Na usnama divlje kupine

Noć zove vukove. 

Na usnama mi divlje kupine.

Zovem ti ime kroz tišine. 

A planine, odjeknuše.

Noć zove na prozore jutarnje zrake.

Tražim tvoje stope.

Sretoh vukove kako putuju kroz divljine.

Sjela sam pored mjeseca i vuka, čekala sam tvoje ruke.

Sakrila tajnu pod jastuke od zvjezdane prašine.

I zvala sam do duboko u noć tvoje ime.

Bila sam ona koja te traži.

U šeširu punom laži istine pronađu put.

Obukla sam tvoj kaput preko haljine.

Bila sam i ostala dijete neukrotive divljine.

Djevojka koja na usnama nosi miris divlje kupine.

Ona koja voli vukove.

Gledali smo vuk i ja ima li tvojih koraka.

Hoće li se pojaviti oči što sijaju u mraku.

Poznala bih te po koraku i glasu kad mi ime kažeš.

Skupili smo dlanove svako na svojoj strani mjeseca.

Do duboko u noć vuk je sjedio pored mene i čuvao me.

Išla sam kroz neprohodne puteve i nisam spavala.

Vuk je čuvao mene, ja sam tebe tražila.

Gdje si tajno od iskona, u noći kad planine odjeknuše ime.

Čekam te tamo gdje vozovi  staju i gdje suncokreti u noći cvjetaju.

Gdje gitara, vrata otvara.

Noć zove vukove, na usnama divlje kupine što čekaju na tebe.

U noćnom satu osjetih dodir vjetra na vratu što na tvoj dodir podsjeti.

Vjerni su vukovi, a ja trčim sa njima podno planina.

Ostavljam ti tragove od kupina i idem sa vukovima.

Čuvam te tajno na mojim usnama.

U sjeni mjeseca doći ćeš znam.

Vratiću ti kaput, vidjećeš haljinu i otkriti neukrotivu divljinu.

Imaću u rukama kupine, ti dođi i zagrli me.

Autor teksta:

Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay