Za sva, sa tobom, provedena jutra

Prođe dan u kom si se skrio, vještim potezima pera i lista.

U igri štafelaja i kista.

Pronađem te u igri skrivača.

I otkrije se tvoje lice jasno kao dan u kom si skriven bio.

Kojim si brodovima plovio i dalekim nemirnim morima  kapetan bio?

Uzmi moje dlanove i stavi pijesak iz pustinje.

Iz tog pijeska cvijet divlji će da raste.

Kad dođu laste, a vrijeme je kad dolaze, ti otvori vrata, a ja biću tu.

Na tvoje rame glavu da naslonim.

Nemirna mora, da smirim.

Prođe dan u kom si sam, na nekom otoku od čežnje i gledaš u daljine.

Pišeš po pijesku moje ime.

Još sam tu duboko u tvom srcu.

Ostavi poruku na drvetu, spakuj je u kovertu. 

Laste će da je donesu.

Vjernost odistinska je, poput pera i kista kad zajedno stvore djela.

Samo sam ti to reći htjela.

I možeš ti da ćutiš i da kažeš riječi za sve minute otkad nisi tu.

Vjetrovi svoj smjer okrenu i dođu mi pred vrata da kažu kako ti nedostajem.

Ti odlaziš, a ja ostajem.

Ti ćutiš, a ja ćutim sa tobom, jer u tišinama se govori pogledima.

Prođe dan, stojiš sam i suton se dovuče jednako kao juče.

Gledam te i ti osjetiš da sam tu.

U sutonu.

Ti i ja smo voljeli sutone i gledali smo ih sve dok mjesec ne dođe.

Ispratio bi me kući i stajali bi satima pred vratima.

Pružio bi mi sjemenke suncokreta.

I rekao bi, nasmij se.

Ne možeš taj osmijeh od mene skriti.

Nasmijala bih se samo za tebe.

Sačuvala bih sjemenke suncokreta i kad god ih vidim na trafici nasmijem se od srca bezbroj puta.

Za sva, sa tobom, provedena jutra.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta:Pixabay