Škrinja, švelja i špajz

Treba mi da budeš tu, da budem tu, kad zvjezde put obasjaju. Sjedimo na sceni za stolom, jedno od drugog udaljeni. Uputiš pogled ti prema meni, prema tebi ja. Večera se na stolu hladi, ljubav žeđa od gladi. U ovom stanu u koji stanu stari gramofon, fiksni telefon na kom ručno okrećeš brojeve. Stoje i stare novine i jedan luster iz retro vremena. Za stolom muškarac, žena i večera koja se hladi. Ljubav, koja ne zna šta sa nas dvoje da radi. Ustajem do stola i idem do dnevog boravka, tako sam ti blizu, a udaljena stotinama koraka. Često noću na gramofon staviš vinil ploču. Pitaš me hoćeš li sa mnom na ples? Kažem hoću. Odlutaš daleko od našeg stana.  Vratiš se sa osmjehom na usnama. Odavno sam zaspala, dok sam te čekala. I večera je ostala na stolu ohladila se odavno. Tako je dok čekamo. Prišao si krevetu i ostavio na noćnom stoliću rad izrezbaren u drvetu. Probudila sam se tog jutra i vidjela šta su ruke tvoje uradile. Pomilovala sam rukama svaki izrezbareni dio drveta. Spremila sam ...

Noć zove vukove.  Na usnama mi divlje kupine. Zovem ti ime kroz tišine.  A planine, odjeknuše. Noć zove na prozore jutarnje zrake. Tražim tvoje stope. Sretoh vukove kako putuju kroz divljine. Sjela sam pored mjeseca i vuka, čekala sam tvoje ruke. Sakrila tajnu pod jastuke od zvjezdane prašine. I zvala sam do duboko u noć tvoje ime. Bila sam ona koja te traži. U šeširu punom laži istine pronađu put. Obukla sam tvoj kaput preko haljine. Bila sam i ostala dijete neukrotive divljine. Djevojka koja na usnama nosi miris divlje kupine. Ona koja voli vukove. Gledali smo vuk i ja ima li tvojih koraka. Hoće li se pojaviti oči što sijaju u mraku. Poznala bih te po koraku i glasu kad mi ime kažeš. Skupili smo dlanove svako na svojoj strani mjeseca. Do duboko u noć vuk je sjedio pored mene i čuvao me. Išla sam kroz neprohodne puteve i nisam spavala. Vuk je čuvao mene, ja sam tebe tražila. Gdje si tajno od iskona, u noći kad planine odjeknuše ime. Čekam te tamo gdje vozovi  staju i gdj...

Prođoh kroz grad. Sretoh ljude iz pjesme. Svi su muzika svojih koraka. Sunce ih obasja. Kiša im lice pokvasi. A na dlanovima im suze i osmjesi. Prođoh kroz ulice. Sretoh zaigranu djecu.  Puštaju zmajeve da lete kroz vjetrove. A na licima radost i sreća kakvu samo može dijete da osjeća. Zaplesah kroz behar što putuje u proljeće. Osjećam duboko u sebi ljudi opet voljeće. Vidjeh tuge u ljudima. Ja sanjar koji traži put čudima. Da mogu da zagrlim sve tužne ljude. Da zagrljaj melem bude. Vidjeh zamišljene što kraj s' krajem spajaju. Noćima budni i ne spavaju. Kako djetetu pružiti parče hljeba. Dok nevinim očima roditelje gleda. I jedan plišani meda što ga je načelo vrijeme stoji u uglu sobe. Dijete ga zagrli, u njemu nadu traži. Svijete jedno mi kaži. U ovom vrtlogu laži što svaki dan oko nas putuju. Ima li razumjevanja i da li ljudi vide kojim putem sve ide? U ovom vremenu kad je čovjek, otuđen od čovjeka i kad je pržena ruka daleka. U meni tristo čuda čeka ijedan san snen davno u ljud...

Dobro veče, terco na tišinu. Dobro jutro, ulični svirači. Dobar dan, ostavljeni i zaboravljeni. Heroji koji ste opstali. U vremenu beznađa, nada se rađa. Dobro veče, riječima koje se ćute. Jer razumiju te. Dobro jutro, gitare i vi vrijedne ruke što ih svirate. Dobar dan, vi sa suzama u očima. I vi heroji što ste vratili osmijehe na licima. U vremenu kojim putujemo, mi se srećemo. Stavila sam na klupu gramofon i vinil ploču pa da pjesme pustim noću. Da se svjetla upale i da se ljudi zagrle. Kroz prozore da puste zore. Da ne ćute, već da govore. I da odistinski zavole. Sakrila sam se od stihova, negdje iznad krovova. Ko sam ja?  Samo sanjar vremena  koji čuva nadu. Jedan čovjek u gradu. Jedna djevojka iz vremena u kom se ne bojite odistinski biti svoji. Prolaze ljudi a gramofon na klupi stoji. I okreće se ploča od vinila. U terci od tišina, čuje se glas pjesme koja nadu budi. Zastaju ljudi i gledam kako jedni- druge zagrle. Otkrivam gdje sam se sakrila od stihova, a lete ptice i...

Gledam prije nekoliko dana prilog u kom čovjek ostavi ružu na ulici kojom prolaze ljudi. Osobi koja uzme ružu u ruke, darovaće nešto. Ljudi su prolazili u svojim mislima ne obraćajući pažnju na ružu. Niko ni da zastane. Njihovi koraci su kročili dalje. Gledala sam koliko je taj osjećaj među ljudima nestao.  Da neko pogleda odistinski i da vidi. U jednom trenutku prolazi djevojka i uzima ružu u ruke. Prilazi joj čovjek koji je cjelo vrijeme gledao šta se dogđa. Djevojka je rekla da joj je bilo žao ruže i htjela sam je spasiti. U tom trenutku čovjek joj kaže imama nešto za vas. Dok ona drži ružu u ruci, on joj rpedaje buket ruža. Ona se nasmije, a čovjek je sretan jer ima nade jer još uvijek ima ljudi koji srcem vide. Često puta vidim to i u svom gradu. Ljude koji prolaze, djecu koja odrastaju u svijetu gdje je malo sojećanja za druge. Svijetu ekrana.  Oči trebaju vidjeti svijet u kojem, zaista jesu. Koliko puta prođu ljudi, vide, a ne vide, osjete a ne žele osjetiti. Piše se o ...

Oprosti mi što te nisam pitao, kako se osjećaš. Uvjek bih lutao.  Pojavio se u trenu i zagrlio tebe snenu. Ti bi se probudila i znam da bi me poljubila. A ja već okrenut leđima išao bih prema vratima. Uvijek si bila hrabra da iz torbe na sto staviš borbe. I da odigraš snažno. Prišla si mi i zagrlila me.  Rekla si idi, nije važno. A važno je bilo, slomio sam ti krilo. Drugo se borilo da ne bude slomljeno. Tada su iz tvojih očiju krenule kiše. Rekao sam ovako ne može više. Ne mogu da bolim, onu koju volim. Osjećao sam se kao izdajica dok sam ti brisao suze sa lica. Ostao sam, tvoj ožiljak posred srca. Svojom rukom si moju sa lica sklonila, na moje srce prislonila. Rekla si razumijem, idi i zaboravi. Ne može da boli onaj ko te voli. Sjećam se hodnika i otvorenih vrata.  Sa desne strane na zidu starog sata. Otkucala je ponoć, rekla si, laku noć. Tad sam krenuo niz stepenice. Vidio sam tvoje lice i pogled žene koja trči sa vukovima, a srna je. Pitao sam se kako postojane žene ...