Škrinja, švelja i špajz

Poslaću uzdah tamo gdje ptice proljeća lete. Pisaću o tebi bez sjete. Dok šetaš kraj rijeke, u meni zaigrano dijete zakači dugme na kaput. I okene ga u krug, kad vidi odžačara. Zamisli želju kao da je samo jedan stih iz vasiona. Zavrti se u krug i pogledaj oko sebe. Moj uzdah je stigao do tebe. Obučen u odbjeglog pjesnika, pišeš stihove od rijeka. Ako osjetiš sjeverne vjetrove, zapiši šta govore i sakrij ispod kaputa svaki stih koji doluta. Poslaću ti slike na ulične svjetiljke. Dodirom ih pretvori u filmove. Zavezaću pertle nek sa pticama lete. Obučen u odbjeglog pisca, pišeš romane dušom odabrane. Ako osjetiš proljeće, zapiši šta šapuće i sakrij ispod košulje svako poglavlje koje doputuje do tebe. Poslaću ti zagrljaj, tamo gdje odbjegli pjesnik šeta. Pročitaj poruku ostavljenu na kori drveta. Obučen u romantika, napiši šta ti srcu milo i sakrij u džepu pantalona,  svaki stih i svako poglavlje koje šaljem do tebe. Odbjegli pjesniče, odavno je proljeće. Pisaću o tebi što je duši mi...

Kad se rasane noći besane, pogledaj pticu na prozoru. Skupi u naručje sve priče koje imaš u sebi. Izađi među ljude i ne daj da probude suze u tebi. Ali ako ti dođe, pusti nek krenu. Nije lako biti čovjek u ovom vremenu. Sam među ljudima, sa svojim riječima što lete kroz vjetar. Naučeni biti u tišini smo zar ne. Kad neko u tebi smijeh pokrene, tvoje se biće štitom ogrne. Ne gledaj u mene, nemam odgovore. To iz mene govori povjerenje prema tebi. Ti si me dozvao, inače ovdje bila ne bi. Dođi i sjedi dok vjetar odnosi sve ono što u nama prkosi gravitaciji. Pričaj ako ti se priča illi ćuti ako riječi postanu minuti. Umijem slušati i neću te pitati. Kome je danas do toga da govori, kad svi se povuku u svoje odaje. Ja još tražim odgovor na tvoje pitanje kako se ostaje. Nosiš kaput sa poderanim džepom kroz koji odlaze stihovi. Ti si pjesnik koji poeziju očima govori. Sjediš na klupi od iskona, kiše i snjegovi šibaju preko tvojih ruku. Rekao si ne stajte mi na muku, kad već ne umijete da razumi...

Jednom kad sam odlutala od slomljenih obećanja. Kad sam ostavila papire gdje su pisane riječi slatko-gorkog okusa.  Tada, sam osjetila kako dišem i kako vjetrovima ostavljam te obećane priče.  Nisam vjerovala u njih ni kad su izgovarane.  Sjedila sam za stolom kao čovjek koji igra šah i čita iz pogleda poteze. Onda sam ustala i udaljila se od stola. Izgledala su drugačije ta obećanja. U vihoru sjevernih vjetrova putovala su daleko od mene. Nisam htjela ostati tu gdje se lažima boje istine. Stajale su jagode na stolu, suncem obasjane.  Pogledala sam u ogledalo i vidjela odraz tih istih jagoda. Ostavila sam jagode na stolu.  Doći će neko ko će povjerovati u lažna obećanja. Ostaviću poruku ispod posude sa jagodama. Nije slatko sve, što slatko izgleda. Ko pročita, znaće da se okliznuo na jagode prelivene čokoladom. I da su riječi medene ostavile gorak okus na usnama. Slatko se govori kad se laž zamota kao dar i stavi u ruke. Ne obećavaj da ćeš se penjati do vrha pla...

U našem stanu sve je isto kao i kad smo se sreli. Raspon godina nas djeli. Sjediš za stolom i tvoje ruke slažu moj lik u kolažu. Napisane riječi za tebe još na stolu stoje. Tišina prolazi kroz, zidove. Gledam te dok čitaš riječi i osmjehneš se na tren. Tad se rasprši sve. Trag prašine sakrije sjećanje. Ustaješ od stola i prstima prelaziš po kolažu koji si slagao danima. Skupljaš papire na kojim je priča o nama. Prašina na stolu kao jedini svjedok godina iza nas. Iluzija nije moj glas, čuješ ga. U noćima, kad se skupi sve i sjećanje dođe do tebe. Pitaš za mene ljude koji našom ulicom prolaze. Kažu ti nisu me sreli. Daljina tišina nas djeli. Ulični fenjeri ostave ti sjenu.  Zamisliš da sam ja sa svicima dolutala. Tvoje ruke bi da zagrle. Tišine riječima ne umiju da govore. Kad se tako nekad sjećanja pojave. Javili su na radiju da sam opet u gradu. I da je izašla moja nova knjiga. Pojačaš radio i uzimaš kolaž u ruke. Zaustavljaš autobus u pokretu. I samo mi nemoj reći da me voliš najv...

Jeste li ikad znali odistinski čovjeka sa kojim pričate? Ili mislite da ga znate, jer vam je ispričao svoju priču. Jeste li sjedili sa čovjekom i vidjeli ono što je skriveno? Ili mislite da vidite sve u očima. Sakriju se ljudi u svoje tajne prostore.  Budu povrjeđeni, ali ne bi o tome razgovarali. Stave slojeve na lice. Osjećaju više nego što možete zamisliti. Zašto se ljudi povuku, umjesto da pruže ruku? Zašto ostave lažne tragove da su tu? Kad su krenuli dalje iz nekih razloga koji su izgovori. Ima li neko hrabrosti biti ono što jeste i reći, sad odlazim iz ove priče jer to nije ono što želim. Ne, iskradu se kao šapat noći. Odlutaju nekim putevima. ne idu pored tebe već bježe. I ne lažu oni tebe, oni lažu sami sebe. A razumjevanje? To tek ne umiju danas ljudi. Dok pričaš sa njima. Oni lutaju svojim mislima. Čekaju da završi razgovor i da se vrate svom svijetu koji je savršen. Iza svih tih neiskrenih slika vidi li čovjek stvarnog lika. U analognom djetinjstvu sam bila i ne bih mje...

Pratiš leptire kroz ulice. Čuješ muziku i vidiš pružene ruke. Plešete. Probudiš se i shvatiš da je to bio san. I da se već kotrlja novi dan. U šapatu zore pozdraviš leptire što su sletjeli na prozore. Hodaš gore- dolje po stanu i ne znaš, stvarno ne znaš šta bi sa sobom. Čuješ muziku iz sna.  I kažeš, nisam sanjala. Otvoriš škrinju i spakuješ iz djetinjstva igračke. Okreneš svoj svijet naglavačke. Odrasli smo, nismo više djeca. Izađeš vani i odeš do ljuljaške. Zaljuljaš se na ljuljašci, a oko tebe lete leptiri da ti kažu vas dvoje čuvajte djecu u sebi. A muzika pleše u tebi, muzika pleše u meni. Znaš, nije to san. Znala sam da te odnekud znam. Kad se muzika utiša i kad prepoznaš čovjeka pred tobom. Kad se u vašim pogledima sretnu sve kiše i sva sunca. Kao dva bjegunca osjetite otkucaje vaših srca. Kad vam osmijeh lica ozari, oko vas lete leptiri. U muzici ti i ja vođeni plesom leptira. Kaži mi da smo izvan sna. Kaži mi da smo ti i ja...mi kao leptiri. Vodi me kroz prolaze gdje lept...