Ulicom koraka

Prolazim kroz ulicu i sretnem tek ponekog čovjeka. 

Zamišljeni, spajaju dan koji polako postaje veče.

Ne znaju me. 

A sve i da me znaju, nisu od ljudi koji bi razgovarali. 

Pozdravili bi, onako kako to obično biva i produžili dalje.

Kao kad sretnete čovjeka sa šeširom pa on džentlmenski  otpozdravi.

Ovo nije vrijeme šešira i ljepih manira.

Ovo je vrijeme filmova koje smo unazad toliko i toliko godina gledali.

Naučna fantastika, otvorila je knjige, prošla kroz ekrane i postavila scenografiju na ulicu kojom idem.

Ovdje sam u svitanjima. Dok još spava grad. 

Vozim preko mosta skejt. Onda pravo niz ulice i gledam pospane izloge. 

U tim izlozima jedino su knjige budne.

Čekaju da se otvore vrata i da ljudi čitaju.

A ljudi danas rijetko čitaju.

Listaju fotografije koje su iluzija.

Ja sam putnik vremena. 

U torbi je uvjek jedna knjiga.

Zastanem na mostu i gledam rijeku kako teče. 

Prohladno je jutro i šake se griju u džepovima.

Tu uvijek pronađem zalutale ključeve, karte iz autobusa i bedž koji je bio skriven.

Moji džepovi imaju tajne pregrade, pa se tako često našale sa mnom. 

Sakriju stvari od mene.

Iz tog vremena romansijera dolazim.

Napisala sam roman i otkucala ga na pisaćoj mašini. 

Onda sam sve papire sakrila na različitim mjestima.

Ljudi ih pronalaze.

Ostavila sam poruke po gradu da ih potraže.

Poruka ide ovako.

Traži se jedan roman, prelistan u duši, napisan u jednoj garsonjeri sa pogledom na knjižaru.

Htio je razumije se ranije da odluta do knjižare.

Ali sam ga poslala u avanturu.

Nalazi se u uglovima, vama pred očima.

Od mosta, do grada. Pronaći ćete ga pred vratima, na prozorima, stanicama.

Skupljajte listove i sastanite se svi tamo gdje vam ulicom idu koraci.

Spojite listove nitima konca. Buniće se jer je naučio da luta. Sviđa mu se da bude skriven.

Pustila sam ga na slobodu.

Vrijeme je da nađe svoj dom.

Unaprijed zahvalan pisac.

Dan prolazi i suton je.

Gledam ljude kako traže roman. 

Osmjehuju se, prepričavaju pročitane stranice.

Uzimam skejt i sa osmijehom na licu idem ulicom koraka.

Stavljam bedž na jaknu.

Nije ovo vrijeme šešira i lijepih manira. 

Ali može biti.

Treba čovjek roman sastaviti.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay