Škrinja, švelja i špajz

Noćas bih plesala tango u tvojim snovima i onda bih te probudila. U kutiji od snova, ostavila bih ti pisma i jedno pitanje. Mogu li tango plesati patike? Ostavila bih ti pjesmu napisanu zvjezdanom prašinom. I dvije kino ulaznice pred kinom. Pozvala bih te malo prije ponoći. I pitala, hoćeš li doći. Ne ovo nije čas romantike, niti sam ja enigmatika. Djevojka sam koja pleše tango u patikama. I to sve sa zapetljanim pertlama. Napisala bih ti roman na tvom prozoru.  Pa da ga čitaš u ranu zoru. Stavila bih ti na balkon šešire. Da ih staviš kad ti oči od sunca ujutro zaškilje. Kad ispod oboda šešira pogledaš, da me s druge strane ulice ugledaš. I prije nego se zapitaš, otkud me znaš. Reći ću ti da sam sa tobom tango plesala. U kutiji od snova ti piše sve. Sjeti se. Idem ulicom kojom prolaziš. Stigneš me koracima i pitaš, što mi u snove dolaziš. Osmjehnem se osmjehom 80-ih. Na dlanove ti stavim stihove. Moje oči i osmjeh ti sve govore. Noćas bih, pod nebeskim svodom, plesala tango sa tobo...

Sjedi na ovu klupu i razgovaraj sa mnom.  Ne brini, ne pitam ja, ono o čemu ti se ne priča. Možemo i da ćutimo. Svi danas pričaju o tome kako se tišinama više kaže. Moguće je to.  Ko zna? Vidiš da svaki dan pišu neka nova pravila. Je li, reci ti meni, znaš li gdje se sakrila poezija? Nikad se više nije o ljubavi pisalo, a nikad manje se nije za ljubav disalo. I ova klupa, srce joj zalupa, kad dođu mladi. I ptice svoju melodiju pošalju. Romantika šetajućih patika. Ne slušaj mene, to ja, samo onako pričam, kao da to neko i sluša. Ali eto, kad si već sjeo da odmoriš od puta.  Ja izvučem poneku misao iz džepa kaputa. Kad odlutamo ti i ja sa klupe, neki drugi ljudi će ovdje provoditi zajedničke trenutke. Biće to slučajni stranci, poneki par da se romantika ne pošalje u zaborav. Neki će penzioneri odigrati partiju šaha.  Djeca će sjesti da popiju sok. I radovaće se drvo lipe što daruje nekom svoj hlad. Možda će ovo opet biti onaj isti grad. Možda će neki mladić iz ulice do...

Sjedili smo za stolom.  On je čitao knjigu, ja sam crtala portret. On je pio kafu.  Ja sam pila vodu. On bi ustao od stola. Uzeo gitaru i vratio se za sto. Svirao je pjesmu koju volim. Ja sam ustala od stola i uzela sam gitaru. Vratila se za sto i svirala pjesmu koju oboje volimo. Pjevali bi zajedno.  Njegov glas bi milovao svaki takt mog bića. Moj glas mu je govorio svu nježnost koju čuvam za njega. U danima kad je ljubav bila kao cvijet umiven jutarnjom rosom. U danima kad bi svako od nas dvoje vodio svoje borbe, ljubav je bila most koji nas čuva i spaja. Ustali bi zajedno od stola i stavili gitare jednu pored druge. U danima kad bi odlutao moja gitara je bila sama. Njegova gitara bi lutala sa njim. Vratio bi se i opet sjeo za sto.  Često je sam svirao. Ja bih sjedila i gledala u njega i njegove prste kako prelaze preko žica. I tražila bih jedan osmijeh poslan meni sa njegovog lica. Zatvorio bi oči, znam čuo bi samo akorde i pustio bi da ga vode putevima slobode. O...

Zagrlila sam odmetnuta jutra koja su mi pričala o tajni što se čuva. Isplela sam  nekoliko priča i stavila ih u ormar. Pogledala sam kroz prozor i zamišljeno  putovala tamo gdje mi se putuje. Nacrtala sam sve ono što se u meni skriva. Oslobodila sam olovkom i bojama slike koje su bile u meni. Prešla sam pogledima preko planina i gledala sunce kako zalazi i izlazi. Razgovarala sam sa mjesecom. O tome kako on zna sve korake ljudi koje posmatra iz svoje perspektive. Izašla sam iz stana, rekla zidovima da ne prave zabavu dok nisam tu. Znam da me nisu poslušali, plesali su cijelo vrijeme. A ja, ja sam lijepo odlutala, od ćutanja, prema mostu razgovora. Odlutala sam do cvijetova što su ostali neukrotivi i svoji. Vjetrovi su im pričali i oni su cvijetali u igri sa suncem. Pričali su mi cvijetovi priče i rekli da ih čuvam. Letjeli su svici u noći, hodala sam kroz grad. Svjetlile su ulice grada i vidjela sam u ljudima svijetlost kao u svicima. Pustila sam vjetrove da mi kosu zamrse i p...