Škrinja, švelja i špajz

Tebe sam tražila putevima slova. Ti si pregršt dalekih snova. Putuju retro auta kroz romane, staju kod tačke iza rečenice. Tražim tvoje lice. Svi crteži koje sam crtala razlili su se u slova. Od njih knjiga nastala. Tebe sam tražila kroz sjećanja. Tamo nisi bio. Putujem kroz stranice romana. Ti si uvijek bio u knjigama koje sam čitala. Iza tvog osmijeha stojim bosonoga. I kad se na dvije stranice knjige raziđu retro auta ostaće tragovi našeg susreta. Uvijek ćemo ti i ja biti kilometri čežnje što se sakrila negdje na rubovima usana. A izgovorena je kad me pogledaš, kad te pogledam. Uvijek ćemo biti pisma koja smo jedno-drugo pisali. Tvoje šale koje su zaspale, probudim nježno sa one strane jastuka u koji bi se šćućurila. Ti ne spavaš. U mojim snovima si budan. Ustaješ i odlaziš do prozora. Gledaš mjesec, ja prolazim negdje tu bosonoga. Juče sam te srela.  Prošla sam pored tebe i vidjela tvoj osmijeh u retrovizoru. Okrenuo si se na tren, pomislio to mora da je ona. Čula sam zvuk tvog...

Svijetle fenjeri, lete leptiri.  Čuju se zrikavci. Zvijezde putuju, ja tražim sazvježđa. Tiho ih dodirnem rukama i pjesmu im napišem. Jednu pjesmu sačuvam za tebe. Zavrtim se na ljuljašci. Vinem se u daljine i vjetar me zaljula do sazvježđa. A zapravo sam ovdje. Gledam zvijezde ti to znaš. Kad dođu snovi iz telefonske govornice me pozovi. Onim starim telefonom što se prstima okreću brojevi. I znaš, javiću ti se. Biće mi milo čuti tvoj glas. Ćuvaš žeton u rukama, ističe vrijeme razgovora. Vidim te kako gledaš kroz staklo telefonske govornice na onaj ugao ulice. Ubacuješ novi žeton, pogledaš u sat na ruci. Čuješ moj glas sa druge strane. A noć svira sa zrikavcima. Druži se sa leptirima. Ti i ja pričamo. Čitam ti pjesmu, jednu pjesmu za tebe. Kažeš, znam da je vrijeme da ideš gledati zvijezde. Pozdravimo se. I kažemo jedno-drugom, čujemo se. Fotografišem leptire i jedan doleti tamo gdje su fenjeri. Pružim  mu dlan da se oslobodi i leti. Čitam ti pjesmu da je ponesu vjetrovi i da ...

Na stolu šahovska tabla i figure.  Jutrom djevojka sjeda na stolicu za sto i odigra potez. Njen potez je Damin gambit.  Ona ide lijevom stranom. Ustaje od stola i odlazi.  Dolazi mladić, sjeda na stolicu za sto i odigra potez.  Njegov  potez je Kraljev gambit. On ide desnom stranom. Ustaje od stola i odlazi. Njih dvoje se sreću, ali se ne sreću.  Povezuje ih partija šaha. I to traje mjesec dana.  Na šahovskoj tabli ostaju kralj i kraljica. Djevojka dolazi u park i ostavlja knjigu na stolu pored šahovske table. Knjiga "Sjenka vjetra". Mladić uzima knjigu koju mu je ostavila i ostavlja svoju knjigu "Djevojka od papira". Djevojka uzima knjigu. Kad pročitaju knjige vrate ih na sto i ostave po pismo. Kralj i kraljica i dalje stoje na šahovskoj tabli. Djevojka čita pismo u svom stanu. Mladić čita pismo u njegovom stanu. Pišu odgovor svako za svoje pismo. Ustaju i odlaze svako do svog radija i oboje puštaju pjesmu "Kažu svi da izmišljam". On i ona su se sreli...

Stajao je blizu zgrade i gledao u daljinu.  Motor je bio pored njega.  Prošao je rukom kroz kosu, sjeo na motor i spremao se da krene. Prišla je blizu njega i rekla, ne idi. Okrenuo se prema njoj i rekao. Ko si ti? Došla sam ovdje da ti prenesem poruku od njih. Poslali su tebe da me vratiš u onaj zatvor. Otišao sam jednom i ne mislim se vraćati. Ima razlog zašto su baš tebe poslali. Zavrnula je rukav od majice. Na koži su bili ožiljci. Povrjedili su te? Jesu. Nisam htjela doći ovdje. Znaš da je njima ostavljanje ožiljaka poruka svima koji se pobune. Sad znam. Ostavili su mi znak kojeg ću se sjećati kad god pogledam svoju ruku. Sišao je sa motora i rekao, dođi. Idemo sjesti na klupu da čujem tvoju priču. Moju su ti sigurno rekli. Ispričali su mi dijelove. Nisam htio biti njihov projekt. Ti ljudi su me othranili zarad svog cilja. Nije ih bilo briga za mene. Ukratko rečeno. Prekrila je ožiljak majicom. Ja sam, ostala sama, nisam imala gdje poći. Kad su zauzeli sve i stavili pod k...

Sunce zapleteno kroz roletne. Izlazi djevojka iz sjene. Znaš joj samo ime. Prolaziš kroz galeriju slika, tražiš ima li njenog lika. Pada noć, ljudi prolaze i njihove sjenke kao da plešu po zidovima zgrada. Violina svira filmske melodije. Ti imaš u sjećanju njen glas i pamtiš kako se ona smije. Gledaš prema zvjezdanom nebu i lete meteori. U tvojim mislima ona ti priču govori. Jutrom te probudi zvuk tramvaja što prolazi ispod tvog prozora. Pogledaš kroz roletne i vidiš samo sunčeve zrake što prolaze kroz razmake. I ne želiš da podigneš roletne, vjeruješ da ona će doći. Dok svi spavaju ti se budiš po noći i čekaš da dođe dan. Ona je samo san o kom razmišljaš.  Kad opet dođe ti znaš, da došla je sa one strane sunca. Što igra po pravilima srca. Tad vidiš obrise njenog lica. Gledaš je iz daljine, ako priđeš bliže ona pobjegne. Ti želiš, da ostane. Svako veče spustiš roletne i ostaviš razmake za sunčeve zrake. Kad jutrom dođu tad vidiš nju kao filmsku projekciju. Kreneš prema njoj ona zas...

U mojim očima vatre feniksa. Na mojoj koži tragovi boje ostaju. Ptice puste krila i one su slobodne. Ptice na mojoj koži su drugačije. One prelete zidove. Izgrade porušene gradove. Prođu kroz pustinje. Ne pripadam ja ljudima, ni knjigama. Nisam iz filmova. Stavljam zavoje kao ordenje na rane i ožiljke. U tami noći svjetlost dozivam, istrajem ne znam ni ja kako. Koža se podere i ostavi tragove. Zato crtam ptice po njoj da se oslobode. Moje se borbe vode oko mene i u meni. Jednom smo ostavljeni i odmetnuti. I zato ne pitaj zašto mi se ćuti. Jer ti ne možeš znati i osjećati ono što je moje. Ti pišeš priču o meni da je štapmaju i čitaju ljudi jutrom pored kioska. Na mojoj odjeći tragovi pustinjskog pijeska. U mojoj ruci jedna sveska. U njoj crtam poraze i pobjede. I sve što misliš da znaš o meni na pogrešan trag te odvede. Šta se krije iza mog osmijeha i pogleda, pitaš me? Tvoj posao je da otkriješ skriveno a ja ništa ne krijem.  Ja samo putujem. Ne vodim ratove, ne nosim oko ruke sato...

Sjeo je na stolicu i pogledao prema papirima na stolu. Još jedna noć iza njega. Dani su mu dugi hodnici u kojim sreće ljude. Rješava drugima zagonetke, a svoje rane ostavlja sa strane. Kad ostane sam među zidovima, on odigra partiju šaha sam sa sobom. Tad izvuče iz ćoškova svoje borbe. Sutra će onim istim hodnicima ići i tražiti rješenja. Ne govori o sebi sa drugim ljudima. Zna da ga ne saslušaju.  Pitaju reda radi, kako si. On iz svog džepa sa lijeve strane izvuče smijeh ostavi dozu ironije i nasmije se. I dok svi u njemu vide čudaka i genijalca u isto vrijeme, on u sebi traži skrivenog dječaka. Zna da su tu negdje odgovori na pitanja koje ostavi u ćoškovima prošlosti. Nema maske, iza tog ozbiljnog lica. Umije se on nasmijati. Samo rijetko ćete to vidjeti. U zoru stane kod prozora i pusti da sunce prođe u razamcima među roletnama. I tad se sjeti da postoji bol koji je svakodnevno tu. Da ne postoje lijekovi koji mogu da ga obrišu. Jer i kad popije tabletu zavara ga um da je bol nes...

Na stolu puzzle stoje. Puzzle koje imaju boje. I jedan limun na sredini stola. Dvije limunade gorko -slatke. Premotavaju se trake starih filmova. I čuje se tamo negdje muzika. Limun se otkotrlja sa stola do stolice. Onako žut kako mu i priliči. On je samo statista u fotografiji i priči. Uzimam limun i vraćam ga na sto. On bi puzzle složio. Dok ispijamo limunade i čekamo. Noć priča svoje priče i ne zanima je što bi mi odmorili. Ona nas drži budnima. Zidovi boje limuna i po njima nekoliko crteža. Kapi meda na šnjiti hljeba. I nekoliko kapi limuna pada po njima. Riječi na prstima preslikaju se na našim licima i ostaju grafiti umjetnika. O ja, nisam pisac.  Ja sam zagonetka koja puzzle slaže kako limun kaže. Gorko -slatko na usnama opori miris limuna. Zasladi ga riječima. Stavi u šešire sve priče koje žmire i otkrij gdje su se sakrile. Ostavi na stolu limune. Pronađi me. Mogu biti u pjesmama, ponekad skrivena u tajnama gradova. Mogu biti ptica na tvom prozoru. Ulični svirač što probudi...

Izlazim iz knjige i nalazim se u sobi koju dosad nisam sretala u romanu. Svjetlost uličnih svjetiiljki prolazi kroz roletne. Otvaram vrata i vidim sto na kojem stoje knjige i papir. Obuća uredno složena u hodniku.  Stari kaput stoji na čiviluku. On živi ovdje. Čovjek koji je izmislio i napisao moj lik. Dao mi je slobodu da lutam po romanu. Nije znao da je uspio u tom da izađem iz knjige. Izmišljena sam iz njegove mašte i noći koje je provodio baš za ovim stolom pišući svoje djelo. Slušala sam ga kad bi govorio naglas da je inspiraciju za moj lik pronašao u snu. A da je kasnije sreo djevojku sličnu meni. Tražio je svaki dan na tom istom mjestu ali je nije sretao. Čvrsto je odlučio da će napisati roman u kom je ta djevojka. Iz mašte je dodao neke detalje.  Dobro je u romanu, ne kažem da nije I nema kod mene ono ali.  Volim ja knjigu u kojoj živim. Već taj isti pisac jedne večeri dopisa nastavak i reče da želi da izađem iz knjige.  Samo da vidi jesam li iz mašte ili tu ...

Ulica lipa, prolaze dva čovjeka. U crvenim majicama i sa dva bijela kačketa. Negdje je podne i djevojka na stanici autobus čeka. Fotografiše i onda priče piše. Prolaze kolica i nasmijana dječija lica. Djevojka mahne djeci. Jedno dijete zastane i nasmije se.  Čudesno je kako taj trenutak u čovjeku ostane. Pamtiš te dane. Autobus br. 15 još ne dolazi. Vrijeme prolazi. Od njega su brži trotineti. Sunce kroz drveće plete sjene, prolaze ljudi niko ne zna mene. Ovaj grad se budi. Okreće se vrijeme na satu kao točkovi bicikla. Kao filmovi, prolaze slike u pokretu. Vide se ptice u letu. Zalutala sam u mislima, a opet sam tu. Lišće leluja nošeno povjetarcem u zanosu ljeta. I kroz grane čuje se pjesma ptica. Prolaze lica koja priče pričaju. Muzika dolazi iz nekih skrivenih uglova. Da li sam to zalutala kroz vrijeme i sjene drveća. Moja duša nekad previše osjeća. Vidim borbe, vadim papire iz torbe.  Pišem ono što vidim i što srce i pero moje u priče spoje. Zamišljeni ljudi u zabludi ekra...

Noćas bih plesala tango u tvojim snovima i onda bih te probudila. U kutiji od snova, ostavila bih ti pisma i jedno pitanje. Mogu li tango plesati patike? Ostavila bih ti pjesmu napisanu zvjezdanom prašinom. I dvije kino ulaznice pred kinom. Pozvala bih te malo prije ponoći. I pitala, hoćeš li doći. Ne ovo nije čas romantike, niti sam ja enigmatika. Djevojka sam koja pleše tango u patikama. I to sve sa zapetljanim pertlama. Napisala bih ti roman na tvom prozoru.  Pa da ga čitaš u ranu zoru. Stavila bih ti na balkon šešire. Da ih staviš kad ti oči od sunca ujutro zaškilje. Kad ispod oboda šešira pogledaš, da me s druge strane ulice ugledaš. I prije nego se zapitaš, otkud me znaš. Reći ću ti da sam sa tobom tango plesala. U kutiji od snova ti piše sve. Sjeti se. Idem ulicom kojom prolaziš. Stigneš me koracima i pitaš, što mi u snove dolaziš. Osmjehnem se osmjehom 80-ih. Na dlanove ti stavim stihove. Moje oči i osmjeh ti sve govore. Noćas bih, pod nebeskim svodom, plesala tango sa tobo...

Sjedi na ovu klupu i razgovaraj sa mnom.  Ne brini, ne pitam ja, ono o čemu ti se ne priča. Možemo i da ćutimo. Svi danas pričaju o tome kako se tišinama više kaže. Moguće je to.  Ko zna? Vidiš da svaki dan pišu neka nova pravila. Je li, reci ti meni, znaš li gdje se sakrila poezija? Nikad se više nije o ljubavi pisalo, a nikad manje se nije za ljubav disalo. I ova klupa, srce joj zalupa, kad dođu mladi. I ptice svoju melodiju pošalju. Romantika šetajućih patika. Ne slušaj mene, to ja, samo onako pričam, kao da to neko i sluša. Ali eto, kad si već sjeo da odmoriš od puta.  Ja izvučem poneku misao iz džepa kaputa. Kad odlutamo ti i ja sa klupe, neki drugi ljudi će ovdje provoditi zajedničke trenutke. Biće to slučajni stranci, poneki par da se romantika ne pošalje u zaborav. Neki će penzioneri odigrati partiju šaha.  Djeca će sjesti da popiju sok. I radovaće se drvo lipe što daruje nekom svoj hlad. Možda će ovo opet biti onaj isti grad. Možda će neki mladić iz ulice do...

Sjedili smo za stolom.  On je čitao knjigu, ja sam crtala portret. On je pio kafu.  Ja sam pila vodu. On bi ustao od stola. Uzeo gitaru i vratio se za sto. Svirao je pjesmu koju volim. Ja sam ustala od stola i uzela sam gitaru. Vratila se za sto i svirala pjesmu koju oboje volimo. Pjevali bi zajedno.  Njegov glas bi milovao svaki takt mog bića. Moj glas mu je govorio svu nježnost koju čuvam za njega. U danima kad je ljubav bila kao cvijet umiven jutarnjom rosom. U danima kad bi svako od nas dvoje vodio svoje borbe, ljubav je bila most koji nas čuva i spaja. Ustali bi zajedno od stola i stavili gitare jednu pored druge. U danima kad bi odlutao moja gitara je bila sama. Njegova gitara bi lutala sa njim. Vratio bi se i opet sjeo za sto.  Često je sam svirao. Ja bih sjedila i gledala u njega i njegove prste kako prelaze preko žica. I tražila bih jedan osmijeh poslan meni sa njegovog lica. Zatvorio bi oči, znam čuo bi samo akorde i pustio bi da ga vode putevima slobode. O...

Zagrlila sam odmetnuta jutra koja su mi pričala o tajni što se čuva. Isplela sam  nekoliko priča i stavila ih u ormar. Pogledala sam kroz prozor i zamišljeno  putovala tamo gdje mi se putuje. Nacrtala sam sve ono što se u meni skriva. Oslobodila sam olovkom i bojama slike koje su bile u meni. Prešla sam pogledima preko planina i gledala sunce kako zalazi i izlazi. Razgovarala sam sa mjesecom. O tome kako on zna sve korake ljudi koje posmatra iz svoje perspektive. Izašla sam iz stana, rekla zidovima da ne prave zabavu dok nisam tu. Znam da me nisu poslušali, plesali su cijelo vrijeme. A ja, ja sam lijepo odlutala, od ćutanja, prema mostu razgovora. Odlutala sam do cvijetova što su ostali neukrotivi i svoji. Vjetrovi su im pričali i oni su cvijetali u igri sa suncem. Pričali su mi cvijetovi priče i rekli da ih čuvam. Letjeli su svici u noći, hodala sam kroz grad. Svjetlile su ulice grada i vidjela sam u ljudima svijetlost kao u svicima. Pustila sam vjetrove da mi kosu zamrse i p...

Prođe dan u kom si se skrio, vještim potezima pera i lista. U igri štafelaja i kista. Pronađem te u igri skrivača. I otkrije se tvoje lice jasno kao dan u kom si skriven bio. Kojim si brodovima plovio i dalekim nemirnim morima  kapetan bio? Uzmi moje dlanove i stavi pijesak iz pustinje. Iz tog pijeska cvijet divlji će da raste. Kad dođu laste, a vrijeme je kad dolaze, ti otvori vrata, a ja biću tu. Na tvoje rame glavu da naslonim. Nemirna mora, da smirim. Prođe dan u kom si sam, na nekom otoku od čežnje i gledaš u daljine. Pišeš po pijesku moje ime. Još sam tu duboko u tvom srcu. Ostavi poruku na drvetu, spakuj je u kovertu.  Laste će da je donesu. Vjernost odistinska je, poput pera i kista kad zajedno stvore djela. Samo sam ti to reći htjela. I možeš ti da ćutiš i da kažeš riječi za sve minute otkad nisi tu. Vjetrovi svoj smjer okrenu i dođu mi pred vrata da kažu kako ti nedostajem. Ti odlaziš, a ja ostajem. Ti ćutiš, a ja ćutim sa tobom, jer u tišinama se govori pogledima. P...

Poslaću uzdah tamo gdje ptice proljeća lete. Pisaću o tebi bez sjete. Dok šetaš kraj rijeke, u meni zaigrano dijete zakači dugme na kaput. I okene ga u krug, kad vidi odžačara. Zamisli želju kao da je samo jedan stih iz vasiona. Zavrti se u krug i pogledaj oko sebe. Moj uzdah je stigao do tebe. Obučen u odbjeglog pjesnika, pišeš stihove od rijeka. Ako osjetiš sjeverne vjetrove, zapiši šta govore i sakrij ispod kaputa svaki stih koji doluta. Poslaću ti slike na ulične svjetiljke. Dodirom ih pretvori u filmove. Zavezaću pertle nek sa pticama lete. Obučen u odbjeglog pisca, pišeš romane dušom odabrane. Ako osjetiš proljeće, zapiši šta šapuće i sakrij ispod košulje svako poglavlje koje doputuje do tebe. Poslaću ti zagrljaj, tamo gdje odbjegli pjesnik šeta. Pročitaj poruku ostavljenu na kori drveta. Obučen u romantika, napiši šta ti srcu milo i sakrij u džepu pantalona,  svaki stih i svako poglavlje koje šaljem do tebe. Odbjegli pjesniče, odavno je proljeće. Pisaću o tebi što je duši mi...

Kad se rasane noći besane, pogledaj pticu na prozoru. Skupi u naručje sve priče koje imaš u sebi. Izađi među ljude i ne daj da probude suze u tebi. Ali ako ti dođe, pusti nek krenu. Nije lako biti čovjek u ovom vremenu. Sam među ljudima, sa svojim riječima što lete kroz vjetar. Naučeni biti u tišini smo zar ne. Kad neko u tebi smijeh pokrene, tvoje se biće štitom ogrne. Ne gledaj u mene, nemam odgovore. To iz mene govori povjerenje prema tebi. Ti si me dozvao, inače ovdje bila ne bi. Dođi i sjedi dok vjetar odnosi sve ono što u nama prkosi gravitaciji. Pričaj ako ti se priča illi ćuti ako riječi postanu minuti. Umijem slušati i neću te pitati. Kome je danas do toga da govori, kad svi se povuku u svoje odaje. Ja još tražim odgovor na tvoje pitanje kako se ostaje. Nosiš kaput sa poderanim džepom kroz koji odlaze stihovi. Ti si pjesnik koji poeziju očima govori. Sjediš na klupi od iskona, kiše i snjegovi šibaju preko tvojih ruku. Rekao si ne stajte mi na muku, kad već ne umijete da razumi...

Jednom kad sam odlutala od slomljenih obećanja. Kad sam ostavila papire gdje su pisane riječi slatko-gorkog okusa.  Tada, sam osjetila kako dišem i kako vjetrovima ostavljam te obećane priče.  Nisam vjerovala u njih ni kad su izgovarane.  Sjedila sam za stolom kao čovjek koji igra šah i čita iz pogleda poteze. Onda sam ustala i udaljila se od stola. Izgledala su drugačije ta obećanja. U vihoru sjevernih vjetrova putovala su daleko od mene. Nisam htjela ostati tu gdje se lažima boje istine. Stajale su jagode na stolu, suncem obasjane.  Pogledala sam u ogledalo i vidjela odraz tih istih jagoda. Ostavila sam jagode na stolu.  Doći će neko ko će povjerovati u lažna obećanja. Ostaviću poruku ispod posude sa jagodama. Nije slatko sve, što slatko izgleda. Ko pročita, znaće da se okliznuo na jagode prelivene čokoladom. I da su riječi medene ostavile gorak okus na usnama. Slatko se govori kad se laž zamota kao dar i stavi u ruke. Ne obećavaj da ćeš se penjati do vrha pla...

U našem stanu sve je isto kao i kad smo se sreli. Raspon godina nas djeli. Sjediš za stolom i tvoje ruke slažu moj lik u kolažu. Napisane riječi za tebe još na stolu stoje. Tišina prolazi kroz, zidove. Gledam te dok čitaš riječi i osmjehneš se na tren. Tad se rasprši sve. Trag prašine sakrije sjećanje. Ustaješ od stola i prstima prelaziš po kolažu koji si slagao danima. Skupljaš papire na kojim je priča o nama. Prašina na stolu kao jedini svjedok godina iza nas. Iluzija nije moj glas, čuješ ga. U noćima, kad se skupi sve i sjećanje dođe do tebe. Pitaš za mene ljude koji našom ulicom prolaze. Kažu ti nisu me sreli. Daljina tišina nas djeli. Ulični fenjeri ostave ti sjenu.  Zamisliš da sam ja sa svicima dolutala. Tvoje ruke bi da zagrle. Tišine riječima ne umiju da govore. Kad se tako nekad sjećanja pojave. Javili su na radiju da sam opet u gradu. I da je izašla moja nova knjiga. Pojačaš radio i uzimaš kolaž u ruke. Zaustavljaš autobus u pokretu. I samo mi nemoj reći da me voliš najv...

Jeste li ikad znali odistinski čovjeka sa kojim pričate? Ili mislite da ga znate, jer vam je ispričao svoju priču. Jeste li sjedili sa čovjekom i vidjeli ono što je skriveno? Ili mislite da vidite sve u očima. Sakriju se ljudi u svoje tajne prostore.  Budu povrjeđeni, ali ne bi o tome razgovarali. Stave slojeve na lice. Osjećaju više nego što možete zamisliti. Zašto se ljudi povuku, umjesto da pruže ruku? Zašto ostave lažne tragove da su tu? Kad su krenuli dalje iz nekih razloga koji su izgovori. Ima li neko hrabrosti biti ono što jeste i reći, sad odlazim iz ove priče jer to nije ono što želim. Ne, iskradu se kao šapat noći. Odlutaju nekim putevima. ne idu pored tebe već bježe. I ne lažu oni tebe, oni lažu sami sebe. A razumjevanje? To tek ne umiju danas ljudi. Dok pričaš sa njima. Oni lutaju svojim mislima. Čekaju da završi razgovor i da se vrate svom svijetu koji je savršen. Iza svih tih neiskrenih slika vidi li čovjek stvarnog lika. U analognom djetinjstvu sam bila i ne bih mje...