Škrinja, švelja i špajz

Dž, gdje si, pada snjeg. Dž, reci mi da li u tebi postoji, onaj dio koji me voli. Ili si zakrpio džep na kaputu sjećanja. Da ne prođu pahulje i toplina. Dž, znam, nije ti draga zima. Rekao si da se uvuče pod prste i da sjediš satima pored vatre i razmišljaš. Gledaš kroz prozor. Založiš vatru, skuhaš kafu i u noćne sate misli te kroz sećanja vrate. Tamo gdje smo ti i ja plesali uz pjesmu Rundeka. Svirala je pjesma Makedo i gledao si me u oči te Decembarske noći. Sjediš pored kamina i pišeš Dž. Dž, jutros sam u snjegu broš pronašla, onaj sa knjigama. I opet postala tvoja djevojka, od papira. Tvojom poezijom, cjelivaj moja krila. Dž, dok čitam tvoja pisma u decembarskoj noći, samo dođi i pogledaj me u oči. Dž, ti voliš ali u tebi znanim tišinama. I ne govoriš o nama. Rjetko kažem tvoje ime. Tu si u predjelu gdje si odavno sagradio dvorce. Tamo gdje čuvaš vukove i od snova lovce. Dž pitaju ko si? Čitaju o tebi. Sve si Dž i još mnogo više od onog što moja duša piše. Dž stavila sam broš u kn...

Te noći su svirale gitare. Ti i ja smo se gledali pod sjenom mjeseca. Pahulja nam je sletjela na dlan. Jedan Decemebar. Ulični fijaker je išao ulicama. Jedan mladić je rekao jednoj djevojci da je voli. Jedan gospodin je čitao novine. Djevojčica je crtala kredom po ulici. Ti i ja smo jedno drugom ruke grijali. Zagrljeni. Jedan Decemebar čuvam kao topli šal, kao tvoj zagrljaj. Sjećam se tvog pogleda dok trepavice uhvate poneku pahulju. Gledam ulične svirače kako gitare u kofere pakuju. Čuju se kovanice što im darovaše dobri ljudi koji umiju čuti muziku. A ja, ja te tog jednog Decembra držim za ruku. Hladno je, pod prste dopire hladnoća dok snjeg pada sve više. Osjetimo kako zima miriše. Miriše na tebe, cimet i topli kompot od jabuka.  Miriše na tufahije sa marmeladom, keksom i orasima. Jednog Decembra, kad sam ti rekla da te volim. Kad sam bila sigurna u rukama tvojim. Sjećam se osmijeha koji sam imala u očima. I kako su me tvoje riječi čuvale noćima. Kad zastudi usred zime samo bih ...

Ljudi žive šarene laže. Ljubav i sreću preko ekrana traže. Koliko je tu lažnih slika i šta se skriva iza nasmijanog lika? Ljudi  žive idile, ja čuvam mrvu zbilje na dlanovima i stojim sa ožiljcima svojim. Idu na putovanja, a ćute unutrašnja stanja. Pitam se, ako si izvan objektiva i ekrana, je li ljepota duše manja? Šta se krije iza šminke, kad padnu sve krinke. Savršene crte lica, kao sa naslovnica, samo su lažna skica. Osmjesi kao flasteri, ljudi su postali posteri. Ako u tebi nema boje, filteri za dušu ne postoje. Ljudi zavole slike, tragove šminke i ljepe riječi što kroz ekran putuju. Šta kad se oči sretnu sa očima, a ta slika nije slika koju su gledali. A riječi nisu riječi koje su slušali i čitali. Ja biram da svoju melodiju sviram. Lice bez šminke i bez krinke, lice što zna sunce i vjetrove kako miluju obraze. Ljudi žive listane ekrane i skrivaju svoje rane. Šta se skriva iza flastera i postera koje postave. Pitam se da li stvarni ljudi postoje? Kakve su tišine u četiri zida...

U tvojim očima ja sam vila koja skriva krila. Nastala je iz kista na platnu slika od srca čista. Stajao si preda mnom i rekao i dalje si ista. I dalje ti u očima blagost blista. Nastala si od boja i kista. Dugo te nisam vidio.  Po sjećanju sam te slikao. Za tebe pitao, gradovima skitao. Da li te je neko sreo, jesi li pronašla ljubav i dom? Sada sam se izgubio u pogledu tvom. Ne pitaj za moje tišine, znaš da mi nisu daleke. Žene poput tebe su rjetke. Tražio sam te u pričama, čitao ih da se čuju. Rjetki u vile vjeruju. A ja sam jednu zavolio. Zavolio i pustio da ode. Tražio sam te u dnu duše svoje. Tamo sam sakrio sve milo moje. Ni tu te pronašao nisam. Shvatio sam tog trena da si rjetka žena. Pustila si me da odem. Ne zato jer si htjela. Već što stojiš iza svoje dobrote i svojih djela. Što za sebe ne mogu reći. Naučio sam da ne ostanem, već da bježim. Bile su to riječi koje sam ti obećavao. Otada, noćima nisam spavao. Ja sam te čekao. Znao sam u sebi da ti došla ne bi. Ne iz ponosa ...

Prolazim kroz grad koji se budi u ranom jutru.  Pospane ulice zovu na ples. I ja plešem. Kapi rose umivaju pospana lica što koračaju.  Čuje se pjesma koju sam sinoć slušala na radiju. Dvoje mladih vozi bicikl. Na biciklu korpa. U korpi knjige. Sjedaju na klupu i smiju se. Pored njih prolaze djeca u igri. Jedan mladić sjedi na drugoj klupi i piše poeziju.  Nasmijem se. Piše voljenoj. Vidi se osmijeh na njegovom licu.  Svaki stih kao da leti i putuje do nje. Stavlja papir u kovertu.  Ljepi markicu i stavlja u poštarsko sanduče. Poštar dolazi i uzima pisma.  I on vozi bicikl. Mladić se nasmije, sretan, jer je srce napisalo poeziju za voljenu. Mladić i djevojka sjede i čitaju knjige. Pogledi im se sreću između naslovnica i stranica. Jutro otkriva buđenja iz snova. Sjedim i crtam ono što srce i duša vide. Koliko ljudi prolazi. Neka lica sretnem svako jutro. Nasmiju se, pozdrave.  Neki imaju svoj svijet i planete. Lutaju u svojim vasionama. Mladić i djevojka...

Pisala sam. Pišem i sad. Otuđenost i tehnologija. Dva tasa vage koja često prevagnu na jednu stranu i drugu drže na odstojanju. Danas ljudi ne osjećaju po srcu i duši.  Danas ljudi pitaju vještačku inteligenciju kako se osjećaju,  šta trebaju uraditi da bi pronašli srodnu dušu. Šta im odgovara od odjeće i trebaju li reći šta osjećaju. Stavimo u to sve da smo u vremenu gdje je to dio života čovjeka. Nego da vas pitam? Kako smo živjeli prije svih tih čuda? Čuda koja odvode čovjeka u sve veću otuđenost. Tako da će ljudi postati roboti svojih misli, uređaja koje drže u rukama. A koji im diriguju način života. Ne, ljudi su to već postali. Dok se okreneš postaješ dio mreže u koju te uplela tehnologija zajedno sa vještačkom inteligencijom. Sve ovo pišem, sa stajališta laika što se tiče tehnologije i te vještačke inteligencije. Meni je razumije se draže pero i papir.  Stvarni osjećaj koji mogu dodirnuti rukama. Priče koje piše moja mašta. Gdje ide ovaj svijet i zaista,  post...