Škrinja, švelja i špajz

Putujem da otputujem. Sa žuljevima na rukama koji nisu od kofera. Ispod neba, moje patike su navikle na korake. Čitam bezbroj ljudskih eseja iz kojih izvire ponor želja. Putujem od neiskrenosti i od toga gdje maske s ljudskih lica stvaraju slike koje sam davno  gledala na izložbama. Putujem od lažnih zabluda. Idem negdje gdje nije more i nije planina. Putujem koracima, a onda vozovima. Sjedam na fotelju negdje na stanici gdje ne polaze vozovi. Odavno su zatvoreni peroni. I onda kad stignem, kad isključim telefon i Tv onda ću razgovarati sa prirodom. Vidjeću ljude u pokretu kako se gledaju u oči a istine skrivaju. Gledaću kako pišu poruke na ekranima i zaiskre im osmjesi na licu kad stigne odgovor sa druge strane. A onda, kad se pogase ekrani, kad svako ostane sa svojim istinama i trenutna zanesenost utone u san. Ostaju sami među zidovima. Dok osoba s druge strane ekrana piše nekom drugom. I vrti se u krug slika savremenog svijeta koji je odavno odustao od tog da osjeća. Rekoh priro...

On, ne zna da postojim. I da prođem svakog dana pored njegovog stana. On sjedi za stolom pored ekrana. Ustane od stola i pogleda kroz prozor kakvo je vrijeme. On, ne zna za mene. U jednoj ruci drži šolju. Razgovara na telefonu. Odem do telefonske govornice ubacim kovanice i okrenem brojeve. Zovem vrijeme u kom razgovaram sa njim. On, voli miris jeseni i starih novina. On, voli šetnje kroz opalo lišće dok razmišlja. On, voli tišinu uz melodiju kiše s prozora. Njemu noći jesenje mirišu na kestenje. On, ne zna za mene. On, piše do kasno u noć pisma na pisaćoj mašini. Ja, prođem ulicom pored njegovog prozora. Znam, još ne spava, sjedi pored fenjera. Sjednem na klupu pored drveta gdje lišće opada. Iz torbe izvadim papir i pišem pismo kao i on. Jedan list sa drveta sleti. Ostavljam ga zajedno sa pismom u koverti. I krenem niz ulicu. Ulični svirači pričaju o muzici. Djeca se igraju u ulici. Sat otkucava vrijeme.  I teče veče. On, lagano ustaje od stola i fenjer gasi. Zatvara prozor i odla...

Tebe sam tražila putevima slova. Ti si pregršt dalekih snova. Putuju retro auta kroz romane, staju kod tačke iza rečenice. Tražim tvoje lice. Svi crteži koje sam crtala razlili su se u slova. Od njih knjiga nastala. Tebe sam tražila kroz sjećanja. Tamo nisi bio. Putujem kroz stranice romana. Ti si uvijek bio u knjigama koje sam čitala. Iza tvog osmijeha stojim bosonoga. I kad se na dvije stranice knjige raziđu retro auta ostaće tragovi našeg susreta. Uvijek ćemo ti i ja biti kilometri čežnje što se sakrila negdje na rubovima usana. A izgovorena je kad me pogledaš, kad te pogledam. Uvijek ćemo biti pisma koja smo jedno-drugo pisali. Tvoje šale koje su zaspale, probudim nježno sa one strane jastuka u koji bi se šćućurila. Ti ne spavaš. U mojim snovima si budan. Ustaješ i odlaziš do prozora. Gledaš mjesec, ja prolazim negdje tu bosonoga. Juče sam te srela.  Prošla sam pored tebe i vidjela tvoj osmijeh u retrovizoru. Okrenuo si se na tren, pomislio to mora da je ona. Čula sam zvuk tvog...

Svijetle fenjeri, lete leptiri.  Čuju se zrikavci. Zvijezde putuju, ja tražim sazvježđa. Tiho ih dodirnem rukama i pjesmu im napišem. Jednu pjesmu sačuvam za tebe. Zavrtim se na ljuljašci. Vinem se u daljine i vjetar me zaljula do sazvježđa. A zapravo sam ovdje. Gledam zvijezde ti to znaš. Kad dođu snovi iz telefonske govornice me pozovi. Onim starim telefonom što se prstima okreću brojevi. I znaš, javiću ti se. Biće mi milo čuti tvoj glas. Ćuvaš žeton u rukama, ističe vrijeme razgovora. Vidim te kako gledaš kroz staklo telefonske govornice na onaj ugao ulice. Ubacuješ novi žeton, pogledaš u sat na ruci. Čuješ moj glas sa druge strane. A noć svira sa zrikavcima. Druži se sa leptirima. Ti i ja pričamo. Čitam ti pjesmu, jednu pjesmu za tebe. Kažeš, znam da je vrijeme da ideš gledati zvijezde. Pozdravimo se. I kažemo jedno-drugom, čujemo se. Fotografišem leptire i jedan doleti tamo gdje su fenjeri. Pružim  mu dlan da se oslobodi i leti. Čitam ti pjesmu da je ponesu vjetrovi i da ...