Škrinja, švelja i špajz

Prođe dan u kom si se skrio, vještim potezima pera i lista. U igri štafelaja i kista. Pronađem te u igri skrivača. I otkrije se tvoje lice jasno kao dan u kom si skriven bio. Kojim si brodovima plovio i dalekim nemirnim morima  kapetan bio? Uzmi moje dlanove i stavi pijesak iz pustinje. Iz tog pijeska cvijet divlji će da raste. Kad dođu laste, a vrijeme je kad dolaze, ti otvori vrata, a ja biću tu. Na tvoje rame glavu da naslonim. Nemirna mora, da smirim. Prođe dan u kom si sam, na nekom otoku od čežnje i gledaš u daljine. Pišeš po pijesku moje ime. Još sam tu duboko u tvom srcu. Ostavi poruku na drvetu, spakuj je u kovertu.  Laste će da je donesu. Vjernost odistinska je, poput pera i kista kad zajedno stvore djela. Samo sam ti to reći htjela. I možeš ti da ćutiš i da kažeš riječi za sve minute otkad nisi tu. Vjetrovi svoj smjer okrenu i dođu mi pred vrata da kažu kako ti nedostajem. Ti odlaziš, a ja ostajem. Ti ćutiš, a ja ćutim sa tobom, jer u tišinama se govori pogledima. P...

Poslaću uzdah tamo gdje ptice proljeća lete. Pisaću o tebi bez sjete. Dok šetaš kraj rijeke, u meni zaigrano dijete zakači dugme na kaput. I okene ga u krug, kad vidi odžačara. Zamisli želju kao da je samo jedan stih iz vasiona. Zavrti se u krug i pogledaj oko sebe. Moj uzdah je stigao do tebe. Obučen u odbjeglog pjesnika, pišeš stihove od rijeka. Ako osjetiš sjeverne vjetrove, zapiši šta govore i sakrij ispod kaputa svaki stih koji doluta. Poslaću ti slike na ulične svjetiljke. Dodirom ih pretvori u filmove. Zavezaću pertle nek sa pticama lete. Obučen u odbjeglog pisca, pišeš romane dušom odabrane. Ako osjetiš proljeće, zapiši šta šapuće i sakrij ispod košulje svako poglavlje koje doputuje do tebe. Poslaću ti zagrljaj, tamo gdje odbjegli pjesnik šeta. Pročitaj poruku ostavljenu na kori drveta. Obučen u romantika, napiši šta ti srcu milo i sakrij u džepu pantalona,  svaki stih i svako poglavlje koje šaljem do tebe. Odbjegli pjesniče, odavno je proljeće. Pisaću o tebi što je duši mi...

Kad se rasane noći besane, pogledaj pticu na prozoru. Skupi u naručje sve priče koje imaš u sebi. Izađi među ljude i ne daj da probude suze u tebi. Ali ako ti dođe, pusti nek krenu. Nije lako biti čovjek u ovom vremenu. Sam među ljudima, sa svojim riječima što lete kroz vjetar. Naučeni biti u tišini smo zar ne. Kad neko u tebi smijeh pokrene, tvoje se biće štitom ogrne. Ne gledaj u mene, nemam odgovore. To iz mene govori povjerenje prema tebi. Ti si me dozvao, inače ovdje bila ne bi. Dođi i sjedi dok vjetar odnosi sve ono što u nama prkosi gravitaciji. Pričaj ako ti se priča illi ćuti ako riječi postanu minuti. Umijem slušati i neću te pitati. Kome je danas do toga da govori, kad svi se povuku u svoje odaje. Ja još tražim odgovor na tvoje pitanje kako se ostaje. Nosiš kaput sa poderanim džepom kroz koji odlaze stihovi. Ti si pjesnik koji poeziju očima govori. Sjediš na klupi od iskona, kiše i snjegovi šibaju preko tvojih ruku. Rekao si ne stajte mi na muku, kad već ne umijete da razumi...

Jednom kad sam odlutala od slomljenih obećanja. Kad sam ostavila papire gdje su pisane riječi slatko-gorkog okusa.  Tada, sam osjetila kako dišem i kako vjetrovima ostavljam te obećane priče.  Nisam vjerovala u njih ni kad su izgovarane.  Sjedila sam za stolom kao čovjek koji igra šah i čita iz pogleda poteze. Onda sam ustala i udaljila se od stola. Izgledala su drugačije ta obećanja. U vihoru sjevernih vjetrova putovala su daleko od mene. Nisam htjela ostati tu gdje se lažima boje istine. Stajale su jagode na stolu, suncem obasjane.  Pogledala sam u ogledalo i vidjela odraz tih istih jagoda. Ostavila sam jagode na stolu.  Doći će neko ko će povjerovati u lažna obećanja. Ostaviću poruku ispod posude sa jagodama. Nije slatko sve, što slatko izgleda. Ko pročita, znaće da se okliznuo na jagode prelivene čokoladom. I da su riječi medene ostavile gorak okus na usnama. Slatko se govori kad se laž zamota kao dar i stavi u ruke. Ne obećavaj da ćeš se penjati do vrha pla...

U našem stanu sve je isto kao i kad smo se sreli. Raspon godina nas djeli. Sjediš za stolom i tvoje ruke slažu moj lik u kolažu. Napisane riječi za tebe još na stolu stoje. Tišina prolazi kroz, zidove. Gledam te dok čitaš riječi i osmjehneš se na tren. Tad se rasprši sve. Trag prašine sakrije sjećanje. Ustaješ od stola i prstima prelaziš po kolažu koji si slagao danima. Skupljaš papire na kojim je priča o nama. Prašina na stolu kao jedini svjedok godina iza nas. Iluzija nije moj glas, čuješ ga. U noćima, kad se skupi sve i sjećanje dođe do tebe. Pitaš za mene ljude koji našom ulicom prolaze. Kažu ti nisu me sreli. Daljina tišina nas djeli. Ulični fenjeri ostave ti sjenu.  Zamisliš da sam ja sa svicima dolutala. Tvoje ruke bi da zagrle. Tišine riječima ne umiju da govore. Kad se tako nekad sjećanja pojave. Javili su na radiju da sam opet u gradu. I da je izašla moja nova knjiga. Pojačaš radio i uzimaš kolaž u ruke. Zaustavljaš autobus u pokretu. I samo mi nemoj reći da me voliš najv...