On, ne zna, za mene
On, voli miris jeseni i starih novina. On, voli šetnje kroz opalo lišće dok razmišlja. On, voli tišinu uz melodiju kiše s prozora. Njemu noći jesenje mirišu na kestenje. On, ne zna za mene. On, piše do kasno u noć pisma na pisaćoj mašini. Ja, prođem ulicom pored njegovog prozora. Znam, još ne spava, sjedi pored fenjera. Sjednem na klupu pored drveta gdje lišće opada. Iz torbe izvadim papir i pišem pismo kao i on. Jedan list sa drveta sleti. Ostavljam ga zajedno sa pismom u koverti. I krenem niz ulicu. Ulični svirači pričaju o muzici. Djeca se igraju u ulici. Sat otkucava vrijeme. I teče veče. On lagano ustaje od stola i fenjer gasi. Zatvara prozor i odlazi da odmori. Ja ulazim u svoj stan i pismo ostavljam pored svih ostalih za njega pisanih. On ne zna za mene. I bolje je. Dok čiate kažete, nema razloga da se on i ja ne bi sreli. Pričali bi, šetali i čitali sva pisma koja sam, mu napisala. Čitali bi pored fenjera, Ali ja ćutim, ne jer ne mogu da se sretnem sa njim. O tome vidite, ...
