On i ja smo svirali gitare

Sjedili smo za stolom. 

On je čitao knjigu, ja sam crtala portret.

On je pio kafu. 

Ja sam pila vodu.

On bi ustao od stola.

Uzeo gitaru i vratio se za sto.

Svirao je pjesmu koju volim.

Ja sam ustala od stola i uzela sam gitaru.

Vratila se za sto i svirala pjesmu koju oboje volimo.

Pjevali bi zajedno. 

Njegov glas bi milovao svaki takt mog bića.

Moj glas mu je govorio svu nježnost koju čuvam za njega.

U danima kad je ljubav bila kao cvijet umiven jutarnjom rosom.

U danima kad bi svako od nas dvoje vodio svoje borbe, ljubav je bila most koji nas čuva i spaja.

Ustali bi zajedno od stola i stavili gitare jednu pored druge.

U danima kad bi odlutao moja gitara je bila sama.

Njegova gitara bi lutala sa njim.

Vratio bi se i opet sjeo za sto. 

Često je sam svirao.

Ja bih sjedila i gledala u njega i njegove prste kako prelaze preko žica.

I tražila bih jedan osmijeh poslan meni sa njegovog lica.

Zatvorio bi oči, znam čuo bi samo akorde i pustio bi da ga vode putevima slobode.

Onda bi otvorio oči i pogledao bi me.

Tekle bi noći iza ponoći i zore bi poslale svjetlost na naše gitare.

Izašli bi na ulicu sa elegijom u srcu.

Sjeli na klupe, skinuli kalupe i svirali dok prolaze ljudi.

Tada bi on i ja bili umjetnost koja se iz ljubavi izliva.

Naše ruke su bile sinhronizovane dok su putovale po žicama gitare.

Spremne da zagrle i zavole.

Šetali bi sa ljudima, sjedili bi po parkovima u starka patikama.

Pisali bi pjesme po tekama. 

I zamišljali kako ih puštaju na radiju.

Letjeli bi sa pticama slobodom naših koraka.

I opet bi došli u naš stan i gledali u veče odaslan dan.

Uzeli bi gitare i svirali.

Tad, kad smo se voljeli.

Kad gitara zagrli svojim akordima.

Nešto je uvijek bilo u njegovim očima i njegovim pjesmama.

I danas volim ja. 

Tog jednog čovjeka.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta:Pixabay