Osjećam

Sjedim ispod neba i pakujem kofere.

Idem, da odlutam.

Putujem od neiskrenosti i od toga gdje maske s ljudskih lica stvaraju slike koje sam davno gledala na izložbama.

Idem negdje gdje nije more i nije planina.

Putujem koracima, a onda vozovima.

Sjedam na fotelju negdje na stanici gdje ne polaze vozovi.

Odavno su zatvoreni peroni.

I onda kad stignem, kad isključim telefon i tv onda ću razgovarati sa prirodom.

Vidjeću ljude u pokretu kako se gledaju u oči a istine skrivaju.

Gledaću kako pišu poruke na ekranima i zaiskre im osmjesi na licu kad stigne odgovor sa druge strane.

A onda, kad se pogase ekrani, kad svako ostane sa svojim istinama i trenutna zanesenost utone u san.

Ostaju sami među zidovima. Dok osoba s druge strane ekrana piše nekom drugom.

I vrti se u krug slika savremenog svijeta koji je odavno odustao od tog da osjeća.

Rekoh prirodi a i za sebe jer ko i da me čuje ovdje gdje se može odlutati.

Izvinite, a ko danas stvarno osjeća, misli i govori.

Istine se mjenjaju kao filmske trake, kao što lete poruke na ekranima.

Zato putujem, ovdje gdje vozovi ostave svjetla na prozorima.

Mogu da se zamislim i pišem. Mogu da ćutim i govorim.

Dok ljudi žive u svojim utopijama kroz ekrane.

I svi imaju iste šablone kao da kopiraju poruke.

Kao da se kopiraju osjećanja.

To nije stvarni svijet u kom ti leptir sleti na dlan.

U kom te neko zagrli da osjetiš.

Izvrnuta slika sa slojevima maski koje su teške onima koji ih nose.

Za jednog sanjara ti koferi su prazni.

A baš takve kofere nose oni koji se igraju iz dosade što oči u oči, što preko ekrana.

Ne tražim da me razumiju, ni mene ni moje srce.

Bilo bi to zaludno. 

Ja sanjam budno.

Odlutam ovdje gdje niko ne zna gdje sam.

Daleko od izgovora i objašnjenja za koje unaprijed znam da nisu ono za šta se izdaju.

I možda je to mana u vrlini za jednog sanjara.

To što umijem da osjećam dušom u svijetu koji osjeća tehnološki.

Autor teksta:

Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta:

Pixabay