Na dlanovima dobrote

Ti čovječe što provodiš veče u pustim ulicama čekajući čovjeka koji si nekad bio.

To je samo dah vremena lažni trag ostavio.

Idi pravo, skreni desno napravi nekoliko koraka izađi iz mraka.

Sjedi za sto, odloži kišobran.

Javili su upravo na radiju, neće biti kišni dan.

Svi će tražiti tajnu tvog pogleda, sakrij ga obodom šešira.

Naruči kafu i pij je polako.

Tako da misle da si neko ko posmatra njihov svijet.

Ti si za njih predstava u zabludi gradova.

Noćno svjetlo u tami prozora.

Svi oni stave maske na lice heroju ulice.

U svijetu teatra, rijetko pruže ruku i otvore vrata.

Izvini na nježnosti, drugačije ne umijem u ovom ludom vremenu kad gotovo nikom

stalo nije do toga kako se čovjek osjeća.

Izvini na dlanu dobrote što postoji u meni.

Vidjela sam te kako noćima sjediš sam i uvijek je uz tebe kišobran.

Ti se nadaš kiši i kad je nema.

Ti se nadaš da će sve da se složi.

Tako je nekad tjesno u koži.

Išao bi bos i po kiši da pada.

Zagrlio bi svjetla ovog grada od zablude i htio kao čovjek da staneš među ljude.

Htio bi svojom tišinom izgovoriti riječi da se čuju daljinama.

Dok sjediš za stolom i idu pjesme na radiju, ispijaš kafu i osjetiš kako te gledaju. 

Čuješ šta pričaju.

Svi zaigrani u svojim ulogama.

Ti gledaš u pravcu kišobrana.

Čini ti se da će kroz krov kiša da krene.

Prolaze pored tebe žene, zaljubljene u tebe.

To je varka, igra koju znaš.

Čovječe sa šeširom koga čekaš?

Dok kafu ispijaš polako i radio svira.

Ko je ta djevojka što ti ne da mira?

Ko je ona koju sanjaš noćima?

Ustaješ od stola i uzimaš kišobran.

Javljaju na radij uneće biti kišni dan.

Sunce grije, čovjek koji skriva pogled obodom šešira se smije.

On zna i osjeća da je ona ta.

Autor teksta: Milena Vujinović