem sa tobom. Sa ovih usana kreću riječi i pričam o nama. Ima godina pet kako si došao u moj svijet. Vratio si se u ovo vrijeme za ambleme. Teklo je vrijeme godinu dana i ćutalo o nama. Zašto je stalo sad za susret tebi i meni. Jednom čovjeku i jednoj ženi. Zašto je na trenutak zaustavilo pjesme na radiju i poteze slikarevog kista. Zato da bi se srele tvoja i moja duša ista. Ja sam, dah vjetra i zalutali putnik na tvom plane

Pronašla sam u ostavljenom svijetu jedno zrno nade.  I baš često iz tog zrna nade raste novi svijet. Obnavlja se duša, oči gledaju kroz sjećanja i traže dom u kom su znale pronaći mir.  Dani prolaze, a snagom koju pronađem idem. I ne znam, kad ti kažem, ne znam gdje sam zalutala u ovim prostorima. Jesam li putovala kroz vrijeme ili stojim u tom krugu i okrećem se  kao kazaljke sata, a ne izlazim iz mehanizma. Zalutala sam, mada znam gdje idem.  Pronalazim po zavojitim putevima svoje staze.  Ne želim biti rob vremena, iako nas ponekad kao vrtlog povuče u svoj svijet. Kao Alisa pronađem svoje skrovište, ispletem neku realnu bajku, postavim scenografiju i odigram koreografiju. Nasmijem se kakav sam virtuoz postala. Znate, vi čitate ove ispisane redove i čine vam se kao razbacana slova  što se drže nitima i čine riječi. Ove misli su džemperi koji umiju ugrijati u hladnim noćima nadolazeće zime. I za zimu sam smislila zagonetke, čik da ih odgonetne. Zima i ja se razumijemo.  Dozvolim joj da