A šta ako sam ja...dolutala iz Svemira

Ulica lipa, prolaze dva čovjeka.

U crvenim majicama i sa dva bijela kačketa.

Negdje je podne i djevojka na stanici autobus čeka.

Fotografiše i onda priče piše.

Prolaze kolica i nasmijana dječija lica.

Djevojka mahne djeci.

Jedno dijete zastane i nasmije se. 

Čudesno je kako taj trenutak u čovjeku ostane.

Pamtiš te dane.

Autobus br. 15 još ne dolazi.

Vrijeme prolazi.

Od njega su brži trotineti.

Sunce kroz drveće plete sjene, prolaze ljudi niko ne zna mene.

Ovaj grad se budi.

Okreće se vrijeme na satu kao točkovi bicikla.

Kao filmovi, prolaze slike u pokretu.

Vide se ptice u letu.

Zalutala sam u mislima, a opet sam tu.

Lišće leluja nošeno povjetarcem u zanosu ljeta.

I kroz grane čuje se pjesma ptica.

Prolaze lica koja priče pričaju.

Muzika dolazi iz nekih skrivenih uglova.

Da li sam to zalutala kroz vrijeme i sjene drveća.

Moja duša nekad previše osjeća.

Vidim borbe, vadim papire iz torbe. 

Pišem ono što vidim i što srce i pero moje u priče spoje.

Zamišljeni ljudi u zabludi ekrana.

Muziku srca svira, moja A strana.

A šta ako sam ja, dolutala iz Svemira i postala stanovnik ovih ulica?

A šta ako sam ja, skrojena od atoma koji idu po svom?

Da li ovo može biti moj dom?

Idem kroz grad, razgovaram sa ljudima.

Nasmijem se onim koji umiju da vide jednog svemirca kako ulicama lipa ide.

Topao je dan, uzimam vode. Jedan za drugm autobusom ode.

Još čekam autobus sa br. 15 da odlutam do svog grada.

Ovdje gdje sunce grije, tamo negdje kiša pada.

Moja planeta je od sunca i leda sazdana.

Al' u meni u svemirskoj ženi, toplina obitava.

Putujem u daljine svemira, kad ovaj grad spava.

Šašava je moja glava.

Ja bih ljudima darovala ljubav da je čuvaju jače i više.

Da u tišini ne bude tiše.

Zato moje pero piše.

Da je manje laži, da se ljubav preko ekrana ne traži.

Već da oči u oči susreti budu.

Suviše su ljudi usamljeni, jedni od drugih udaljeni.

Gledam mladića kako prolazi, djevojka mu u susret dolazi.

I umjesto da jedno prema drugom ide.

Samo izlistane ekrane pred očima vide.

I svi žive lažne iluzije.

Niko, nikom da se od srca nasmije.

Može li planeta Merkur da duše ugrije?

Da ugrije onom stranom suncu okrenutom.

Kao što je Šobić pjevao "Sunce tebi, sunce meni"

Pa da ljudi umjesto pred ekranom u ulici lipa budu zagrljeni.

Autor teksta: 

Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay