Škrinja, švelja i špajz

U našem stanu sve je isto kao i kad smo se sreli. Raspon godina nas djeli. Sjediš za stolom i tvoje ruke slažu moj lik u kolažu. Napisane riječi za tebe još na stolu stoje. Tišina prolazi kroz zidove. Gledam te dok čitaš riječi i osmjehneš se na tren. Tad se rasprši sve. Trag prašine sakrije sjećanje. Ustaješ od stola i prstima prelaziš po kolažu koji si slagao danima. Skupljaš papire gdje je priča o nama. Autor teksta: Milena Vujinović Slika preuzeta sa sajta: Pixabay

Jeste li ikad znali odistinski čovjeka sa kojim pričate? Ili mislite da ga znate, jer vam je ispričao svoju priču. Jeste li sjedili sa čovjekom i vidjeli ono što je skriveno? Ili mislite da vidite sve u očima. Sakriju se ljudi u svoje tajne prostore.  Budu povrjeđeni, ali ne bi o tome razgovarali. Stave slojeve na lice. Osjećaju više nego što možete zamisliti. Zašto se ljudi povuku, umjesto da pruže ruku? Zašto ostave lažne tragove da su tu? Kad su krenuli dalje iz nekih razloga koji su izgovori. Ima li neko hrabrosti biti ono što jeste i reći, sad odlazim iz ove priče jer to nije ono što želim. Ne, iskradu se kao šapat noći. Odlutaju nekim putevima. ne idu pored tebe već bježe. I ne lažu oni tebe, oni lažu sami sebe. A razumjevanje? To tek ne umiju danas ljudi. Dok pričaš sa njima. Oni lutaju svojim mislima. Čekaju da završi razgovor i da se vrate svom svijetu koji je savršen. Iza svih tih neiskrenih slika vidi li čovjek stvarnog lika. U analognom djetinjstvu sam bila i ne bih mje...

Pratiš leptire kroz ulice. Čuješ muziku i vidiš pružene ruke. Plešete. Probudiš se i shvatiš da je to bio san. I da se već kotrlja novi dan. U šapatu zore pozdraviš leptire što su sletjeli na prozore. Hodaš gore- dolje po stanu i ne znaš, stvarno ne znaš šta bi sa sobom. Čuješ muziku iz sna.  I kažeš, nisam sanjala. Otvoriš škrinju i spakuješ iz djetinjstva igračke. Okreneš svoj svijet naglavačke. Odrasli smo, nismo više djeca. Izađeš vani i odeš do ljuljaške. Zaljuljaš se na ljuljašci, a oko tebe lete leptiri da ti kažu vas dvoje čuvajte djecu u sebi. A muzika pleše u tebi, muzika pleše u meni. Znaš, nije to san. Znala sam da te odnekud znam. Kad se muzika utiša i kad prepoznaš čovjeka pred tobom. Kad se u vašim pogledima sretnu sve kiše i sva sunca. Kao dva bjegunca osjetite otkucaje vaših srca. Kad vam osmijeh lica ozari, oko vas lete leptiri. U muzici ti i ja vođeni plesom leptira. Kaži mi da smo izvan sna. Kaži mi da smo ti i ja...mi kao leptiri. Vodi me kroz prolaze gdje lept...

Sreli se sanjar, sunce i vuk.  Ne u priči iz nordijske mitologije ili u bajci već ovdje gdje su koraci stvarni otisci. Reci kako suncokretu reći, da ne smije biti na suncu. Vukovi su naučeni na mjesec. Oni trče za suncem i mjesecom da bi se sreli dan i noć. Ja ne trčim, idem polako. Usklađena sa svakim korakom.  Sanjam ali ne letim među oblake, čvrsto na zemlji držim korake. Sanjar sam, suncokret i vuk sam. To je cjeli dijapazon tonova u meni. Izašla sam iz jedne priče, doletila sa planete, bila sama u divljini. Pričala u potpunoj tišini. Kad pišem, ja govorim. Govorim papiru svojim perom. Reci kako sunce gledati kroz prozor. Zato što ne možeš biti vani i osjetiti milovanje sunčevih zraka. Reci kako se iskrasti u ponoć da bi vidio ponoćno sunce. Tada vukovi dođu, a suncokreti spavaju budni. Reci razumiju li zvjezde kad im pripovjedam svoj bijeg. Kad vuk i ja idemo zajedno i gledamo prema suncu. Sjedimo za stolom on vuk i ja sanjar. Sunce ostaje vani, pa se šunja do prozora da ...

Vrata se otvaraju. Vidim, tulipani cvjetaju. Čuje se pjesma ptica. Crtam konture tvog lica. U mojim riječima koje čitaš, ti čuješ moj glas. Ovaj svijet se odavno oteo od nas.  Pomjerio kompase i izgubio granice. Pjesma ptica i ona što putuje kroz radio stanice, spajaju se u zagrljaj. U tvojim očima ogleda se pomjeranje vremena. Ti znaš da ću uvijek biti tu i kad svijet okrenu naglavačke. Izvući ću konture tvojih osjećanja.  Pričaću ti priče sa usana. Tulipani cvjetaju u proljeće kad se ljubav otkrije u nama. Osjetiš li dodire meke kao svila. Ptice za let, trebaju krila. Jednom kad sam isplela rečenice u beskrajne tragove pronašla sam tvoje dodire. Sad znam gdje si ih sakrio i da se magnetima pogleda otkrivaju. Spava li svijet oko nas budnim zorama. Ili smo se ti i ja sreli u zalutalim noćima. Tulipani cvjetaju, ptice lete iznad nas. U uzdahu nedostaje tren da nam riječi krenu. I da znaš kad me u oči pogledaš da u njima ima oseka i plima. Ima napisanih rima. Ako umiješ da proči...

Spušta se veče, kao roletne na prozorima. I pomjeraju se paravani. Svi se u kocke zatvore.  Rijetki dušu otvore. Idu dani. San, budni, jutro hodaju, dan prema satu gledaju, kad otkuca znaju  da se u kocku vraćaju. Sjedim, pišem, spajam slova u tkaninu od priče. Slobodna, jer ne gledam na sat i ne pratim vrijeme. Misle da me znaju, a ne znaju mene. Jeste li me nekad sreli, razgovor započeli. U oči gledali i vidjeli ono što je iza slova. Šta se skriva iza fotografija.  Moje su bez filtera. Jedna duša rokera koja osjeti u čovjeku kad ljubav leti i kad ga stignu sjećanja. Osjetim kad su ljudi tužni i sjetni.  Kad bi da se nasmiju i kad su sretni. Kad im razgovor treba. Jeste li nekad hodali u mojim cipelama? Vidjeli kako svijet vidim očima, a dušom osjetim. I biće da sam zaista čudna, jer sanjam, a sasvim sam budna. Ponekad kao što je ptica let, osjetim ovaj svijet. Kao što njihova krila brode vjetrovima. Tako u meni neke neukrotive divljine ima. Slobodna ne po dužnosti ...