Bila sam tu, sjećam se

Sjedila je za stolom i gledala fotografije.

Na njima su bile slike gradova, ljudi koje nije znala. 

Gledala je hoće li nekog prepoznati.

Ali ne.

Pronašla je te slike u jednoj škrinji prije nekoliko dana.

Pitala se kome pripadaju. Na slikama uvijek skrivena u uglu bila je i ona.

Ako sam bila tu, kako se ne mogu sjetiti.

Nepoznati ljudi, nepoznati gradovi.

Zažmirila bi, zvala je tragovima vremena trenutke koji su sačuvani na tim fotografijama.

Skupila bi slike i vratila ih tamo gdje su i bile.

Sjetiću se, znam da hoću.

Ne postoje dvije ja u to sam sigurna.

Jer djevojka sa slike ima ožiljak na licu.

Jednak ovom koji imam.

Zvoni telefon. Podiže slušalicu i s druge strane čuje glas koji joj je nepoznat.

-Vidim, pronašla si slike.

- Ko ste Vi?

-Neko ko zna o tebi više nego što možeš zamisliti.

-Vi ste poslali ove slike?

- Nisam. Samo znam da postoje i da su kod tebe.

- Igrate igru?

- Ne. Ti si ta koja je u igri.

- Ne znam ko ste ni šta želite, ali ovog trenutka ću Vas pozdraviti i spustiti slušalicu.

- Vjeruj mi, ako prekineš poziv, onda ti ne mogu pomoći.

-Kako mislite pomoći?

- Da izađeš iz igre. A to ne mogu ako prekineš poziv.

- Ja sam mirna djevojka i ne znam mnogo ljudi u ovom gradu.

- Ko bi želio mene staviti u igru.

-Vidiš u tome i jeste poenta ove priče.

- Odabrali su tebe.

- Zašto?

- Oni će ti reći.

- Ko su oni?

-Ljudi koji su osmislili ovu igru.

- Ti samo ostani na vezi.

- Vidiš li koliko je sati? Vrijeme je da idem na spavanje. Ustajem rano.

-Djevojko, nisi shvatila, noćas nema spavanja. Jedino ako oni odlutaju izvan ekrana.

-O kojim ekranima govorite?

- Ti si u igri.

- Možeš izaći jedino ako pronađem put koji vodi izvan igre.

-Zato me slušaj. Ostaćeš na vezi i pratiti moja upustva.

-Vjeruj mi, ovdje sam da ti pomognem.

Nastaviće se...

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay