Zavoli moju tišinu, istkaj joj melodiju. Sviraj je strunama duše svoje. Budi milo moje. Kada se sruše svi zidovi što me čuvaju u okrilju mog svijeta. Znaću da si ih srušio svojom ljubavlju gospodaru vjetra. Pegaze, ljubav je priča iz mitologije. Ovo je svijet teatrologije. Svi igraju uloge i maske na lice stave. Pretvore se u avatare. Reci mi postoje li ljubavi zaprave? Ili su sve filmski odigrane? Zavoli moje riječi neka tvoj dodir lječi. Sve rane na koži izbrazdane da se zatvore i u ptice pretvore. Slobodne da lete, jer ljubav slobodu voli. Pisane priče a pisma ljubavi nisu. Samo iluzija slova što u bepućima hode. Ima li heroja ljubavi ili su to samo mitovi pronađeni u sazvežđu Pegaza. Ljubav je ilustrovana legenda, žanr koja se čita i živi kao fantazija. Pretvorili su je u filmove i glume. Glume da vole, da im je stalo. Reci mi gospodaru vjetra je li i ti nisi sa ove planete i dio ovog svijeta gdje je sve predstava i kad se spusti zavjesa. Zavoli Pegaze, pjesme iz filmova, daj ...
Sakrili smo u tajnim pregradama ormara osjećanja. Pustili ih da pronađu novi svijet i da tamo govore o ljubavi. Stavili smo tišinu kao pečat naših pisama i poslali ih bez markice. Osim naše adrese za drugu ne znaju. Znam da ta ista pisma sad lutaju kroz svemir i da žele da se vrate kao laste u proljeće. Ostavili smo na vjetru listove napisane da lete sa listovima jeseni. Sakrili smo slike u izložbene prostore jer slike riječima ne govore. Čuvaju tajnu o nama. Govore potezima kistova i boja. Zagrlili smo nedostajanja da ne čeznu za prohujalim danima. Šapnuli smo ekranima da sakriju romantične filmove i radiju da ne pušta balade. Ne slušaju nas, oni imaju svoje frekvencije. Znaju da se volimo ti i ja. Tajno od vjekova i čuvaru vjetrova, pišem ti pisma. Riječima dajem slobodu, jer znaju da ih negdje u nekom uglu svoje sobe čitaš. Zatvorili smo sve ladice koje detektuju tvoje i moje srce. Pronalaze tragove na prašini naših fotografija. Tv i radio i ...
Stavljam papire na sto, olovka je spremna za crtanje. Crtam tebe. Ostavio si izbrisane tragove i naziru se linije iz kojih nastaje tvoje lice, Ostavio si na stolu gumicu, kao dokaz da si obrisao sebe iz priče o nama. To sad nije prča o nama to su tvoji otisci u romanu ljubavi. Skriven si iza slova, otkriven si na 55 stranici romana. Slova hodaju po papiru i igraju se. Vidim tvoju majicu, sa vinil pločom, još uvijek je nosiš. Crtam oči, te tvoje oči koje su dvorac prepun odaja. Vidim tvoje oči iznad kojih su guste obrve i poneki pramen tvoje kose se nestašno igra sa trepavicama. Još čuvam ključeve koji otključavaju nekoliko vrata koja si otkrio kad si govorio o sebi. Crtam te i svaku poru znam. Svaki trag nepravilnog ožiljka na obrazu. Ne brišem linije, jer svaka od njih je dio tvog lika. Ostavljam gumicu sa strane. Olovki se spava. Molim je da još ostane budna. Da iz sjećanja izvedem na papir čovjeka kojeg volim. Gledam kroz prozor i vidim...
Primjedbe
Objavi komentar