Pisac iz druge priče
Sjedio je i gledao niz ulicu grad koji mu je oduvijek bio stranac. Škrte ljudske riječi postale su svakodnevica. I kao da nije bilo dovoljno što su svi bili projekti u očima ljudi koji su preuzeli grad. Već su se i sami jedni od drugih otuđili. Uzeo je papir u ruke, smotao ga i stavio u džep. Bila je to navika kad bi zapisao dan. Uzeće jednog dana sve te papire i odmotati ih, a onda će knjigu napisati. Iznad krovova njegovih snova, rasipale su se sitne čestice prohujalih godina. Obrisao bi kapi znoja sa lica. Ustao sa stolice koja je bila u dvorištu. Popravio bi šešir na glavi i otišao bi u kuću. Spustio bi roletne i isključio bi se iz svijeta koji u to vrijeme kao da izvire vani. Da se ne bi sreo sa njim. Tako je on to promišljao. Bio im je čudak što žvrlja po papirima. Osjeti čovjek, kad neko bježi od njega, kad se povuče pa se sve izgovara nekim obavezama. A on je osjećao kroz riječi i kad bi u oči te iste ljude pogledao. Autor teksta: Milena Vujinović Slika preuzeta sa sajta: ...