Gdje noćas putujemo čežnjo?

Dva kofera i jedan sto za kojim sjedimo.

U oči se gledamo i slušamo Beethovenovu sonatu.

Gdje noćas putujemo čežnjo?

Da li me vodiš u Portugal na bal da ulicama grada plešemo uz ljepotu fada.

Tvoj korak se mom prikrada.

Noć je tako mlada.

Kao da smo u filmskoj sceni muškarac pruža ruke ženi.

Vrtimo se u krug i odjednom smo u sutonima sjedimo u taverni zagrljeni.

Čekamo osvit zore i gledamo more.

Otvori naše kofere prospi pješčane tragove i korale, daleko smo od obale.

Jednog dana negdje oko četvrtka sjedili smo u vozu i putovali prema Toscani

 bili su to junski dani.

Gledala sam kroz prozor voza kako prolaze polja makova.

Sjećam se da sam te zagrlila i poljubila.

Taj tvoj osmijeh izvučem uvijek iz džepa nadanja, čežnjo dušom odabrana.

Onda si dodao trenutak romansi, našli smo se u Provansi.

Šapneš mi da su tu ljepote sutona i svitanja slikali Van Gogh i umjetnici.

Kažeš mi da zažmirim i da otvorim oči za nekoliko minuta, osjetim toplinu tvog kaputa

 kako mi pada preko ramena. 

Otvaram oči, Sunce se spušta nad obzorom i šetamo Zadrom.

Valovi udaraju od muzičke cjevi i sviraju melodiju.

Stojimo na solarnom pogonu i pale se noćna svjetla, plešemo uz pozdrav Suncu.

Onda ti kažem, sad ti zatvori oči.

Otvori ih za toliko stotinki koliko ti treba da naručiš kornete ulčnog sladoleda.

I ti i ja smo tamo gdje je Belgija.

Vodim te u čokoladnu šetnju po Bruggeu.

A cjelo vrijeme sjedimo za stolom u našem krugu.

Gledamo kofere i spakovane stvari ne traži da te srce zaboravi.

Gdje noćas putujemo čežnjo?

Znamo li stanice i gradove?

Uzmimo naše kofere i otvorimo čokolade u fišeku.

Pruži mi ruke i zaplešimo kroz bulevare ljubavi čežnjo moja.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay