Škrinja, švelja i špajz

Sunce zapleteno kroz roletne. Izlazi djevojka iz sjene. Znaš joj samo ime. Prolaziš kroz galeriju slika, tražiš ima li njenog lika. Pada noć, ljudi prolaze i njihove sjenke kao da plešu po zidovima zgrada. Violina svira filmske melodije. Ti imaš u sjećanju njen glas i pamtiš kako se ona smije. Gledaš prema zvjezdanom nebu i lete meteori. U tvojim mislima ona ti priču govori. Jutrom te probudi zvuk tramvaja što prolazi ispod tvog prozora. Pogledaš kroz roletne i vidiš samo sunčeve zrake što prolaze kroz razmake. I ne želiš da podigneš roletne, vjeruješ da ona će doći. Dok svi spavaju ti se budiš po noći i čekaš da dođe dan. Ona je samo san o kom razmišljaš.  Kad opet dođe ti znaš, da došla je sa one strane sunca. Što igra po pravilima srca. Tad vidiš obrise njenog lica. Gledaš je iz daljine, ako priđeš bliže ona pobjegne. Ti želiš, da ostane. Svako veče spustiš roletne i ostaviš razmake za sunčeve zrake. Kad jutrom dođu tad vidiš nju kao filmsku projekciju. Kreneš prema njoj ona zas...

U mojim očima vatre feniksa. Na mojoj koži tragovi boje ostaju. Ptice puste krila i one su slobodne. Ptice na mojoj koži su drugačije. One prelete zidove. Izgrade porušene gradove. Prođu kroz pustinje. Ne pripadam ja ljudima, ni knjigama. Nisam iz filmova. Stavljam zavoje kao ordenje na rane i ožiljke. U tami noći svjetlost dozivam, istrajem ne znam ni ja kako. Koža se podere i ostavi tragove. Zato crtam ptice po njoj da se oslobode. Moje se borbe vode oko mene i u meni. Jednom smo ostavljeni i odmetnuti. I zato ne pitaj zašto mi se ćuti. Jer ti ne možeš znati i osjećati ono što je moje. Ti pišeš priču o meni da je štapmaju i čitaju ljudi jutrom pored kioska. Na mojoj odjeći tragovi pustinjskog pijeska. U mojoj ruci jedna sveska. U njoj crtam poraze i pobjede. I sve što misliš da znaš o meni na pogrešan trag te odvede. Šta se krije iza mog osmijeha i pogleda, pitaš me? Tvoj posao je da otkriješ skriveno a ja ništa ne krijem.  Ja samo putujem. Ne vodim ratove, ne nosim oko ruke sato...

Sjeo je na stolicu i pogledao prema papirima na stolu. Još jedna noć iza njega. Dani su mu dugi hodnici u kojim sreće ljude. Rješava drugima zagonetke, a svoje rane ostavlja sa strane. Kad ostane sam među zidovima, on odigra partiju šaha sam sa sobom. Tad izvuče iz ćoškova svoje borbe. Sutra će onim istim hodnicima ići i tražiti rješenja. Ne govori o sebi sa drugim ljudima. Zna da ga ne saslušaju.  Pitaju reda radi, kako si. On iz svog džepa sa lijeve strane izvuče smijeh ostavi dozu ironije i nasmije se. I dok svi u njemu vide čudaka i genijalca u isto vrijeme, on u sebi traži skrivenog dječaka. Zna da su tu negdje odgovori na pitanja koje ostavi u ćoškovima prošlosti. Nema maske, iza tog ozbiljnog lica. Umije se on nasmijati. Samo rijetko ćete to vidjeti. U zoru stane kod prozora i pusti da sunce prođe u razamcima među roletnama. I tad se sjeti da postoji bol koji je svakodnevno tu. Da ne postoje lijekovi koji mogu da ga obrišu. Jer i kad popije tabletu zavara ga um da je bol nes...

Na stolu puzzle stoje. Puzzle koje imaju boje. I jedan limun na sredini stola. Dvije limunade gorko -slatke. Premotavaju se trake starih filmova. I čuje se tamo negdje muzika. Limun se otkotrlja sa stola do stolice. Onako žut kako mu i priliči. On je samo statista u fotografiji i priči. Uzimam limun i vraćam ga na sto. On bi puzzle složio. Dok ispijamo limunade i čekamo. Noć priča svoje priče i ne zanima je što bi mi odmorili. Ona nas drži budnima. Zidovi boje limuna i po njima nekoliko crteža. Kapi meda na šnjiti hljeba. I nekoliko kapi limuna pada po njima. Riječi na prstima preslikaju se na našim licima i ostaju grafiti umjetnika. O ja, nisam pisac.  Ja sam zagonetka koja puzzle slaže kako limun kaže. Gorko -slatko na usnama opori miris limuna. Zasladi ga riječima. Stavi u šešire sve priče koje žmire i otkrij gdje su se sakrile. Ostavi na stolu limune. Pronađi me. Mogu biti u pjesmama, ponekad skrivena u tajnama gradova. Mogu biti ptica na tvom prozoru. Ulični svirač što probudi...

Izlazim iz knjige i nalazim se u sobi koju dosad nisam sretala u romanu. Svjetlost uličnih svjetiiljki prolazi kroz roletne. Otvaram vrata i vidim sto na kojem stoje knjige i papir. Obuća uredno složena u hodniku.  Stari kaput stoji na čiviluku. On živi ovdje. Čovjek koji je izmislio i napisao moj lik. Dao mi je slobodu da lutam po romanu. Nije znao da je uspio u tom da izađem iz knjige. Izmišljena sam iz njegove mašte i noći koje je provodio baš za ovim stolom pišući svoje djelo. Slušala sam ga kad bi govorio naglas da je inspiraciju za moj lik pronašao u snu. A da je kasnije sreo djevojku sličnu meni. Tražio je svaki dan na tom istom mjestu ali je nije sretao. Čvrsto je odlučio da će napisati roman u kom je ta djevojka. Iz mašte je dodao neke detalje.  Dobro je u romanu, ne kažem da nije I nema kod mene ono ali.  Volim ja knjigu u kojoj živim. Već taj isti pisac jedne večeri dopisa nastavak i reče da želi da izađem iz knjige.  Samo da vidi jesam li iz mašte ili tu ...

Ulica lipa, prolaze dva čovjeka. U crvenim majicama i sa dva bijela kačketa. Negdje je podne i djevojka na stanici autobus čeka. Fotografiše i onda priče piše. Prolaze kolica i nasmijana dječija lica. Djevojka mahne djeci. Jedno dijete zastane i nasmije se.  Čudesno je kako taj trenutak u čovjeku ostane. Pamtiš te dane. Autobus br. 15 još ne dolazi. Vrijeme prolazi. Od njega su brži trotineti. Sunce kroz drveće plete sjene, prolaze ljudi niko ne zna mene. Ovaj grad se budi. Okreće se vrijeme na satu kao točkovi bicikla. Kao filmovi, prolaze slike u pokretu. Vide se ptice u letu. Zalutala sam u mislima, a opet sam tu. Lišće leluja nošeno povjetarcem u zanosu ljeta. I kroz grane čuje se pjesma ptica. Prolaze lica koja priče pričaju. Muzika dolazi iz nekih skrivenih uglova. Da li sam to zalutala kroz vrijeme i sjene drveća. Moja duša nekad previše osjeća. Vidim borbe, vadim papire iz torbe.  Pišem ono što vidim i što srce i pero moje u priče spoje. Zamišljeni ljudi u zabludi ekra...