Zalutala

Pronašla sam u ostavljenom svijetu jedno zrno nade. 

I baš često iz tog zrna nade raste novi svijet.

Obnavlja se duša, oči gledaju kroz sjećanja i traže dom u kom su znale pronaći mir. 

Dani prolaze, a snagom koju pronađem idem.

I ne znam, kad ti kažem, ne znam gdje sam zalutala u ovim prostorima.

Jesam li putovala kroz vrijeme ili stojim u tom krugu i okrećem se 

kao kazaljke sata, a ne izlazim iz mehanizma.

Zalutala sam, mada znam gdje idem. 

Pronalazim po zavojitim putevima svoje staze. 

Ne želim biti rob vremena, iako nas ponekad kao vrtlog povuče u svoj svijet.

Kao Alisa pronađem svoje skrovište, ispletem neku realnu bajku, postavim scenografiju

i odigram koreografiju.

Nasmijem se kakav sam virtuoz postala.

Znate, vi čitate ove ispisane redove i čine vam se kao razbacana slova

 što se drže nitima i čine riječi.

Ove misli su džemperi koji umiju ugrijati u hladnim noćima nadolazeće zime.

I za zimu sam smislila zagonetke, čik da ih odgonetne.

Zima i ja se razumijemo. 

Dozvolim joj da mrazom šara po staklenim prozorima.

Ispriča mi tako najljepše priče i onda naslikam prstima slike po prozoru.

Otkrila mi je  i tajnu o inju.

Razumije se da se takve tajne strogo čuvaju.

To što mi je zima rekla, samo se kao kristali pahulja utka u riječi.

Zalutala, a znam svaki dio ove moje varoši.

Nego, volim tako da izmaštam priče što će očima koje ih čitaju biti slike.

Pitali su me toliko pitanja da ih postavim na ulice stigla bi do Lisabona.

Često ja putujem tamo kad zazimi u ljudima ovo vrijeme.

Ja samo spakujem misli u kofer čežnje bez da kupim kartu.

Zalutam gdje mi ne možeš otkriti tragove.

Rasipam inje zime po planinama da ih ogrnem u ogrtač pa da i njima ne bude hladno.

I tamo gdje vatra u domu nema plamen, odaslam varnice koje ugriju ljude.

Pogledam kroz prozore i vidim ljude kako se zagrle i sjede zajedno za stolom.

Realna bajka, izvojevana nevidljivim nitima jedne zalutale djevojke.

Zalutam i do visokih zgrada na desetine spratova i sa krova gledam zapetljane priče. 

Otpetljvam ih vješto ovim malim dlanovima i dugim prstima umjetnika, što odveć odavno barata sa kistom kao da se oduvijek znamo.

Naslikam im predmete koji se pretvore u stvarne i sjete ih na zaboravljene trenutke.

Zastanu i na tren zaćute.

Onda, iz onih ozbiljnih lica vidim koliko je na licu smijalica. 

oči im se smiju, kad vam kažem.

Zalutala sam, a znam gdje sam, sasvim dobro znam.

Ja svojim rukama, svijet kao džempere u realne bajke ispletem.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay