Odbjegli pjesnik

Poslaću uzdah tamo gdje ptice proljeća lete.
Pisaću o tebi bez sjete.
Dok šetaš kraj rijeke, u meni zaigrano dijete zakači dugme na kaput.
I okene ga u krug, kad vidi odžačara.
Zamisli želju kao da je samo jedan stih iz vasiona.
Zavrti se u krug i pogledaj oko sebe.
Moj uzdah je stigao do tebe.
Obučen u odbjeglog pjesnika, pišeš stihove od rijeka.
Ako osjetiš sjeverne vjetrove, zapiši šta govore i sakrij ispod kaputa svaki stih koji doluta.
Poslaću ti slike na ulične svjetiljke.
Dodirom ih pretvori u filmove.
Zavezaću pertle nek sa pticama lete.
Obučen u odbjeglog pisca, pišeš romane dušom odabrane.
Ako osjetiš proljeće, zapiši šta šapuće i sakrij ispod košulje svako poglavlje koje doputuje do tebe.
Poslaću ti zagrljaj, tamo gdje odbjegli pjesnik šeta.
Pročitaj poruku ostavljenu na kori drveta.
Obučen u romantika, napiši šta ti srcu milo i sakrij u džepu pantalona,
 svaki stih i svako poglavlje koje šaljem do tebe.
Odbjegli pjesniče, odavno je proljeće.
Pisaću o tebi što je duši milo i sve ono što se u meni skrilo.
Gledaću ptice kako lete i moje (na patikama) pertle kad se zapetljaju.
Samo odbjegli pjesnici znaju kako stihovi nastaju.
Pisaću o tebi zajedno sa vjetrovima i zagrliću te stihovima.
Odbjegli pjesniče, čuješ li vjetrove što dođu u proljeće?
Zapleši sa njima  u svom kaputu na samo tebi znanom putu kraj rijeke.
Pogledaj kako ptice nebom lete i nasmij se kad vidiš zapetljana slova, kao moje pertle.
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika preuzeta sa sajta: Pixabay






Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

I pogledi naši će se sresti

Slika
Čujem ti korake.  Krojim oblake za tvoje jastuke draga. Ti i ja smo muzej nedovršenih veza. Teza koju nismo napisali. Usne mi žeđaju za tobom.  Prolazim praznom sobom, nalazim tvoje knjige,  tvoja pisma, i sve ima smisla. Kad na tebe pomislim draga. Čujem ti riječi sa usana, noć je bez sna. Pismo sam ti dragi pisala pored fenjera, budna sam ostala. Pustila radio da svira. U meni ostavljeni tragovi jedne davne ljubavi. A i dalje osjetim blizinu kad sati kao inati dođu. Kad mi tvoje oči mislima prođu. Dragi, krojila sam od uspomena haljinu kad se sretnemo na plesu. Znam, nećeš me prepoznati, biću skrivena iza vremena tvog sjećanja. Bio sam i ostao negdje između priče o nama i samotnih dana. Draga, da li ću te prepoznati kad budeš zastala pored mene ili je svoje učinilo vrijeme. Eh, te uspomene što kradem od sebe da zaboravim tebe, ali ne ide. Kad  me vide, kažu da nisam onaj otprije. Otkad si otišla, ništa isto nije. Rijetko sam sada među ljudima, sve što bih htio reći...
Pročitajte više

Šegrt za tvoje korake

Slika
Vidim na tvom licu tajne Svemira. Vidim u tvojim očima, divlju ljepotu. Tvoj pogled je kao nebo. Lutam u tvom pogledu, izgubim se i pronađem put natrag držeći tvoju ruku. I ti ideš sa mnom. Čitao sam poeziju iz tvog osmijeha. Kad tvoje usne riječi govore one su kao šapat vjetrova. Znaš vilo, noću slušam tvoje riječi koje šalje vjetar i one se naslone na moje rame. Tako zaspim, slušajući priče sa tvojih usana. Tvoja kosa je kao vjetar koji sam dodirnuo svojim rukama. I osjetio sam nešto, što nikad prije osjetio nisam. Želim čuvati sve to. Ne mogu te pustiti da odeš. Kažu, kad voliš, pustiš. Ti si tu u slomljenim djelovima mog srca. Došla si da mi budeš melem. Pronašao sam beskraj u tvom zagrljaju. Trebam da budeš tu. Ta divlja ljepota u tvojim očima. To je nešto što ne mogu zaboraviti. Ti nisi vila, ti si žena sa krilima. Kad jutrom, otvorim oči vidim te kako stojiš pored prozora. Okreneš se prema meni i pogledaš me očima. I znam, ne sanjam, budan sam. Uvjek ćeš imati dom u mom srcu. Sp...
Pročitajte više

Džentlmen sa suncokretima

Slika
Otvorio je vrata i gledao je jutro.  Sjeo bi na stolicu i slušao kako se slažu note koje čine melodiju. Nije dao sebi da zaboravi vrijeme koje je bilo prije. Čuvao je na dlanovima uspomene.  Kažu da je lutao noću i sakupljao u svoju torbu sve one sitnice koje bi ljudi odbacili.  On im je darovao dom. Te sitnice nisu bile samo stvari već i zaboravljena osjećanja.  Često ostavljena na nekoj klupi u parku. Skupljao je stare televizore i radija. Pravio bi kina i emisije, i onda bi ih odaslao u domove ljudi. U svijetu gde je bilo pravilo da pravila nema više. On je vraćao nadu u ljude. Bio je mnogo puta povrjeđen od ljudi. Opraštao im je. Nije bilo mjesta u njegovom srcu za ljutnju. Znao bi i on tu i tamo pustiti suze niz lice. Govorio bi da se duša tako umiva. Kako je svijet odavno bio srušen i ljudi nisu više bili nasmijani kao nekad.  Puštao bi filmove iz kina gdje bi se čuo smijeh. Čuti smijeh bilo je nešto što je smatrao rjetkim trenucima. Skupljao je i njih. Za...
Pročitajte više