Škrinja, švelja i špajz

Saće i med, tvoj je pogled. I nije red, da usne zadrhte kad ti kažu volim te. U zalasku sunca tu oko srca, pjesma za tebe se otkuca na pisaćoj mašini. U vitrini iz davnih vremena sam pronašla stihove. Izvan vremena muškarac i žena čuvaju po kašičicu meda na usnama. Iskradu se iz pjesama i stoje svako sa svoje strane vrata. Kad se vrata otvore saće pusti med i stihove. Pružimo jedno drugom dlanove. Ruke umiju da govore kroz pokrete i kad zagrle. I red je da dodiri ukradu malo meda sa usana. Saće i med tvoji i moji su trenuci. Zasvjetle sijalice kad je ruka u ruci. Nije red da mi se zarumene obrazi kad te vidim kako dolaziš. Saće i med tvoja su djela. I red je da ti kažem što sam ti reći htjela. Znaš, ja sam te zavoljela. U potkrovlju sam pronašla knjige u kojim sam o tebi čitala. Pogledaj ljepotu sutona satkanu od saća i meda. I nije radi reda, ali kad me on pogleda tim očima od meda, ja napišem baladu. I usne njegove poljubac ukradu kroz stihove. On govori kroz poglede. Takve su oči nj...

Jesenji suton naslikan na nebu.  Izlazim vani i fotografišem.  Idem ulicama dok ulične svjetiljke prate moje korake. Patike znaju put. U torbi čuvam papire koji često na stihove zažmire. Čuvam ulaznice za kino u pregradi kad zahladi.  Kad ih stavim na dlanove toplina sjećanja me ugrije. Pitali su me zašto volim sutone? Kad vidite fotografije, znaćete odgovore. Jer ja, volim i svitanja.  Pitali su me koje pjesnike i pisce volim čitati? Kad vidite u mojim rukama knjige i kako idem kroz grad čitajući, znaćete  zašto su proza i poezija u mom biću kohezija. Ja ću pročitati poruke na drvetu. Ostaviti knjigu na klupi da je neko pronađe. I da je pročita dok skita ili u toplini doma sjedi u fotelji uz kafu ili čaj. Idem ulicom, pišem priče i pjesme.  Izgledam kao šašavi sanjar koji će iz slova sagraditi grad. Koji će od papira postaviti zidove i otvoriti  vrata i prozore. Pitali su me ko sam zapravo ja iza slova? Ja sam moja slova i riječi.  Svaka sam lini...

Ljudi i maske sa lica. Ti nisi iz te igre. Ti si žar ptica. Preko dana skrivena. Preko noći ti letiš i sijaš. Ne mogu te uhvatiti. Vani ljudi hodaju kroz mrak. Kiša pada, puštaš pjesmu i stapaš prirodu i melodiju. Da li se u sebi ljudi nasmiju?  Ili su zablude uspjeli da sakriju? Ti slojevi ni od boje, ni od pjesme tvoje. To na njihovim licima, je od toga, što bježe od sebe. I kad kaput ostave i skinu šešir sa glave, to je odjeća i aksesoar. A od čega maske prave? Da li osjećaju da ih one povrijede ili samo drugu stave kao flaster da staru zaliječe. Ili ih sastave od samoće i da sakriju što sami od sebe kriju. Može li se sresti čovjeka, bez oklopa? Koji je jak na djelima i riječima. Koji ne traži izgovore da ne vodi razgovore. Ti si žar ptica i nemaš maske. Ti nosiš vatru u sebi. Nekad nije lako kad o čovjeku dosta toga znaš, kad ga u oči pogledaš. Ti iz riječi saznaješ ono što ne odaješ onome s kim razgovaraš. Danju spavaš, a noću putuješ. Ljudi maske nose kao teret vremena. Skida...

Pogledaj noćas zvjezdanu noć kao na slici Van Gohga. I ostani jednom za svagda. U oktobarskim noćima ovog grada. Moj kist su dotaknuli tragovi tvojih boja. Od tebe sam izvajala heroja, svojim rukama. Priznajem, tvoja me duša dotaknula. Ja osjećam kako boje dotaknu moje obrise kista na platnu. Ja samo pronađem riječi negdje u meni i pustim ih da putuju. Ja sam kao šojka ptica i jedna melodja koju ne znaš. Sjećaš se onog dana, kad smo sjeli na klupu, dok su putovali tramvaji. I kako smo se smijali. I sjećam se onog đevreka, što smo podjelili napola. I kako je jedan mladić pjevao pjesmu djevojci sa suprotnog prozora. Bilo joj je drago, ali se iza paravana sakrila. Kasnije kad se grad spremao da spava, on je došao pod njen prozor. Ona se pojavila iza paravana, spustila uže niz prozor i on je zakačio pismo. Odavno nismo vidjeli taj dah retro vremena. Pismo je čitala i imala je osmijeh na licu. On je dovezao bicikl i rekao. Jesi spremna da letimo kroz oktobar? Ovaj bicikl ne vozi točkovima, ...

Putujem da otputujem. Sa žuljevima na rukama koji nisu od kofera. Ispod neba, moje patike su navikle na korake. Čitam bezbroj ljudskih eseja iz kojih izvire ponor želja. Putujem od neiskrenosti i od toga gdje maske s ljudskih lica stvaraju slike koje sam davno  gledala na izložbama. Putujem od lažnih zabluda. Idem negdje gdje nije more i nije planina. Putujem koracima, a onda vozovima. Sjedam na fotelju negdje na stanici gdje ne polaze vozovi. Odavno su zatvoreni peroni. I onda kad stignem, kad isključim telefon i Tv onda ću razgovarati sa prirodom. Vidjeću ljude u pokretu kako se gledaju u oči a istine skrivaju. Gledaću kako pišu poruke na ekranima i zaiskre im osmjesi na licu kad stigne odgovor sa druge strane. A onda, kad se pogase ekrani, kad svako ostane sa svojim istinama i trenutna zanesenost utone u san. Ostaju sami među zidovima. Dok osoba s druge strane ekrana piše nekom drugom. I vrti se u krug slika savremenog svijeta koji je odavno odustao od tog da osjeća. Rekoh priro...

On, ne zna da postojim. I da prođem svakog dana pored njegovog stana. On sjedi za stolom pored ekrana. Ustane od stola i pogleda kroz prozor kakvo je vrijeme. On, ne zna za mene. U jednoj ruci drži šolju. Razgovara na telefonu. Odem do telefonske govornice ubacim kovanice i okrenem brojeve. Zovem vrijeme u kom razgovaram sa njim. On, voli miris jeseni i starih novina. On, voli šetnje kroz opalo lišće dok razmišlja. On, voli tišinu uz melodiju kiše s prozora. Njemu noći jesenje mirišu na kestenje. On, ne zna za mene. On, piše do kasno u noć pisma na pisaćoj mašini. Ja, prođem ulicom pored njegovog prozora. Znam, još ne spava, sjedi pored fenjera. Sjednem na klupu pored drveta gdje lišće opada. Iz torbe izvadim papir i pišem pismo kao i on. Jedan list sa drveta sleti. Ostavljam ga zajedno sa pismom u koverti. I krenem niz ulicu. Ulični svirači pričaju o muzici. Djeca se igraju u ulici. Sat otkucava vrijeme.  I teče veče. On, lagano ustaje od stola i fenjer gasi. Zatvara prozor i odla...