Biti čovjek, među ljudima

Kad se rasane noći besane, pogledaj pticu na prozoru.

Skupi u naručje sve priče koje imaš u sebi.

Izađi među ljude i ne daj da probude suze u tebi.

Ali ako ti dođe, pusti nek krenu.

Nije lako biti čovjek u ovom vremenu.

Sam među ljudima, sa svojim riječima što lete kroz vjetar.

Naučeni biti u tišini smo zar ne.

Kad neko u tebi smijeh pokrene, tvoje se biće štitom ogrne.

Ne gledaj u mene, nemam odgovore.

To iz mene govori povjerenje prema tebi.

Ti si me dozvao, inače ovdje bila ne bi.

Dođi i sjedi dok vjetar odnosi sve ono što u nama prkosi gravitaciji.

Pričaj ako ti se priča illi ćuti ako riječi postanu minuti.

Umijem slušati i neću te pitati.

Kome je danas do toga da govori, kad svi se povuku u svoje odaje.

Ja još tražim odgovor na tvoje pitanje kako se ostaje.

Nosiš kaput sa poderanim džepom kroz koji odlaze stihovi.

Ti si pjesnik koji poeziju očima govori.

Sjediš na klupi od iskona, kiše i snjegovi šibaju preko tvojih ruku.

Rekao si ne stajte mi na muku, kad već ne umijete da razumijete.

Ne trebam zavoje da mi rane previjete, već eto, ako bi mogli da budete ljudi.

Kažem ti bezbroj ljudi, toliko i ćudi.

Ko u tebi sjetu probudi, ti sa klupe ustani, pusti nek se razdani.

I vani i u tebi.

Biće ti jasnije, da se sve složi kasnije.

I ne gledaj, da vrijeme treba proteći i kad protekne isto će ti reći.

Ako se i ne složi baš sve, ne budi onaj koji odustaje.

Znaš kako se ostaje?

Ostaje se tako što prigrliš sve ono što nije lako. 

I ideš rame uz rame i riječi postanu teške da ih nosiš na plećima.

I povrijede te ljudi istakni u svojoj zabludi.

I posustaneš, pustiš da ti svo vriejme i nevrijeme oteža put.

Prokišnjava kaput, a kroz poderani džep idu rijeke od stihova što se umiše kišnim kapima.

Biti čovjek, među ljudima.

Prijatelju, to je umijeće koje se danas rijetko sreće.

Al' ne hodaš ti po oblacima, sa flaestrima posred lica.

Ti si nogama čvrsto na zemlji.

Ne brinem za tebe ja, čovjek ojača.

Kad se noći besane rasane, tad se čovjek bude.

Suzama i smiejhom kao utočištem koje postoji u tebi.

Sve što tražiš, naći ćeš u sebi.

Onda to obuci umjesto kaputa i budi čovjek svog puta.

Autor teksta: Milena Vujinović