Tvoje ruke

U našem stanu sve je isto kao i kad smo se sreli.

Raspon godina nas djeli.

Sjediš za stolom i tvoje ruke slažu moj lik u kolažu.

Napisane riječi za tebe još na stolu stoje.

Tišina prolazi kroz, zidove.

Gledam te dok čitaš riječi i osmjehneš se na tren.

Tad se rasprši sve.

Trag prašine sakrije sjećanje.

Ustaješ od stola i prstima prelaziš po kolažu koji si slagao danima.

Skupljaš papire na kojim je priča o nama.

Prašina na stolu kao jedini svjedok godina iza nas.

Iluzija nije moj glas, čuješ ga.

U noćima, kad se skupi sve i sjećanje dođe do tebe.

Pitaš za mene ljude koji našom ulicom prolaze.

Kažu ti nisu me sreli.

Daljina tišina nas djeli.

Ulični fenjeri ostave ti sjenu. 

Zamisliš da sam ja sa svicima dolutala.

Tvoje ruke bi da zagrle.

Tišine riječima ne umiju da govore.

Kad se tako nekad sjećanja pojave.

Javili su na radiju da sam opet u gradu.

I da je izašla moja nova knjiga.

Pojačaš radio i uzimaš kolaž u ruke.

Zaustavljaš autobus u pokretu.

I samo mi nemoj reći da me voliš najviše na svijetu.

Ne pričaj lastama u letu, da me pronađu u ovom gradu.

Nisam djevojka čiju sliku si slagao u kolažu.

Nisam tvoja u tom spletu boja.

I nisam jedan od heroja tvog stripa.

Kad me sretneš u vrijeme lipa i kad dođeš pred mene.

Tvoje ruke kada krenu prema meni ne zaboravi odavno nismo zagrljeni.

Gledaćeš me, već znam, reći  ćeš kako si cjelo vrijeme bio sam.

Priću ti onako iz daljine i imaću osmijeh po kojem pamtiš.

Vrijeme te ljubavi ne možeš da vratiš.

Zagrliću te i osjetiću  sve kad se sjećanja tako  nekad pojave.

Ostaviću u tvojim rukama, knjigu o nama.

Zagrljeni smo nakon toliko godina čekanja.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay