Sjedi da razgovaramo

Sjedi na ovu klupu i razgovaraj sa mnom. 

Ne brini, ne pitam ja, ono o čemu ti se ne priča.

Možemo i da ćutimo.

Svi danas pričaju o tome kako se tišinama više kaže.

Moguće je to. 

Ko zna?

Vidiš da svaki dan pišu neka nova pravila.

Je li, reci ti meni, vidiš li gdje se sakrila poezija?

Nikad se više nije o ljubavi pisalo, a nikad manje se nije za ljubav disalo.

I ova klupa, srce joj zalupa, kad dođu mladi.

I ptice svoju melodiju pošalju.

Romantika šetajućih patika.

Ne slušaj mene, ja to samo onako pričam, kao da to neko i sluša.

Ali eto, kad si već sjeo da odmoriš od puta. 

Ja izvučem poneku misao iz džepa kaputa.

Kad odlutamo ti i ja sa klupe, neki drugi ljudi će ovdje provoditi zajedničke trenutke.

Biće to slujačni stranci, poneki par da se romantika ne pošalje u zaborav.

Neki će penzioneri odigrati partiju šaha. 

Djeca će sjesti da popiju sok.

I radovaće se drvo lipe što daruje nekom svoj hlad.

Možda će ovo opet biti onaj isti grad.

Možda će neki mladić iz ulice doći pod prozor kod jedne djevojke.

Možda će čitati pjesmu sa papira ili će je odsvirati na gitari akodima.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay