Škrinja, švelja i špajz

Jeste li ikad znali odistinski čovjeka sa kojim pričate? Ili mislite da ga znate, jer vam je ispričao svoju priču. Jeste li sjedili sa čovjekom i vidjeli ono što je skriveno? Ili mislite da vidite sve u očima. Sakriju se ljudi u svoje tajne prostore.  Budu povrjeđeni, ali ne bi o tome razgovarali. Stave slojeve na lice. Osjećaju više nego što možete zamisliti. Zašto se ljudi povuku, umjesto da pruže ruku? Zašto ostave lažne tragove da su tu? Kad su krenuli dalje iz nekih razloga koji su izgovori. Ima li neko hrabrosti biti ono što jeste i reći, sad odlazim iz ove priče jer to nije ono što želim. Ne, iskradu se kao šapat noći. Odlutaju nekim putevima. ne idu pored tebe već bježe. I ne lažu oni tebe, oni lažu sami sebe. A razumjevanje? To tek ne umiju danas ljudi. Dok pričaš sa njima. Oni lutaju svojim mislima. Čekaju da završi razgovor i da se vrate vsm svijetu koji je savršen. Iza svih tih nesikrenih slika vidi li čvojek stvarnog lika. Autor teksta: Milena Vujinović Sliak preuzeta ...

Pratiš leptire kroz ulice. Čuješ muziku i vidiš pružene ruke. Plešete. Probudiš se i shvatiš da je to bio san. I da se već kotrlja novi dan. U šapatu zore pozdraviš leptire što su sletjeli na prozore. Hodaš gore- dolje po stanu i ne znaš, stvarno ne znaš šta bi sa sobom. Čuješ muziku iz sna.  I kažeš, nisam sanjala. Otvoriš škrinju i spakuješ iz djetinjstva igračke. Okreneš svoj svijet naglavačke. Odrasli smo, nismo više djeca. Izađeš vani i odeš do ljuljaške. Zaljuljaš se na ljuljašci, a oko tebe lete leptiri da ti kažu vas dvoje čuvajte djecu u sebi. A muzika pleše u tebi, muzika pleše u meni. Znaš, nije to san. Znala sam da te odnekud znam. Kad se muzika utiša i kad prepoznaš čovjeka pred tobom. Kad se u vašim pogledima sretnu sve kiše i sva sunca. Kao dva bjegunca osjetite otkucaje vaših srca. Kad vam osmijeh lica ozari, oko vas lete leptiri. U muzici ti i ja vođeni plesom leptira. Kaži mi da smo izvan sna. Kaži mi da smo ti i ja...mi kao leptiri. Vodi me kroz prolaze gdje lept...

Sreli se sanjar, sunce i vuk.  Ne u priči iz nordijske mitologije ili u bajci već ovdje gdje su koraci stvarni otisci. Reci kako suncokretu reći, da ne smije biti na suncu. Vukovi su naučeni na mjesec. Oni trče za suncem i mjesecom da bi se sreli dan i noć. Ja ne trčim, idem polako. Usklađena sa svakim korakom.  Sanjam ali ne letim među oblake, čvrsto na zemlji držim korake. Sanjar sam, suncokret i vuk sam. To je cjeli dijapazon tonova u meni. Izašla sam iz jedne priče, doletila sa planete, bila sama u divljini. Pričala u potpunoj tišini. Kad pišem, ja govorim. Govorim papiru svojim perom. Reci kako sunce gledati kroz prozor. Zato što ne možeš biti vani i osjetiti milovanje sunčevih zraka. Reci kako se iskrasti u ponoć da bi vidio ponoćno sunce. Tada vukovi dođu, a suncokreti spavaju budni. Reci razumiju li zvjezde kad im pripovjedam svoj bijeg. Kad vuk i ja idemo zajedno i gledamo prema suncu. Sjedimo za stolom on vuk i ja sanjar. Sunce ostaje vani, pa se šunja do prozora da ...

Vrata se otvaraju. Vidim, tulipani cvjetaju. Čuje se pjesma ptica. Crtam konture tvog lica. U mojim riječima koje čitaš, ti čuješ moj glas. Ovaj svijet se odavno oteo od nas.  Pomjerio kompase i izgubio granice. Pjesma ptica i ona što putuje kroz radio stanice, spajaju se u zagrljaj. U tvojim očima ogleda se pomjeranje vremena. Ti znaš da ću uvijek biti tu i kad svijet okrenu naglavačke. Izvući ću konture tvojih osjećanja.  Pričaću ti priče sa usana. Tulipani cvjetaju u proljeće kad se ljubav otkrije u nama. Osjetiš li dodire meke kao svila. Ptice za let, trebaju krila. Jednom kad sam isplela rečenice u beskrajne tragove pronašla sam tvoje dodire. Sad znam gdje si ih sakrio i da se magnetima pogleda otkrivaju. Spava li svijet oko nas budnim zorama. Ili smo se ti i ja sreli u zalutalim noćima. Tulipani cvjetaju, ptice lete iznad nas. U uzdahu nedostaje tren da nam riječi krenu. I da znaš kad me u oči pogledaš da u njima ima oseka i plima. Ima napisanih rima. Ako umiješ da proči...

Spušta se veče, kao roletne na prozorima. I pomjeraju se paravani. Svi se u kocke zatvore.  Rijetki dušu otvore. Idu dani. San, budni, jutro hodaju, dan prema satu gledaju, kad otkuca znaju  da se u kocku vraćaju. Sjedim, pišem, spajam slova u tkaninu od priče. Slobodna, jer ne gledam na sat i ne pratim vrijeme. Misle da me znaju, a ne znaju mene. Jeste li me nekad sreli, razgovor započeli. U oči gledali i vidjeli ono što je iza slova. Šta se skriva iza fotografija.  Moje su bez filtera. Jedna duša rokera koja osjeti u čovjeku kad ljubav leti i kad ga stignu sjećanja. Osjetim kad su ljudi tužni i sjetni.  Kad bi da se nasmiju i kad su sretni. Kad im razgovor treba. Jeste li nekad hodali u mojim cipelama? Vidjeli kako svijet vidim očima, a dušom osjetim. I biće da sam zaista čudna, jer sanjam, a sasvim sam budna. Ponekad kao što je ptica let, osjetim ovaj svijet. Kao što njihova krila brode vjetrovima. Tako u meni neke neukrotive divljine ima. Slobodna ne po dužnosti ...

Treba mi da budeš tu, da budem tu, kad zvjezde put obasjaju. Sjedimo na sceni za stolom, jedno od drugog udaljeni. Uputiš pogled ti prema meni, prema tebi ja. Večera se na stolu hladi, ljubav žeđa od gladi. U ovom stanu u koji stanu stari gramofon, fiksni telefon na kom ručno okrećeš brojeve. Stoje i stare novine i jedan luster iz retro vremena. Za stolom muškarac, žena i večera koja se hladi. Ljubav, koja ne zna šta sa nas dvoje da radi. Ustajem do stola i idem do dnevog boravka, tako sam ti blizu, a udaljena stotinama koraka. Često noću na gramofon staviš vinil ploču. Pitaš me hoćeš li sa mnom na ples? Kažem hoću. Odlutaš daleko od našeg stana.  Vratiš se sa osmjehom na usnama. Odavno sam zaspala, dok sam te čekala. I večera je ostala na stolu ohladila se odavno. Tako je dok čekamo. Prišao si krevetu i ostavio na noćnom stoliću rad izrezbaren u drvetu. Probudila sam se tog jutra i vidjela šta su ruke tvoje uradile. Pomilovala sam rukama svaki izrezbareni dio drveta. Spremila sam ...

Noć zove vukove.  Na usnama mi divlje kupine. Zovem ti ime kroz tišine.  A planine, odjeknuše. Noć zove na prozore jutarnje zrake. Tražim tvoje stope. Sretoh vukove kako putuju kroz divljine. Sjela sam pored mjeseca i vuka, čekala sam tvoje ruke. Sakrila tajnu pod jastuke od zvjezdane prašine. I zvala sam do duboko u noć tvoje ime. Bila sam ona koja te traži. U šeširu punom laži istine pronađu put. Obukla sam tvoj kaput preko haljine. Bila sam i ostala dijete neukrotive divljine. Djevojka koja na usnama nosi miris divlje kupine. Ona koja voli vukove. Gledali smo vuk i ja ima li tvojih koraka. Hoće li se pojaviti oči što sijaju u mraku. Poznala bih te po koraku i glasu kad mi ime kažeš. Skupili smo dlanove svako na svojoj strani mjeseca. Do duboko u noć vuk je sjedio pored mene i čuvao me. Išla sam kroz neprohodne puteve i nisam spavala. Vuk je čuvao mene, ja sam tebe tražila. Gdje si tajno od iskona, u noći kad planine odjeknuše ime. Čekam te tamo gdje vozovi  staju i gdj...

Prođoh kroz grad. Sretoh ljude iz pjesme. Svi su muzika svojih koraka. Sunce ih obasja. Kiša im lice pokvasi. A na dlanovima im suze i osmjesi. Prođoh kroz ulice. Sretoh zaigranu djecu.  Puštaju zmajeve da lete kroz vjetrove. A na licima radost i sreća kakvu samo može dijete da osjeća. Zaplesah kroz behar što putuje u proljeće. Osjećam duboko u sebi ljudi opet voljeće. Vidjeh tuge u ljudima. Ja sanjar koji traži put čudima. Da mogu da zagrlim sve tužne ljude. Da zagrljaj melem bude. Vidjeh zamišljene što kraj s' krajem spajaju. Noćima budni i ne spavaju. Kako djetetu pružiti parče hljeba. Dok nevinim očima roditelje gleda. I jedan plišani meda što ga je načelo vrijeme stoji u uglu sobe. Dijete ga zagrli, u njemu nadu traži. Svijete jedno mi kaži. U ovom vrtlogu laži što svaki dan oko nas putuju. Ima li razumjevanja i da li ljudi vide kojim putem sve ide? U ovom vremenu kad je čovjek, otuđen od čovjeka i kad je pržena ruka daleka. U meni tristo čuda čeka ijedan san snen davno u ljud...

Dobro veče, terco na tišinu. Dobro jutro, ulični svirači. Dobar dan, ostavljeni i zaboravljeni. Heroji koji ste opstali. U vremenu beznađa, nada se rađa. Dobro veče, riječima koje se ćute. Jer razumiju te. Dobro jutro, gitare i vi vrijedne ruke što ih svirate. Dobar dan, vi sa suzama u očima. I vi heroji što ste vratili osmijehe na licima. U vremenu kojim putujemo, mi se srećemo. Stavila sam na klupu gramofon i vinil ploču pa da pjesme pustim noću. Da se svjetla upale i da se ljudi zagrle. Kroz prozore da puste zore. Da ne ćute, već da govore. I da odistinski zavole. Sakrila sam se od stihova, negdje iznad krovova. Ko sam ja?  Samo sanjar vremena  koji čuva nadu. Jedan čovjek u gradu. Jedna djevojka iz vremena u kom se ne bojite odistinski biti svoji. Prolaze ljudi a gramofon na klupi stoji. I okreće se ploča od vinila. U terci od tišina, čuje se glas pjesme koja nadu budi. Zastaju ljudi i gledam kako jedni- druge zagrle. Otkrivam gdje sam se sakrila od stihova, a lete ptice i...

Gledam prije nekoliko dana prilog u kom čovjek ostavi ružu na ulici kojom prolaze ljudi. Osobi koja uzme ružu u ruke, darovaće nešto. Ljudi su prolazili u svojim mislima ne obraćajući pažnju na ružu. Niko ni da zastane. Njihovi koraci su kročili dalje. Gledala sam koliko je taj osjećaj među ljudima nestao.  Da neko pogleda odistinski i da vidi. U jednom trenutku prolazi djevojka i uzima ružu u ruke. Prilazi joj čovjek koji je cjelo vrijeme gledao šta se dogđa. Djevojka je rekla da joj je bilo žao ruže i htjela sam je spasiti. U tom trenutku čovjek joj kaže imama nešto za vas. Dok ona drži ružu u ruci, on joj rpedaje buket ruža. Ona se nasmije, a čovjek je sretan jer ima nade jer još uvijek ima ljudi koji srcem vide. Često puta vidim to i u svom gradu. Ljude koji prolaze, djecu koja odrastaju u svijetu gdje je malo sojećanja za druge. Svijetu ekrana.  Oči trebaju vidjeti svijet u kojem, zaista jesu. Koliko puta prođu ljudi, vide, a ne vide, osjete a ne žele osjetiti. Piše se o ...

Oprosti mi što te nisam pitao, kako se osjećaš. Uvjek bih lutao.  Pojavio se u trenu i zagrlio tebe snenu. Ti bi se probudila i znam da bi me poljubila. A ja već okrenut leđima išao bih prema vratima. Uvijek si bila hrabra da iz torbe na sto staviš borbe. I da odigraš snažno. Prišla si mi i zagrlila me.  Rekla si idi, nije važno. A važno je bilo, slomio sam ti krilo. Drugo se borilo da ne bude slomljeno. Tada su iz tvojih očiju krenule kiše. Rekao sam ovako ne može više. Ne mogu da bolim, onu koju volim. Osjećao sam se kao izdajica dok sam ti brisao suze sa lica. Ostao sam, tvoj ožiljak posred srca. Svojom rukom si moju sa lica sklonila, na moje srce prislonila. Rekla si razumijem, idi i zaboravi. Ne može da boli onaj ko te voli. Sjećam se hodnika i otvorenih vrata.  Sa desne strane na zidu starog sata. Otkucala je ponoć, rekla si, laku noć. Tad sam krenuo niz stepenice. Vidio sam tvoje lice i pogled žene koja trči sa vukovima, a srna je. Pitao sam se kako postojane žene ...

U njenim očima su skriveni otisci svijeta. Ona osjeća jače i više nego što u njenim očima piše. Ranjiva i jaka u isto vrijeme. Zaviće rane sa trakama koje je zvjezdana prašina melemima obavila. I ići će tako da možeš vidjeti suze što se slivaju niz lice.  Staviće ih na dlanove i zagrliti a onda ih pustiti na slobodu. Nasmijaće se ali brzinom svjetlosti da nijedan fotoaparat, taj trenutak ne zabilježi. Ona ide slobodna ulicama, sa pečatima srca na rukama. Ona razumije svijet, svijet ne razumije nju. Ona je stranac među ljudima. Odmetnuti plesač koji je odlutao sa scene. Lovac na sutone koje nosi u kosi. Ona je vatra i voda. Sloboda koja hoda. Ona riječima boji tišinu. Ona usnama, udahne život pjesmama. Iz tih očiju sve priče počinju. I ona zna snagu pogleda. Na trenutak zastane prevuče sve rane stihovima. Hoda ulicom sa brojevima i riječima na svojoj koži. Ona ne traži da bude pronađena. Ona je led, metal i zemlja. Čudna je priroda njena. Od čega je stvorena. I šta se to skriva ispo...

Gledam kroz prozor kako je snjeg zatrpao ulice.  Slušam radio, kažu ako ovako nastavi padati ostaćemo zarobljeni u svojim zgradama. Meni se svakako ne izlazi vani. Pogledam na sto, čeka me nova skica za crtanje. Pojačam radio, muzika vodi moju ruku i olovku. Pronalazim svaki dio lica koje crtam.  Čini mi se da i lik pleše uz radio. Snjeg pada i dalje. Nestalo je struje.  Dan je proletio kao što proljeću pahulje.  U ormaru pronalazim stari fenjer.  Stavim petrolej i gledam tu svjetlost koja ne samo da ugrije, već oplemeni dušu. Postaje hladnije. Umotam se u deku.  Struja dođe na trenutke. Igra se žmirke. Pusti nas da se sakrijemo u svoje misli, pa nas otkrije. Crtež je na stolu. Još nekoliko detalja i završiću ga. Vani je potpuni mrak. Snjeg pada i dalje.  Gasim fenjer, struja ne dolazi. Umotavam se u topli jorgan i deke. Zaspim i sanjam. Budim se ujutro i idem prema prozoru, struje još nema. Snjeg pada. Vidim djecu kako se sanjkakju i grudvaju. Ljudi s...

Jutro, idem ulicama grada. Čovjek i žena koji nemaju dom stajali su pored vatre i grijali ruke.  Nekoliko metara dalje od njih ulicom je prolazio čovjek, kojeg sretnem svako jutro. Dotakne rukom obod šešira i otpozdravi. Djeca su išla u školu, a ljudi na posao. Autobusi su stajali na stanicu u svoje vrijeme. Ništa nije odstupalo iz te petlje u kojoj živim godinu dana. Sve do trenutka, kad je naišla osoba koja se ne uklapa u tu šemu. Nosio je knjigu u ruci i čitao je. Nije obraćao pažnju na ljude oko sebe.  Bio je duboko zadubljen u stranice. Prolazio je pored mene i osjetila sam kako smo se u trenutku dodirnuli. Rekao je, pogledaj u džep kaputa. On je nestao među ljudima.  Ja sam u ljevom džepu pronašla parče papira. Otvorila sam ga i počela čitati. Mislila si da te nećemo pronaći i da si sigurna u toj petlji. U kojoj se ponavlja svaki dan i nema odstupanja. Vidimo te kako se okrećeš u krug i tražiš nas u prozorima zgrada.  Tu smo mi, pratimo tvoje korake.  Pust...

Tamo gdje smo se sreli. A gdje ljubav, pjesmu pjeva. Tamo gdje smo ljubav započeli a sad se sniva. Tamo gdje sam ruke svila oko tvog vrata i na tvoje čelo moje naslonila. Tamo gdje je ljubav svoja krila otkrila. Tamo gdje sam sa tobom sretna bila. Tamo gdje se tvoj pogled razdvaja, od mog. Tamo gdje nam ruke zagrle jastuke. Tamo gdje olovni vojnik stoji pored balerine. Tamo gdje za razgovor priznaju tišine. Tamo gdje smo se ti i ja probudili iz sna, željo jedina. Tražen si u snovima budnim pogledima. Skupila sam sve tvoje riječi u jedan kofer i nosim ga svjetom sa sobom. Razgovaram sa pticama o tebi. Kažu mi da te sretnu često. Da sjediš na našem mjestu i da crtaš od jutra do mraka. Da se zagledaš u daljine i da za razgovor čuvaš tišine. Ponekad do tebe navrati jedan čovjek i razgovarate. I opet se tvoje ruke crtežu vrate. Tvoje ruke što zagrle jastuke. Ovdje sam, ako se pitaš. Ovdje ti pričam o ljubavi kad te san uhvati. Ovdje ti pletem džemper od ljubavi. Da te čuva u hladnim noćima ...

Reći ću vam, ne tajnu, negdje je to priča. Nisam dolutala, ni doletjela iz nekog filma ali nešto tome slično jeste. Probudila sam se iz sna i stajala sam nasred ulice.  Čula sam kako me neko zove i okrenula sam se.  Nekoliko ljudi me je gledalo u čudu. Jedan gospodin je rekao dijete, šta to radiš? Gledala sam ga zbunjeno i htjela reći. Kako šta radim? Ja sanjam. Ovo je san i vi ste svi došli u moj san. Onda sam shvatila da sam ja došla u njihov svijet i da sam itekako budna. Zažmirila sam i otvorila oči.  Sad sam bila opet u svom domu. Putujem u treptajima očiju. Osjećam se kao naučni projekt. Čovjek sam. Koža mi je stvarna. Prostori kroz koje putujem su kao slike iz mojih snova. Listam svoje sveske. U njima bezbroj skica sa mojih putovanja. Sve zapisujem kako bih se sjetila kad se probudim. Ko sam ja zapravo? Za neke sam tajna o kojoj ne znaju gotovo ništa. Neki misle da sam optička varka koju su poslali da putuje kroz vrijeme. Ja svoje skice crtam kroz ulice. Svaka od n...