Škrinja, švelja i špajz

Spušta se veče, kao roletne na prozorima. I pomjeraju se paravani. Svi se u kocke zatvore.  Rijetki dušu otvore. Idu dani. San, budni, jutro hodaju, dan prema satu gledaju, kad otkuca znaju  da se u kocku vraćaju. Sjedim, pišem, spajam slova u tkaninu od priče. Slobodna, jer ne gledam na sat i ne pratim vrijeme. Misle da me znaju, a ne znaju mene. Jeste li me nekad sreli, razgovor započeli. U oči gledali i vidjeli ono što je iza slova. Šta se skriva iza fotografija.  Moje su bez filtera. Jedna duša rokera koja osjeti u čovjeku kad ljubav leti i kad ga stignu sjećanja. Osjetim kad su ljudi tužni i sjetni.  Kad bi da se nasmiju i kad su sretni. Kad im razgovor treba. Jeste li nekad hodali u mojim cipelama? Vidjeli kako svijet vidim očima, a dušom osjetim. I biće da sam zaista čudna, jer sanjam, a sasvim sam budna. Ponekad kao što je ptica let, osjetim ovaj svijet. Kao što njihova krila brode vjetrovima. Tako u meni neke neukrotive divljine ima. Slobodna ne po dužnosti ...

Treba mi da budeš tu, da budem tu, kad zvjezde put obasjaju. Sjedimo na sceni za stolom, jedno od drugog udaljeni. Uputiš pogled ti prema meni, prema tebi ja. Večera se na stolu hladi, ljubav žeđa od gladi. U ovom stanu u koji stanu stari gramofon, fiksni telefon na kom ručno okrećeš brojeve. Stoje i stare novine i jedan luster iz retro vremena. Za stolom muškarac, žena i večera koja se hladi. Ljubav, koja ne zna šta sa nas dvoje da radi. Ustajem do stola i idem do dnevog boravka, tako sam ti blizu, a udaljena stotinama koraka. Često noću na gramofon staviš vinil ploču. Pitaš me hoćeš li sa mnom na ples? Kažem hoću. Odlutaš daleko od našeg stana.  Vratiš se sa osmjehom na usnama. Odavno sam zaspala, dok sam te čekala. I večera je ostala na stolu ohladila se odavno. Tako je dok čekamo. Prišao si krevetu i ostavio na noćnom stoliću rad izrezbaren u drvetu. Probudila sam se tog jutra i vidjela šta su ruke tvoje uradile. Pomilovala sam rukama svaki izrezbareni dio drveta. Spremila sam ...

Noć zove vukove.  Na usnama mi divlje kupine. Zovem ti ime kroz tišine.  A planine, odjeknuše. Noć zove na prozore jutarnje zrake. Tražim tvoje stope. Sretoh vukove kako putuju kroz divljine. Sjela sam pored mjeseca i vuka, čekala sam tvoje ruke. Sakrila tajnu pod jastuke od zvjezdane prašine. I zvala sam do duboko u noć tvoje ime. Bila sam ona koja te traži. U šeširu punom laži istine pronađu put. Obukla sam tvoj kaput preko haljine. Bila sam i ostala dijete neukrotive divljine. Djevojka koja na usnama nosi miris divlje kupine. Ona koja voli vukove. Gledali smo vuk i ja ima li tvojih koraka. Hoće li se pojaviti oči što sijaju u mraku. Poznala bih te po koraku i glasu kad mi ime kažeš. Skupili smo dlanove svako na svojoj strani mjeseca. Do duboko u noć vuk je sjedio pored mene i čuvao me. Išla sam kroz neprohodne puteve i nisam spavala. Vuk je čuvao mene, ja sam tebe tražila. Gdje si tajno od iskona, u noći kad planine odjeknuše ime. Čekam te tamo gdje vozovi  staju i gdj...