Škrinja, švelja i špajz

Putniče iz davnih vremena, tvoja je sjena, za moju prišivena. Sjetim se tog dana kada je Vendi, srela Petra Pana. Dok svi plešu tango, mi plešimo kako nam srcu drago. Svi daruju ruže, a ti tulipane. Moj Petru Pane, ti znaš da volim tulipane tvojim rukama odabrane. Danas, ti si mladić sa šeširom, ja djevojka sa lepezom, prilaziš polako ali ipak s' oprezom. Ja sam ti poetika i aritmetika. Nastala iz stihova pjesnika i nauke brojeva. Ispod slojeva je neukrotiva divljina u mojim očima. A ti tražiš da li u meni još ono dijete ima. O, Petru Pane u davna vremena iz kojih dolaziš sve nježne strane su tamo odaslane. Sanjarskim štihovima, iz džepa ti više ne možeš pronaći tu nit koja može dotaknuti sve čežnje srca mog. Ne možeš na platnu tvojih želja naslikati Nedođiju. Ne postoje vrata koja se mogu otvoriti da ti i ja budemo u zemlji izgubljenih dječaka. Ne mogu ti noćas pričati priču na prozoru dok Mjesec zove Sunce i novu zoru. Ne mogu vraćati dah vremena za sjećanja koja dozivaš svake no

 Ovdje sam iz jedne knjige prešla u drugu. Autor teksta: Milena Vujinović Slika preuzeta sa sajta: Pixabay

Da te pitam... možeš li voljeti moje ožiljke, kao što voliš moje osmijehe? Da te pitam, možeš li zagrliti kad boli i ostati? Da te pitam, možeš li nasloniti glavu na moje rame i osjetiti obrise ožiljka, a da te ne udalje od mene? Nemoj ostati ako ćeš pobjeći iz svijeta u kom nije lako biti. Nemoj se sakriti od toga da voliš nekog ko je drugačiji. Autor teksta: Milena Vujinović Slika je preuzeta sa sajta: Pixabay

Biti svoj, moja zvjezda vodilja.  Uvijek sam se susretala sa ljudima koji bi znali reći da sam drugačija.  I danas je tome tako. Nisi kao mladi ljudi ovog vremena.  U početku, sam se pitala zašto me vide kao drugačiju.  Danas to zovu introvertna osoba. Prije sam i sama htjela razumjeti svoje biće koje je bilo i ostalo izvan šablona i kalupa. I onda nakon godina i godina, sam samo prihvatila svoje biće. Zahvalna, na tome što jesam.  Ne bih htjela da promjenim  put koji sam prešla niti jedan dio. Svaki dio tog puta, me izgradio i oblikovao u osobu kakva danas jesam, Sva ta neobičnost kojom su ljudi stavljali etikete na moje stavove i način života jednog sanjara, koji realno vidi svijet. Ono što moje srce i duša osjete, to sam ja.  Ne idem protiv tih osjećanja.  Zagrlim ih i hodim svojim putem, svojim koracima.  U patikama, jer cipele i ja smo više na Vi. Pišem ovo sve, jer gledam i vidim kako s' godinama mjerila sve više rastu i određuju ko si, izvana, sve manje ko si iznutra.  I kad

Zamišljam to vrijeme koje smo odaslali u ormare. Ovdje, možeš da hodaš slobodno, ali ostaješ ipak u svom krugu. Sad će tačno 55 dana kako nisam izašla izvan dvorišta.  U trenutku dok pišem to već postaje 56 dan. Sastaljam od komada drveta jednu kutiju. Prodajem ih na obližnjem trgu gdje budu umjetnici. Spakujem ih i onda naiđe trgovac, preuzme ih od mene. Svaki put me pita, kada ću ja otići do trga. Zna odgovor na to pitanje, ali ne odustaje. Inače je veoma uporan. Naučio je da sam buntovnik. Autor teksta: Milena Vujinović Slika preuzeta sa sajta: Pixabay

Čekala sam, da te ne čekam, da dođeš kao lagani povjetarac i da listovi drveća zašušte. Čekala sam te u proljećnoj kiši da kapima iskažeš svoja osjećanja. Pisala sam noćima pogledom prema Mjesecu pozdrave.  Ostali su zabilježeni i stigli su do tebe. Pročitao si svako laku noć i ostavio pod jastuk.  Te tvoje šake zagrle noćne oblake. Imaš ti nježnosti na otvrdlim pečatima vremena što se urezaše u tvoje dlanove. I opet ove noći kao vitez pohodiš moje snove. Oklopima srca braniš djevojku i otvaraš joj odaje svoje duše. Znaš li da sam daleko od tvog dodira žica na gitari da čujem kako sviraš akorde pjesme koju smo zajedno pisali. Čekala sam, da te ne čekam, kad prve trešnje dozriju. Čekala sam, da te ne čekam, u trenutku kad pojačaš distorziju. I tada znam da signal tvoje gitare putuje do mene. Čekala sam, da te ne čekam, da dolutaš kroz trg sa tvojim šeširom, sjedneš na stolicu  i sviraš sa elegijom u srcu. Da i oblaci zaplešu opijeni tvojom melodijom. Da sviraš dok zvjezde vezu stihove M

 Ovdje sam gdje te čekam kod one lampe i pričam zvjezdama o tebi. Autor teksta: Milena Vujinović Slika preuezta sa sajta: Pixabay

Prolazila sam ulicom to veče. Bilo je hladno. Sjećam se da sam sjela na klupu, da odmrim i da složim misli nakon radnog dana. Autor teksta: Milena Vujinović Slika preuzeta sa sajta: Pixabay

Probudili smo se u skrivenoj prostoriji.  Tražili smo vrata, a onda smo shvatili da su tu jedino prozori. Bilo je to vrijeme kad su vjetrovi dolazili u naletima i kad je bilo sigurno samo kad smo u kućama. Znala sam da negdje postoje vrata i uporno sam pretraživala zidove.  Kroz prozore smo izlazili kad je bila noć. Danju nije bilo sigurno.  Pratili su nas i često puta bi zavrišli na razgovorima. Znalo se gdje ne smijemo biti. Nosila sam na licu oznaku plemena kom sam pripadala. Uvijek sam voljela Indijance i crtala bih pero na svom licu. Dali su  mi nadimak Pero vjetra.  Kasnije je to postalo moje ime. Čuvali smo svoja prava imena. Ne znam kako smo se našli u ovoj kući.  Isprekidana sjećanja traže pravo da se spoje u smisao. Naše područje je odavno u nadležnosti ljudi koji već godinama uvode pravila. Mi smo radna snaga koja im je potrebna. Pronašli su nas na zabranjenim stazama kojim nismo smjeli ići. Zato su nas doveli u ovu kuću koja nije sloboda. Zanima vas ko je Pero vjetra? Ja sa

Ti i ja smo ostavili vjetrovima naše trenutke. I znaš oni sad putuju svijetom i pričaju o našoj ljubavi.  Postaju spomenari ispisani tvojim i mojim riječima.  Iz dodira i zagrljaja izvlače štukature i izrađuju ornamente. Čitaju ih ljudi, a ti lutalico mojih snova pitaš vjetrove za mene. I ćutiš, a sve kradom zapisuješ što ti šapnu vjetrovi. Oni znaju da se još volimo. Dodirnem tvoje lice u nekom međuprostoru u kojem smo se skrivali od svega. Odlutali bi zajedno i sjeli za naš sto u jednom kutku za koji smo znali samo mi. Kao da smo imali čarobni ormar i prošli bi kroz njega. U našem vremenu prošlo bi tek nekoliko minuta,  a tamo gdje smo se sastajali ti i ja  tekla je brzinom svjetlosti godina. Dž, čuvam tvoja pisma pisana vjetrovima na listovima drveća. Prašina se oblikovala u slova. Ti i ja smo Dž cjelina prije djelova. Tvoj otisak i moj otisak se slažu u faktografski zagrljaj. U kapi tinte iz tvog pera nacrtala se perspektiva svijetova. Noćas sam u jedan od njih dolutala. Vođena dal

Sakrili smo u tajnim pregradama ormara osjećanja.  Pustili ih da pronađu novi svijet i da tamo govore o ljubavi.  Stavili smo tišinu kao pečat naših pisama i poslali ih bez markice. Osim naše adrese za drugu ne znaju.  Znam da ta ista pisma sad lutaju kroz svemir i da žele da se vrate kao laste u proljeće. Ostavili smo na vjetru listove napisane da lete sa listovima jeseni.  Sakrili smo slike u izložbene prostore jer slike riječima ne govore. Čuvaju tajnu o nama. Govore potezima kistova i boja. Zagrlili smo nedostajanja da ne čeznu za prohujalim danima.  Šapnuli smo ekranima da sakriju romantične filmove i radiju da ne pušta balade.  Ne slušaju nas, oni imaju svoje frekvencije. Znaju da se volimo ti i ja.  Tajno od vjekova i čuvaru vjetrova, pišem ti pisma. Riječima dajem slobodu, jer znaju da ih negdje u nekom uglu svoje sobe čitaš. Zatvorili smo sve ladice koje detektuju tvoje i moje srce. Pronalaze tragove na prašini naših fotografija. Tv i radio i dalje navijaju za našu priču. Negd

Ostavi vatru da pucketa u kaminu i pustu tišinu. Obuj cipele i ponesi kofere. Da u toj tišini čujem tvoje korake. Zatvori vrata i ponesi ključ da zaključaš u sebi ono što osjećaš prema meni. Zakopčaj kaput svoj, da zima ti ne bude. Te tvoje usne ne ljube više, usne koje su voljele i koje su te ljubile. Kreni niz ulice, dok nosiš kofere, odaslaj jednu želju za sebe. Otvori knjigu, čitaj je tako da putuje do mene. Prođi kroz stanice, gledaj kako putnici zagrle voljene. Ne traži među njima nas dvoje. Preleti kao ptica kroz odaje srca. Zažmuri i otvori oči. Odmetniku noći izvadi ključ iz torbe i sakrij ga od sebe. Sjeti se beskrajnih daljina i kako sjedimo na divanu. Odašiljemo pozdrav novom danu. I baš svi ti trenuci na dlanove stanu. Ti si iluzinoist i učiniš da nestanu. Smiješ se, skupljam te čestice i stavljam ih u torbu da ih otvorim jednog dana. Ti odlaziš sa koferima u rukama. Otvaram torbu i puštam smijeh da se vrati na lice tvoje. Zaboravi šta osjećaš prema meni i samo kreni svoji

Možeš me gledati u oči i misliti da se u njima sve otkriva.  Da izlaze na površinu kapi vode i da sjaj kojim sijaju zna sazvježđa. Možeš razgovarati sa mnom i misliti da se na mom licu vide rečenice kojim moje biće govori. Možeš slušati sa mnom muziku i vjerovati da me sve pjesme dotaknu. Slušaću tvoje riječi i razumjeću te. Satima mogu sjediti u tišini sa tobom i čitati sve ono što se u tebi ćuti. Vidjela sam zvjezde u tvojim očima.  Iako si često skriven kao tajna. Govoriš samo ono što znaš da ne može da spusti suze iz oka niz moje obraze. Smiješ se, kao ozbiljno, a onda negdje iza tih uglova pojavi se osmijeh koji oplemeni moje dane. Zatvorim oči i zamislim te kako si kod svog doma i slušaš govor rijeke i gledaš ptice tako daleke. U večernjim satima stojiš pred vratima i upućuješ pogled prema Mjesecu, siguran, da sam u isto vrijeme pogledala prema Mjesecu i rekla ti Laku noć. Žmirim i gledam zvjezde i tvoje ruke kako vrijedno rade.  Nedostaje svaki takt u kom smo zajedno pričali i s

U tom prostoru gdje se duša uz dušu skupi i ogrije u hladnoj Februarskoj noći pisala se priča o nama. Sjećam se stola smještenog na sredinu i dvije stolice pronađene na rasprodaji antikviteta. Te sreće kad smo ih donjeli u naš dom.  One boje za drvo kojom smo ih obojili. Naše ruke su sve ovo što sad gledamo (sa druge strane prozora) uradile. Radovali smo se bajatom hljebu što smo od njega pravili prženice. Još miris prženica mami na sjećanje. Sreća se ljepim trenucima okupi i probudi nas. Još kad sjednemo za sto i ostane jedna prženica pa je prepolovimo na dva djela. Pola tebi i pola meni. I još se sjetim one dvije šolje što smo im ručke zaljepili. Napisali smo na šoljama stihove.  Da svako jutro uz kafu pročitamo. Ti meni, ja tebi. Sjetiš li se našeg smijeha. Dom je gradio.  Ne piši to u rubriku nedostajanje. I dalje smo tu.  Jesmo dušo moja, prozboriš. Naslonim glavu na tvoje rame.  Sjedimo na ljuljašci u dvorištu. Zna li pisac da mi stvarno osjetimo svaku riječ koju napiše svojim pe

Stavljam papire na sto, olovka je spremna za crtanje.  Crtam tebe. Ostavio si izbrisane tragove i naziru se linije iz kojih nastaje tvoje lice, Ostavio si na stolu gumicu, kao dokaz da si obrisao sebe iz priče o nama.  To sad nije prča o nama to su tvoji otisci u romanu ljubavi. Skriven si iza slova, otkriven si na 55 stranici romana. Slova hodaju po papiru i igraju se.  Vidim tvoju majicu, sa vinil pločom, još uvijek je nosiš. Crtam oči, te tvoje oči koje su dvorac prepun odaja. Vidim tvoje oči iznad kojih su guste obrve i poneki pramen tvoje kose se nestašno igra sa trepavicama. Još čuvam ključeve koji otključavaju nekoliko vrata koja si otkrio kad si govorio o sebi. Crtam te i svaku poru znam.  Svaki trag nepravilnog ožiljka na obrazu. Ne brišem linije, jer svaka od njih je dio tvog lika.  Ostavljam gumicu sa strane.  Olovki se spava.  Molim je da još ostane budna.  Da iz sjećanja izvedem na papir čovjeka kojeg volim. Gledam kroz prozor i vidim da je dan zamjenila noć. Sjenčim prsti

Ljubav se traži po skrivenim prostorima i pleše sa nama. Autor etskat: Milena Vujinović Slika preuzeta sa sajta: Pixabay.

Zavoli moju tišinu, istkaj joj melodiju.  Sviraj je strunama duše svoje. Budi milo moje. Kada se sruše svi zidovi što me čuvaju u okrilju mog svijeta. Znaću da si ih srušio svojom ljubavlju gospodaru vjetra. Pegaze, ljubav je priča iz mitologije. Ovo je svijet teatrologije. Svi igraju uloge i maske na lice stave. Pretvore se u avatare. Reci mi postoje li ljubavi zaprave? Ili su sve filmski odigrane? Zavoli moje riječi neka tvoj dodir lječi. Sve rane na koži izbrazdane da se zatvore i u ptice pretvore. Slobodne da lete, jer ljubav slobodu voli. Pisane priče a pisma ljubavi nisu. Samo iluzija slova što u bepućima hode. Ima li heroja ljubavi ili su to samo mitovi pronađeni u sazvežđu Pegaza. Ljubav je ilustrovana legenda, žanr koja se čita i živi kao fantazija. Pretvorili su je u filmove i glume. Glume da vole, da im je stalo. Reci mi gospodaru vjetra je li i ti nisi sa ove planete i dio ovog svijeta gdje je sve predstava i kad se spusti zavjesa. Zavoli Pegaze, pjesme iz filmova, daj im l

Da li si tamo gdje je Sibirska zima i živiš sa vukovima. Ili si u toplijm krajevima sretan sa vjetrovima i zmajevima od papira. Voziš li još De Lorean, hoćeš li noćas doći u naš stan? Pita te tvoja voljena, žena vremenskog putnika. Čitam almanah, tražim te u vremenu viteza i Tolkiena moguće da si Gospodar prstenova.  I sve te pitam, osim toga da li voliš nekog. Da li je ona u srcu tvom sagradila dom. A mene si učinio beskućnikom ljubavi. Vremenski putniče, reci mi. Jesu li ovo vremenski paradoksi u kojim nismo zajedno mi. Kad prođem kroz hodnike, vidim te.  Sakrio si se u prošlu godinu i putuješ do ove godine. Pojaviš se u sobi, prošetaš po zavojitim stazama mog srca.  Ukradeš slike koje sam sačuvala u duši i smiješ se. Iskradeš se i ostaviš tragove da te pronađem. Tražiš policu sa knjigama koja se može preokrenuti i nađeš se u drugoj prostoriji. Ti i filmovi. Mjenjam datume i godine za tebe. Vremenski putniče iz budućnosti ako se sretnemo u prošlosti urušiće se Svemiri.  U ovoj dimenz