Djevojka iz sjene mjeseca

Sunce zapleteno kroz roletne.

Izlazi djevojka iz sjene.

Znaš joj samo ime.

Prolaziš kroz galeriju slika, tražiš ima li njenog lika.

Pada noć, ljudi prolaze i njihove sjenke kao da plešu po zidovima zgrada.

Violina svira filmske melodije.

Ti imaš u sjećanju njen glas i pamtiš kako se ona smije.

Gledaš prema zvjezdanom nebu i lete meteori.

U tvojim mislima ona ti priču govori.

Jutrom te probudi zvuk tramvaja što prolazi ispod tvog prozora.

Pogledaš kroz roletne i vidiš samo sunčeve zrake što prolaze kroz razmake.

I ne želiš da podigneš roletne, vjeruješ da ona će doći.

Dok svi spavaju ti se budiš po noći i čekaš da dođe dan.

Ona je samo san o kom razmišljaš. 

Kad opet dođe ti znaš, da došla je sa one strane sunca.

Što igra po pravilima srca.

Tad vidiš obrise njenog lica.

Gledaš je iz daljine, ako priđeš bliže ona pobjegne.

Ti želiš, da ostane.

Svako veče spustiš roletne i ostaviš razmake za sunčeve zrake.

Kad jutrom dođu tad vidiš nju kao filmsku projekciju.

Kreneš prema njoj ona zastane na tren, ta silueta koja ti po prozoru šeta.

Iz nekog dalekog svijeta.

Pričaš sa njom da duže ostane. 

Kad sunčeve zrake povuku svoje korake, ona opet ode negdje među zvijezde i oblake.

Sjediš i čekaš svitanja, u tebi se bude pitanja.

Na koja samo ona odgovor zna.

Djevojka iz sjene mjeseca.

I ne priča ona priče za laku noć ni da li će sutra opet doći.

Ona čuva na dlanovima dane i noći.

Ona dođe, kad ti treba pomoći i ode kao dijete noći.

Sa novim danom i ona dođe.

I zagrli sve u tebi.

I ne pitaj, samo ne pitaj, zašto ne ostane.

Reći će ti to kad se razmaci na roletni otvore i kad njeni koraci prijeđu put tvoje sobe.

Tada će nestati filmska projekcija i pred tobom će stajati djevojka iz sjene mjeseca.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay