Znam li te, znaš li me?

Stajao je blizu zgrade i gledao u daljinu. Motor je bio pored njega. 
Prošao je rukom kroz kosu, sjeo na motor i spremao se da krene.
Prišla je blizu njega i rekla, ne idi.
Okrenuo se prema njoj i rekao. Ko si ti?
Došla sam ovdje da ti prenesem poruku od njih.
Poslali su tebe da me vratiš u onaj zatvor.
Otišao sam jednom i ne mislim se vraćati.
Ima razlog zašto su baš tebe poslali.
Zavrnula je rukav od majice. Na koži su bili ožiljci.
Povrjedili su te?
Jesu. Nisam htjela doći ovdje.
Znaš da je njima ostavljanje ožiljaka poruka svima koji se pobune.
Sad znam. Ostavili su mi znak kojeg ću se sjećati kad god pogledam u ruku.
Sišao je sa motora i rekao, dođi. Idemo sjesti na klupu da čujem tvoju priču.
Moju su ti sigurno rekli.
Ispričali su mi osnovno. 
Nisam htio biti njihov projekt. Ti ljudi su me othranili zarad svog cilja.
Nije ih bilo briga za mene. Ukratko rečeno.
Prekrila je ožiljak majicom. Ja sam, ostala sama, nisam imala gdje poći.
Kad su zauzeli sve i stavili pod kontrolu odveli su me u njihov centar za istraživanje.
Rekli su da će uraditi eksperiment da vide mogu li proći njhove testove i da me pošalju na teren.
Moj zadatak je bio da te pronađem. Njihove priče da ću biti slobodna kad te dovedem nisu držale vodu.
Tada su nastali ovi crteži na mojoj ruci. Moja koža je bila platno po kojem su crtali.
Uvijek pronađu ljude koji su odbačeni od ovog naglavačkog svijeta. Isto to su uradili i meni.
Vratićeš se tamo i reći da si me pronašla i prenijela mi poruku.
Nije htio reći da zna ko je ona. I da je on zaslužan što su je zarobili. 
Ona je bila njegov zadatak.
Znao je da igra tih ljudi nema pravila. 
Njihovo jedino pravilo je da povrijede čovjeka i sve ljudsko u njemu. 
Da ga otuđe od drugih ljudi. On nije znao da ona sve to zna. 
Njih dvoje su sjedili na klupi dok su ih skriveni iza ograda ti ljudi gledali na ekranima.
Autor teksta: 
Milena Vujinović
Slika preuzeta sa sajta: Pixabay








Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Uzmi ključeve i otvori vrata, vidjećeš kazaljke sata

Slika
Ti si na stolici, knjiga nema na polici, kazaljke su bez sata, bez ključeva vrata. Misli su ti u transferu, spakovane u koferu. Pa ih sabereš i odreaguješ. Onda ti dušu dotaknem i ...ti si na ulici sa narandžom u ruci. Poput kugle je baciš da srušiš čunjeve. Na rukama tvojim vidim žuljeve. Rekli su mi da si nekad bio obućar i popravljao cipele. A onda bi se one vratile na ulice. Sad čuješ ritam tih cipela. Ti si na vrhu planine i posmatraš daljine. Na zelenim poljima leptiri oko tvoje glave elipse prave. Čuješ kako sa radio prijemnika dopire muzika. U kajdanci pored violinskog ključa note upiši. Pamti melodiju dok pokazuješ taktove pomoću olovke. A zapravo stojiš usred oluje i pitaš se da li te neko vidi i čuje. Od čestica magle stvorili su tvoje lice. Magla kad ispari ostaju čisti vidici i jedan grad kao na razglednici. Sjediš za stolom gledaš u drveni sto izrezbaren sa inicijalima. Pod prstima osjetiš koru drveta, što je tu bila i kapi kiše pila. Ustaješ iz kreveta...
Pročitajte više

Djevojka koja crta

Slika
Jutro, idem ulicama grada. Čovjek i žena koji nemaju dom stajali su pored vatre i grijali ruke.  Nekoliko metara dalje od njih ulicom je prolazio čovjek, kojeg sretnem svako jutro. Dotakne rukom obod šešira i otpozdravi. Djeca su išla u školu, a ljudi na posao. Autobusi su stajali na stanicu u svoje vrijeme. Ništa nije odstupalo iz te petlje u kojoj živim godinu dana. Sve do trenutka, kad je naišla osoba koja se ne uklapa u tu šemu. Nosio je knjigu u ruci i čitao je. Nije obraćao pažnju na ljude oko sebe.  Bio je duboko zadubljen u stranice. Prolazio je pored mene i osjetila sam kako smo se u trenutku dodirnuli. Rekao je, pogledaj u džep kaputa. On je nestao među ljudima.  Ja sam u ljevom džepu pronašla parče papira. Otvorila sam ga i počela čitati. Mislila si da te nećemo pronaći i da si sigurna u toj petlji. U kojoj se ponavlja svaki dan i nema odstupanja. Vidimo te kako se okrećeš u krug i tražiš nas u prozorima zgrada.  Tu smo mi, pratimo tvoje korake.  Pust...
Pročitajte više

Taj neko za mene

Slika
Ko može da zna našim mislima pute.  Kad ih obučemo u kapute i izađemo vani. U cipelama sa poderanim đonovima.  A nema obućara da ih zakrpi. A mi plešemo na kiši. I ko može da zna gdje sam se sakrila u tonovima jeseni i ko može da zna nešto više o meni. Gledaju mi lice misle da mi čitaju srce. A ne znaju da se dubine mog bića ne otkrivaju u pogledu  i osmijehu. Ko može da zna kako se u meni sanjaju sva godišnja doba. I koliko je teška moja torba što je nosim na leđima. I ko može da bude pandan mojim snovima. Da zagrli moj svijet, a da ne pobjegne. Ko može sa mnom da sjedne za sto i da satima ćutimo. Ko može suze da obriše i osmijeh da napiše.  Onaj osmijeh, što traje.  Prođe sa mnom kroz kiše i da slobodu diše. Ko može da ostane, kad mu dođe da ode. Ako postoji taj neko, pa čak i da je daleko. Onda da krenemo zajedno da tražimo našim mislima topli dom. Ko može da zakrpi đonove da kiše ne prolaze. Ko ima dobrotu u sebi da bude tvoj put.  Kad ugrije sunce da n...
Pročitajte više