Škrinja, švelja i špajz

Na stolu puzzle stoje. Puzzle koje imaju boje. I jedan limun na sredini stola. Dvije limunade gorko -slatke. Premotavaju se trake starih filmova. I čuje se tamo negdje muzika. Limun se otkotrlja sa stola do stolice. Onako žut kako mu i priliči. On je samo statista u fotografiji i priči. Uzimam limun i vraćam ga na sto. On bi puzzle složio. Dok ispijamo limunade i čekamo. Noć priča svoje priče i ne zanima je što bi mi odmorili. Ona nas drži budnima. Zidovi boje limuna i po njima nekoliko crteža. Kapi meda na šnjiti hljeba. I nekoliko kapi limuna pada po njima. Riječi na prstima preslikaju se na našim licima i ostaju grafiti umjetnika. O ja, nisam pisac.  Ja sam zagonetka koja puzzle slaže kako limun kaže. Gorko -slatko na usnama opori miris limuna. Zasladi ga riječima. Stavi u šešire sve priče koje žmire i otkrij gdje su se sakrile. Ostavi na stolu limune. Pronađi me. Mogu biti u pjesmama, ponekad skrivena u tajnama gradova. Mogu biti ptica na tvom prozoru. Ulični svirač što probudi...

Izlazim iz knjige i nalazim se u sobi koju dosad nisam sretala u romanu. Svjetlost uličnih svjetiiljki prolazi kroz roletne. Otvaram vrata i vidim sto na kojem stoje knjige i papir. Obuća uredno složena u hodniku.  Stari kaput stoji na čiviluku. On živi ovdje. Čovjek koji je izmislio i napisao moj lik. Dao mi je slobodu da lutam po romanu. Nije znao da je uspio u tom da izađem iz knjige. Izmišljena sam iz njegove mašte i noći koje je provodio baš za ovim stolom pišući svoje djelo. Slušala sam ga kad bi govorio naglas da je inspiraciju za moj lik pronašao u snu. A da je kasnije sreo djevojku sličnu meni. Tražio je svaki dan na tom istom mjestu ali je nije sretao. Čvrsto je odlučio da će napisati roman u kom je ta djevojka. Iz mašte je dodao neke detalje.  Dobro je u romanu, ne kažem da nije I nema kod mene ono ali.  Volim ja knjigu u kojoj živim. Već taj isti pisac jedne večeri dopisa nastavak i reče da želi da izađem iz knjige.  Samo da vidi jesam li iz mašte ili tu ...

Ulica lipa, prolaze dva čovjeka. U crvenim majicama i sa dva bijela kačketa. Negdje je podne i djevojka na stanici autobus čeka. Fotografiše i onda priče piše. Prolaze kolica i nasmijana dječija lica. Djevojka mahne djeci. Jedno dijete zastane i nasmije se.  Čudesno je kako taj trenutak u čovjeku ostane. Pamtiš te dane. Autobus br. 15 još ne dolazi. Vrijeme prolazi. Od njega su brži trotineti. Sunce kroz drveće plete sjene, prolaze ljudi niko ne zna mene. Ovaj grad se budi. Okreće se vrijeme na satu kao točkovi bicikla. Kao filmovi, prolaze slike u pokretu. Vide se ptice u letu. Zalutala sam u mislima, a opet sam tu. Lišće leluja nošeno povjetarcem u zanosu ljeta. I kroz grane čuje se pjesma ptica. Prolaze lica koja priče pričaju. Muzika dolazi iz nekih skrivenih uglova. Da li sam to zalutala kroz vrijeme i sjene drveća. Moja duša nekad previše osjeća. Vidim borbe, vadim papire iz torbe.  Pišem ono što vidim i što srce i pero moje u priče spoje. Zamišljeni ljudi u zabludi ekra...